Vezani članci
IVAN VRKIĆ, GRADONAČELNIK OSIJEKA
Svaki čovjek ponekad voli, a ponekad ne voli svoj posao. Moj je posao najljepši baš u ovo doba godine, kada već četvrtu godinu zaredom pripremam i moderiram panel Glasa Slavonije u povodu Dana grada Osijeka. Ove smo ga godine naslovili ŽIVI(M) OSIJEK želeći i time demantirati one koji ga uporno proglašavaju - gradom duhova!
Ideja je svake godine okupiti za istim stolom ljude različitih godina, struka, zanimanja i interesa, kojima je zajedničko to da svojim privatnim i profesionalnim životom pridonose boljitku Osijeka i svih njegovih građana. Kako to obično biva kada su u pitanju ljudi iza kojih stoje istinska postignuća, i svi ste me vi uvjeravali kako ničim niste posebno zaslužili mjesto za ovim stolom. No, ono što ćemo saznati o vama pokazat će da smo itekako bili u pravu kada smo vas pozvali. Ovo će druženje zapravo biti svojevrsna platforma na kojoj ćete se predstaviti jedni drugima, a onda i Glasovim čitateljima, pri čemu ćete, iskustvo mi govori, prepoznati koliko ste slični po mnogo čemu, a prema dobroti ponajviše. Od srca zahvaljujem našim domaćinima, Građevinskom i arhitektonskom fakultetu i njegovu dekanu izv. prof. dr. sc. Damiru Varevcu na opetovanom gostoprimstvu. Također zahvaljujem Slavonskom radiju koji nam je pružio tehničku podršku u snimanju panela - rekla je u uvodu moderatorica Ivana Rab Guljaš.
Za okruglim su se stolom vijećnice GRAFOS-a okupili Ivana Medić, solistica Opere HNK u Osijeku, Karla Blažević, studentica,
Marija Heffer, redovita profesorica Medicinskog fakulteta u Osijeku, Igor Toman, umirovljenik i humanitarac, Ivica Lenard, umirovljenik I humanitarac, Sanja Račić, vlasnica obrta Allunga, Dubravka Pađen Farkaš, ravnateljica Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek, Stjepan Siber, dr. med. dent., vlasnik Specijalističke ordinacije oralne kirurgije i docent na Fakultetu dentalne medicine u Osijeku, Marina Vojnović, vlasnica Studija Marina Loves Photography, Sinap Selmani, umirovljeni obrtnik te Marko Tandarić, informatičar i pivar iz Zanatske pivovare Mali div.
“Ovdje smo se zapravo sastali kako bismo slušali jedni druge, da bismo čuli zanimljive životne priče i stavove, jer kad smo se u svakodnevici, oslonjeni na nove tehnologije, prestali doista slušati, prestali smo se i istinski razumijevati. Za ovim stolom želim postići to da otvoreno govorimo o sebi i gradu, i da nas pri tome ostali slušaju, što, dakako, ne isključuje mogućnost da se bilo tko od sudionika referira na nešto što netko drugi kaže. Panel ćemo započeti i završiti sudionikom koji nije rođen, niti je odrastao u Osijeku, da bismo i na taj način pokazali koliko držimo do onih kojima Osijek nije zadan podatkom u rodnom listu, nego su ga sami izabrali za život”, istaknula je moderatorica, naglasivši kako će panel voditi u prisnom, prijateljskom, neformalnom ozračju.
IVANA MEDIĆ
IVANA RAB GULJAŠ: Doputovala je 2005. godine s mamom na zapušteni osječki željeznički kolodvor. Zapitala se: “Gdje sam to stigla?“ Prvi pogled na grad nije obećavao. Krenula je pješice prema Filozofskom fakultetu, gdje je tada djelovala Umjetnička akademija, kamo je došla studirati solopjevanje. Pogled na zgradu koja je odisala bogatom urbanom povijesti ipak je obećavao. Diploma, ljubav i posao u HNK-u pretvorili su je u pravu Osječanku. Ona je solistica Opere HNK, sopranistica Ivana Medić. Draga Ivana, jako smo sretni što je rođena Čakovčanka, Međimurka, odabrala Osijek za dom svoje obitelji. Rekli ste mi neki dan da Osijek smatrate idealnim mjestom za život. Zašto?
