Prekid najdužeg štrajka u hrvatskim školama u pogledu interesa učenika i njihovih roditelja kao konzumenata usluge koju oni skupo plaćaju kroz porezna i druga davanja (što je jako važna činjenica koja se posljednjih tjedana olako zaboravljala - Vlada ne zarađuje novac, pa da joj ga se treba otimati, jer ga, kao, ionako ima, mi joj ga zapravo dajemo na racionalno upravljanje) najbolji je mogući ishod očito teških pregovora vođenih tijekom vikenda. Ako na stranu stavimo kvalitetu usluge sektora koji će na kraju procesa imati iznimno visokih gotovo 8000 kuna prosječne plaće, a koja se ogleda u sve gorim rezultatima državne mature i sramotnom višegodišnjem tavorenju na listi upravo objavljenih rezultata PISA testova, pa se uz to ponadamo da bi ostvareni cilj materijalno klasificiranoga dostojanstva mogao imati pozitivan učinak, dakle, ako sve što se događalo promatramo hladne glave kao radno-socijalni spor završen kompromisom, jasno je da nema čvrste podjele na pobjednika i poraženog.

Naravno, upravo to i jest temelj rješenja za problem koji je sa svakim novim danom bujao u smjeru kilometrima daleko od prvotnih postavki, jer samo izostanak slavodobitnih poza jedne od strana jamči kvalitetu odnosa suprotstavljenih čimbenika koji i u budućnosti moraju sjedati za stol ako namjeravaju raditi isti posao još neko vrijeme. Sindikalni čelnici dobili su promjenu koeficijenta, koju im Vlada nije morala dati jer se o njoj inače ne pregovara, i time potvrdu poštovanja snage i upornosti koju su pokazali, Vlada je dobila očuvanje proračunske stabilnosti jer bi prvotni zahtjev prosvjetara - 6,11 posto od 1. rujna do kraja 2020. značio čak 625 milijuna kuna, isti takav od 1. siječnja 2020. do kraja te godine 470 milijuna, a postignuti dogovor državu će u 2020. stajati 270 milijuna - a društvo u cjelini u plusu je bar za otvaranje pitanja kvalitete sustava obrazovanja, od kojega se sada s pravom treba ultimativno tražiti da se istim žarom posveti svojoj osnovnoj djelatnosti.

Pa zašto onda društvene mreže i huškački dio medijske scene koncentriran oko nekih portala od trenutka objave dogovora poziva na linč sindikalista, nastavak štrajka, razne oblike državnog udara u pokušaju itd… Poruke koje se tamo mogu iščitati zaprepašćujuće su, posebice za roditelje koji trebaju onim učiteljima i profesorima koji sudjeluju u tim izljevima mržnje, nesnošljivosti, nerazumijevanja i budalaština upitne pismenosti slati svoju djecu. Dio onih kojima, dakle, primanja u idućih godinu dana znatno rastu, koji su među rijetkima koji mogu s pravom reći da rade ono što vole jer imaju siguran posao u struci za koji su se školovali, a plaća i radno mjesto im ne ovise o rezultatima koje postižu, gospodarskoj situaciji ili demografskim trendovima, koji ne rade vikendom, nemaju noćne smjene, terenski rad i kumulativno imaju uz pravi godišnji odmor i vrijeme sniženog intenziteta rada, unatoč svemu tome i dalje je ne samo nezadovoljan nego i bijesan. Zanimljivo, ni među njima nitko nema namjeru promijeniti posao.

Jasno je da se tu radi o nesposobnosti realnog sagledavanja stvari kao posljedici dugog boravka u okruženju čiji je borbeni duh morao biti pumpan snažnije negoli to neki, čini se, mogu podnijeti. Sva ta estradizacija štrajka, natjecanje u osmišljavanju iskazivanja nezadovoljstva prethodnom ponudom, opčinjenost kamerama i trenutkom slave sada dolaze na račun svima, i vodstvu sindikata, koje je postiglo više od ikoga prije kada je u pitanju monolitnost, ustrajnost i učinkovitost, i tihoj većini učitelja i profesora koji su vjerojatno s olakšanjem u utorak dočekali djecu u razredima, premda uz malo nelagode hoće li ih radikali iz vlastitih redova, ako pokažu entuzijazam, proglasiti izdajnicima.

Taj napad na zdravi razum, dakako, još će dan ili dva pokušati održati i njime se koristiti politički pokrovitelji štrajka koji su pitanje kvalitete obrazovnog sustava i status zaposlenih u njemu koristili isključivo za nanošenje štete Vladi i usmjeravanje općeg raspoloženja kada su u pitanju predsjednički izbori. No, momentum su, bar kada je prosvjeta u pitanju, izgubili. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li u preostala tri tjedna kampanje pokušati parazitirati na potencijalnom nezadovoljstvu ostatka javnog sektora ili ćemo dočekati i trunak prave političke borbe za Pantovčak.