IVANA MEDIĆ: Zahvaljujem što ste me pozvali za ovaj stol. Ja sam Osijek prvi put upoznala 2005. godine. Kako ste rekli, pitala sam mamu: “Gdje sam ja to došla?”. Ja sam iz malog gradića gore na sjeveru Hrvatske, iz Čakovca. Čakovec i cijelo Međimurje bogatiji su kraj od Slavonije i od Osijeka. Te 2005. godine još su se na Osijeku vidjeli ratni ožiljci, i zapravo sam bila zaprepaštena. Bila sam još malena za vrijeme Domovinskog rata, a mi u Čakovcu zbilja nismo osjetili ni mrvicu od onog što ste vi ovdje doživjeli u ratu. No, da se vratim na 2005. kada sam položila prijemni ispit i uspoznala divne ljude s kojima sam studirala. Kad sam došla na Umjetničku akademiju, nekako sam odahnula, bilo mi je lakše. U tih smo pet godina studiranja svi bili kao neka malo veća obitelj, tako bih ja to nazvala. Profesori nisu imali prema nama onaj klasičan odnos student - profesor, nego je sve nekako bilo prisnije, blisko, mnogo smo zajedno surađivali, odlazili na razna natjecanja, na druženja, uistinu mi je bilo lijepo. Nakon studija odlučila sam otići iz Osijeka, jer sam imala neke svoje snove koji su išli u malo drukčijem smjeru, no tada se dogodio moj suprug. Upoznala sam ga tijekom jednog izlaska, i ja sam ubrzo odlučila da iz Osijeka ne odlazim. Rodila sam sina, pa kćer, i dogodio se posao u HNK-u. Taj sam posao priželjkivala, da stanem na tu pozornicu, da publika uživa slušajući me kako pjevam. Nisam se pritom nadala, moram biti iskrena, da će sve nekako otići baš toliko daleko u tako kratkom vremenu. Naime, došla sam na audiciju za zboristicu. Mislila sam, imam malo dijete kod kuće, u početku ću pjevati u zboru, sretna sam, imam vremena i za obitelj i za posao, a vidjet ću što će život donijeti kroz godine koje slijede. No nekako, nakon prve male role, krenula uloga za ulogom. Tada se dogodila 2016. godina i mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Ta je predstava, rekla bih, ujedinila velik dio Osječana, kazalište je bilo konstantno krcato. Sada kada su djeca malo veća, naučila su voziti bicikl i rolati se, pa vikendima, kada god imam slobodno, odlazim sa svojom obitelji na promenadu. Osijek je, prema mom mišljenju, taman za fini obiteljski život, ni prevelik, ni premalen, ni preglasan, ni pretih, ima sve što treba imati, fakultete, srednje škole... Najviše od svega, moram priznati, privukli su me sami Osječani koji su me prigrlili.
IVANA RAB GULJAŠ: Prometnuli ste se u zvijezdu mjuzikla i opereta. Ljudi Vas, pričali ste mi, zaustavljaju na ulici, današnja publika obožava Vas kako je nekadašnja voljela, primjerice, Gitu Šerman Kopljar. Mjuzikl Moje pjesme, moji snovi i Vaša nezaboravna Maria punili su gledalište.
IVANA MEDIĆ: Hvala vam na komplimentu i hvala svima ostalima koji tako misle. Naravno, to je za mene velika čast. Što se tiče repertoara u kazalištu i vraćanja operete i mjuzikla na scenu HNK Osijek, rekla bih da su se baš nekako zvijezde poklopile kako su se trebale i možda je stvarno bio pravi trenutak kad sam ja dobila ulogu Marije. Ljudi su me poistovijetili s Julie Andrews, i dolazili su i po nekoliko puta gledati predstavu. Svako malo netko bi mi prišao i gotovo uvijek prva rečenica bila bi: “Jako me podsjećate na Gitu Šerman Kopljar”. To mi imponira!
IVANA RAB GULJAŠ: Usudila bih se reći da se bolje razumijem u kazalište nego u zvijezde, pa ću reći kako je vaša svestranost i darovitost jednostavno morala biti prepoznata. Kakvoj se profesionalnoj budućnosti nadate? Imate li u matičnom kazalištu dovoljno prostora za napredovanje i priželjkujete li druge pozornice? Jeste li zadovoljni mjestom koje glazbenici (i umjetnici općenito) imaju u Osijeku?
IVANA MEDIĆ: Puna sam želja i ideja. Trenutačno imam nešto u planu, ali o tome još ne smijem javno govoriti. Naravno da bih voljela pjevati i izvan matične kuće i pokazati ono što znam i mogu, no, isto tako, imam i prostora za razvijanje u HNK-u. U planu su nam neke zaista divne predstave, no o njima ćemo govoriti kad za to dođe vrijeme. Imamo divnu intendanticu i sigurna sam da ćemo to ostvariti.
IVANA RAB GULJAŠ: Onda ćete nam to otkriti ekskluzivno za Glas Slavonije. Lijepo je što vaši Međimurci pozorno prate vašu karijeru i nisu vam zamjerili što ste otišli, jer znaju da ste to napravili zbog ljubavi. I Marko Tandarić došao je zbog ljubavi, a Stjepan Siber osvojio je srce jedne Zagrepčanke. Kakvu vi, Ivana, budućnost priželjkujete u Osijeku kao gradu koji ste izabrali za život?
IVANA MEDIĆ: Imam obitelj, imam posao, sretna i zadovoljna. Meni je Osijek uistinu jako prirastao srcu i apsolutno ništa ne bih mijenjala. Voljela bih da se ljudi koji su otišli iz Osijeka, jer nisu uspjeli ovdje naći posao, jednoga dana vrate. Osijek, kao i bilo koji drugi grad, ne čine zgrade, ulice i trgovi, nego ga čine ljudi. I mene su upravo privukli ti ljudi, vi, Osječani, ne bih bih ovaj grad mijenjala ni za što na svijetu!
KARLA BLAŽEVIĆ
IVANA RAB GULJAŠ: Iza Ivane predstavit će nam se najmlađa sudionica panela, koja je, međutim, već pjevala na pozornici HNK, kao brevisica. No, prvo ću pročitati jednu pjesmu. Ispričavam se što moja interpretacija neće biti dostojna njezinoj ljepoti, no unatoč tome steći ćete dojam o njezinoj iznimnoj autorici.
Križaš li dane na kalendaru/I onda kada su mrtvi brojevi?/Mama,/Samo je jedna knjiga pala jutros/Dok ti se runila koža sa suhih usana,/I prstima su ti plesale brusnice./ Umorne smo od hrđave samoće/Jer bicikli sada škripe u poljima uljane repice,/A na tacnama umuljanim brašnom ne diže se kvasac./Moje noge vise s ruba ljuljačke/I više nije prihvatljivo ako su dlakave./Barem tako kažu u novinama./Svjesna si, tvoju kukuljicu više ne trebam,/A želim da me opet more nezrele ringlove/I kako razdvojiti slovo nj u križaljci./Umorne smo, mama./Jer su ruke željne znanja postale manufaktura…/Jer mi svijet stavlja glavu u kutiju./Jer mi glava postaje kutija!/Prazna.
Pjesmom Motivacijska (sa)hrana Karla Blažević zatvorila je svojedobno državni Lidrano. Tada je bila maturantica III. gimnazije, danas je studentica druge godine preddiplomskog studija matematike na Odjelu za matematiku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Karlu, srećom, nitko nije uspio ukalupiti. Osim što piše poeziju, pjeva, dugo je bila brevisica, izvrsno fotografira, radi povremene studentske poslove i obožava putovati. Kao članica udruge Kreaktiva sudjelovala je na nekoliko međunarodnih projekata, a potpuno je samostalno osmislila projekt suradnje mladih iz Osijeka i Helsinkija, i taj je projekt uspješno okončan. Da se mene pita, Karla bi se u budućnosti bavila novinarstvom, jer na svim tim putovanjima ona snima fantastične blogove koji su reportažni biseri. Draga Karla, tvoja glava, srećom, nije prazna kutija. Budući da te poznajem privatno, znam da, uz obiteljsku podršku, svojom marljivošću i kreativnošću uspijevaš neprestano otkrivati svijet. Što smatraš da tvoja i bliske generacije imaju u Osijeku, i što mu mogu ponuditi?
KARLA BLAŽEVIĆ: Prvo bih vam htjela reći da ste me baš zatekli, nisam očekivala da ćete pročitati neku moju pjesmu, niti sam očekivala sve ove pohvale. Hvala. Mislim da su nama, mlađim generacijama, dostupne neke prilike koje su prije bile izrazito nedostižne. Nude nam se studentske razmjene, različiti projekti u Europi i svijetu, čime nam se omogućuje uvid u interkulturalno društvo. Možemo naučiti neke nove vještine i usvojiti nova znanja, ne nužno samo u području koje studiramo, nego mnogo šire. Samim tim možemo napredovati u više smjerova, i onda sve to donijeti u Osijek. Kasnije možemo, kada, recimo, pokrenemo neki svoj posao, raditi s ljudima iz Europe i svijeta. I samim time približiti još više naš Osijek Europi.
IVANA RAB GULJAŠ: Ovo će čitati mnogi roditelji. Predsjednica udruge Kreaktiva rekla mi je kako su mladi jako zainteresirani za razmjene i projekte u inozemstvu, no roditelji su nepovjerljivi. Razuvjeri ih, molim te, u korist njihove djece koja će onda proširiti obzore poput tebe.
KARLA BLAŽEVIĆ: Nama se u posljednjih godinu dana dogodio golem porast interesa mladih za sudjelovanje na projektima, najviše nakon što se udruga pojavila na Instragramu i YouTubeu, jer je danas tako najlakše doprijeti do mladih. Erasmus je ono čime se najviše bavim, to su projekti i razmjene za mlade u dobi od 13 do 30 godina, no u Erasmusu zapravo mogu sudjelovati ljudi do 67 godina. Inače, roditelji su uplašeni, jer misle kako je Erasmus samo ono što se ide preko škola. Ako nije, plaše se što se tamo radi, što će se događati, da to nije nekakva “patka”, nekakva “fora”. Pitaju se je li doista sve plaćeno, kao “tko će platiti mom djetetu avion da otputuje u Finsku i tjedan dana druži se s tamošnjim ljudima i uči o njihovoj kulturi. Mo’š mislit’!”. No, to je odista moguće, i poručujem svima da iskoriste prilike koje nam nudi Europska unija.
IVANA RAB GULJAŠ: Gdje si ti, recimo bila u posljednje dvije godine?
KARLA BLAŽEVIĆ: Samo ove godine u Finskoj, Estoniji, Irskoj, Španjolskoj, sve preko Erasmusa. Lani sam bila u Belgiji, Španjolskoj i Češkoj.
IVANA RAB GULJAŠ: Jesu li na fakultetima i sveučilišnim odjelima spremni odgovoriti na takve izvannastavne interese studenata. Imate li vi mogućnosti predlagati nešto, da krene, recimo od Odjela za matematiku, na kojemu studiraš, i da se proširi na druge sastavnice Sveučilišta?
KARLA BLAŽEVIĆ: Moram pohvaliti i Odjel za matematiku i sve profesore s kojima sam do sada imala priliku susretati se. Za uistinu puno razumijevanja i susretljivosti što se tiče i mojih izostanaka zbog projekata, čak i za pomicanje ispita. Stvarno su susretljivi i pristupačni. Do sada još nisam radila nikakav projekt preko fakulteta, ali sada je udruga počela Craig Fire projekt s udrugom iz Mađarske i Filozofskim fakultetom.
IVANA RAB GULJAŠ: Sanjala si i o studiju u inozemstvu. Smatraš li da ima načina da stvorimo uvjete kako ne biste razmišljali o odlasku, ili za to da se, ako već odete (jer mladima ne treba kresati krila), imate razloga vratiti.
KARLA BLAŽEVIĆ:.Cijeli sam život govorila da ću studirati u Zagrebu, ili čak negdje vani. I dalje bih htjela otići na diplomski negdje van. No, shvatila sam da mi je najbolja odluka što sam ostala studirati u Osijeku, presretna sam ovdje. Zadovoljna sam kvalitetom studija i tom nekom sigurnošću koju imam. Užasno sam, od kada idem na fakultet, zavoljela Osijek. Kroz neke stvari koje se nude mladima Osijek postaje sve urbaniji, i jako želim biti dio toga, da to podržim. Ako i odem nekamo van, htjela bih se vratiti u Osijek, jer želim pomoći svome gradu da se razvija. Trudim se kroz udrugu učiti ljude da ono što nauče vani iskoriste ovdje, da volontiraju, osmisle neki događaj, predlože neki projekt, aktiviraju se u udruzi, na fakultetu, bilo što. Svaki, pa i najmanji, korak stvarno čini razliku. Inače, bilo bi super kada bi se mlade podržalo u početnom osamostaljenju, kad se odsele od roditelja, ili kad pokreću posao. Također, bitna je podrška tom našem aktivizmu i želji za pozitivnom promjenom.
IVANA RAB GULJAŠ: Ostaje nam da to i učinimo. Bravo, Karla!
MARIJA HEFFER
IVANA RAB GULJAŠ: U Zagrebu i inozemstvu školovala se prof. Heffer, no vratila se u Osijek. Jučer sam ju upoznala, do tada sam ju znala samo po čuvenju, zbog bezbroj superlativa doživljavala sam ju kao izvanzemaljku po koju će jednog dana doći svemirski brod i odvesti ju na matični planet (smijeh). Dok smo sjedile u bolničkoj menzi i razgovarale, upoznala me s dvoje mladih stručnjaka upozorivši me: “O njima trebate pisati!”. Potom smo otišle pogledati njezin laboratorij na Medicinskom fakultetu, gdje me upoznala sa svojim timom. Hvalila mi je svakog pojedinačno, o sebi je, naravno, govorila ponajmanje. Spominjala je i bivše studente, sada uspješne u SAD-u, ponovno je skenula pozornost na druge...
“U njenom svijetu nema titula (a ona ih ima sve), nema šefova (a šef je), nema rangiranja prema važnosti (a često je upravo ona presudni kotač) - kod nje smo svi prvi među jednakima. Marija uistinu vjeruje da može promjeniti svijet i mijenja ga svakodnevno svojim postupcima. Promijenila je nas! Otvorila nam je oči kad nismo vidjeli, pokazala nam put kad nismo znali kamo bismo, ponekad bi nas ostavila da se sami borimo, jer je znala da je to jedini pravi način (mi to obično shvatimo tek kasnije), a ponekad samo kaže ‘Život je more’, ili ‘Nema puta naokolo’, i sve nam je jasno! Marija je sve samo ne obična redovna sveučilišna profesorica. Naš dan traje 24h, a Marijin 48h. Jer jako često dok mi spavamo (jer smo umorni) ona popravlja naše pogreške i brine se što ćemo napraviti i kako nastaviti dalje. Često ima viziju koju ne razumijemo, često nas naživcira jer nas tjera da pomičemo granice koje u njenom svijetu ne postoje!”.
Marija, ovo su o Vama napisali suradnici nominiravši Vas za nagradu Mali svjetionik za velike ljude. Predstavili su Vas kao pretjerano skromnu superjunakinju, znanstvenicu i entuzijasticu. Kako biste Vi samu sebe predstavili? Je li Vaš otac bio u pravu kada Vam je rekao da ste znanost izabrali zato što se ne želite prestati igrati?
MARIJA HEFFER: Baka me poslije optužila da od mene nikada neće biti dobar doktor, i bila je u pravu (smijeh). Premda sam ja svima cijeli život ponavljala da ću biti doktor, jer me fascinirao naš čepinski doktor Vuković koji je bio totalna faca, eto, usput mi se svidjela znanost. Bila sam asistent kod jednog vrlo zanimljivog profesora koji je bio sposoban sve izmisliti, dakle nije bilo ničega što taj čovjek nije mogao improvizirati, i mi smo mu se divili baš zbog te sposobnosti improvizacije. I ja sam, eto, igrom okolnosti ostala u Zagrebu 18 godina, gdje sam dogurala do docenta. Bila sam po svijetu, a iz Johns Hopkins School of Medicine, Baltimore (SAD) došla sam u Osijek. Bilo je to doduše vrijeme kada smo putovali između Osijeka i Zagreba, no ta su putovanja postala naporna, jer kada imate troje djece, onda je naprosto praktičnije da budete u gradu u kojem ne morate sat vremena ići do vrtića. To je bila noćna mora u Zagrebu! Vraćam se s posla sat vremena i, naravno, zakasnim u vrtić. Moje djece više nema. Prvo pomislim da su pobjegli, jer je najmlađi već bio pobjegao s dvije curice... No, obično bi seka došla po mlađeg brata. Dakle, “izgubila” sam djecu nekoliko puta, što bi vjerujem zanimalo Centar za socijalni rad (smijeh). Najjednostavnije je bilo preseliti se u Osijek - škola je bila na tri koraka, baka je bila u susjednoj zgradi do te škole, i to je riješilo sve probleme. Uspjela sam odgojiti troje djece s traumama (smijeh). Šalu na stranu, moj je najveći uspjeh to što su mi djeca rekla da im je djetinjstvo bilo prekrasno. Baš zato što se više sjećaju Osijeka nego Zagreba. Dakle, Osijek je stvarno dobar grad za odrastanje. Imam malog unuka kojem sam danas kupila karte za malo kazalište, jer jako voli glazbu.
IVANA RAB GULJAŠ: Razgovarale smo o tome kako u Hrvatskoj nema mecena u znanosti te o tome koliko je veliki nerazmjer između vaših znanstvenih postignuća (i vaših kolega znanstvenika), i sredstava koja su vam dostupna za vaša istraživanja. Molim, podijelite s nama kako je to biti znanstvenik u Osijeku i na osječkom Sveučilištu, u usporedbi s vašim američkim iskustvima.
MARIJA HEFFER: Pa nije bilo ljepšeg iskustva od Baltimorea! Doduše, to je grad koji ima najveću stopu smrtnosti od ubojstava u Americi, imali smo čuvare zbog te nesigurnosti, no sve je ostalo bilo prekrasno. Ja sam svom šefu rekla kako najradije ne bih uopće izlazila iz laboratorija, jer je to najuzbudljivijih 50 kvadrata za koje ja znam na svijetu. I stvarno su to bili najupečatljiviji doživljaji u mom životu. Radila sam s Japancem, Kinezom, Brazilcem, Belgijcem, Austrijankom, dakle to je bilo fenomenalno iskustvo. Mi smo to ljeto preokrenuli sve ideje za koje smo mislili da ih treba preokrenuti. Šef je otišao na godišnji odmor, prvi put nakon 30 godina rada. A dečki su drugi dan zeznuli instrument, pa su sljedeća tri tjedna pokušavali popraviti ga, ali nisu uspjeli. Mi smo napravili sve eksperimente koje je šef rekao da nema smisla napraviti ih, i svi su se pokazali jako zanimljivim i dobrim. Treba otići van tako da imate taj osjećaj nevjerojatne lakoće življenja. Šef me prvi dan naučio da ne čekam kemikaliju, nego da samo napišem što mi treba, i da će to sutra biti na mom stolu. Prije je moj šef bio prof. Kostović u Zagrebu, kojeg mi silno volimo i poštujemo. Ja sam ga, recimo, molila protutijela i on je rekao: “Nema frke, naruči protutijela i pričekaj da to prođe kroz proces nabave”. Za šest mjeseci protutijela su bila na carini. Trebalo ih je nekako izvući s carine, pa sam otišla šefu u ministarstvu i molila ga da nazove nekog na Carini. “Što ti misliš, ja sam ministar, ne mogu ja nazvati za sebe, ne dolaziš u obzir!”. I mi nismo dobili ta protutijela, nego smo naručili nova i dobili ih za godinu dana. Znači, ako u Hrvatskoj imaš dobru ideju, džabe što je ideja dobra kad moraš čekati godinu dana da se ostvari. To je bilo tada. Danas je to malo brže, ali zbog tog prokletog procesa javne nabave, koje ide jedanput godišnje i koji je potpuno bezosjećajan za znanstvenu struku, mi, zapravo, stojimo u mjestu.
IVANA RAB GULJAŠ: Čula sam da vi kupujete potrepštine za laboratorij i vlastitim novcem.
MARIJA HEFFER: Ništa nam drugo ne preostaje. Imamo ideju i želimo ju provjeriti sutra zato da budemo konkurentni. I onda smišljamo sve moguće načine da dođemo do onoga što nam treba. Zovemo redom prijatelje Amerikance, još uvijek naš šef s Hopkinsa kaže: “Pošaljite nam listu”. Ponosan je što je preko naše carine prenio mozgove miševa koje smo mi silno htjeli istraživati. Rekao je kako će ako ga pitaju na carini što je to reći: “To su mišji mozgovi u narančinom soku”. Fiksir je, naime, bio narančast. Ljudi nam pomažu tako da donesu u džepu kemikaliju koja nam treba, a to je silno sramotno za hrvatsku znanost. Jer vi ne možete biti konkurentni ako ne možete provjeriti svoju ideju sljedeći tjedan. Osuđeni ste na to da šutite o svojim idejama, a ideje koje ste prešutjeli mrtve su ideje. Meni je žao mojih suradnika koji ne mogu napredovati brzinom kojom napreduju ljudi izvana.
IVANA RAB GULJAŠ: Čime se trenutačno bavite?
MARIJA HEFFER: Bavimo se vezom između stresa i dijabetesa. Predstavila sam vam kad se bili kod nas u laboratoriju Martu Balog. Marta je nedavno doktorirala u Zagrebu na neuroznanosti, i ona je jedini osječki neuroznanstvenik koji je doktorirao baš neuroznanost. Bavi se stresom i pronašla je razlike između muškog i ženskog stresa. Cure, ne želite znati što vas čeka, dečki su profilirani na stres, mi žene, nažalost, nismo, valjda je priroda imala taj neki selekcijski razvoj da tomu bude tako. U svakom slučaju, otkrili smo da bez obzira na sve protektivne mjere mi svoje eksperimentalne modele nismo, u slučaju ženskog spola, uspjeli sačuvati od dijabetesa u poznoj dobi. S Odjelom za matematiku uspjeli smo razviti matematičke algoritme, u čemu nam je pomogao prof. Scitovski. Vjerujem da sa suradnicima koje sad imam možemo objavljivati u vrhunskim časopisima.
IVANA RAB GULJAŠ: Vi ste i ekološka aktivistica, primjerice, uključeni ste u FB grupu Patuljasta rapsodija. Zanima vas permakultura, imate svoj organski vrt. Načula sam da volite nahraniti svoje suradnike pravom hranom...
MARIJA HEFFER: Jednom su nam kolege kemičari iz Indije rekli kako ne znaju ništa skuhati, a mi Europljani zaključili smo kako kod nas kemičar koji ne zna kuhati ne može imati titulu kemičara. Svi moji suradnici znaju jako dobro kuhati. S tom hranom je nekako vezan i taj moj vrt. Ja sam odrasla u Čepinu, na povećem seljačkom imanju koje je imalo sve i gdje je svatko morao znati sve napraviti. Mene zanima permakultura, i kad sam otišla u njemački Hohenheim, na stručnu praksu, upoznala sam prof. Kennedyja koji je poslije došao u Hrvatsku i održao prva predavanja o permakulturi. Mene to još uvijek zanima i ja to još želim raditi, to me opušta, znam dosta o tome.
Kad je riječ o ekološkom aktivizmu, primijetila sam da svi u gradu gledaju to zelenilo. Možda grad nije bio svjestan toga da svi promatraju što se događa i nekako su svi čekali da netko počne govoriti o tome. Nekako se spontano stvorila skupina ljudi koja je pokušala nešto napraviti. Naravno, prvo je to bio revolt na drveće koje ruše i mislim da se taj revolt nije potpuno ugasio, jer premda je jako mnogo drveća posađeno, ostaje ta nebriga prema odraslom velikom drveću. Pa ne možete srušiti veliko drvo i misliti da će ga nadomjestiti neka mala grančica. To je veliko drvo golem je proizvođač kisika. Zaboravljamo da je Osijek bio u pola šume nekada, da je ovdje uokolo bila prekrasna slavonska šuma koje više nema. Mi smo, da bismo doživjeli svoj razvoj, srušili svoju šumu. Vrijeme je da drukčije gledamo na to drveće. Znam da se oko svakog drveta može napraviti nešto da ga se ne ošteti. Dakle, samo treba početi saditi i drukčije razmišljati. Ništa drugo.
IGOR TOMAN I IVICA LENARD
IVANA RAB GULJAŠ: Poznajem dvojicu mladića koja sigurno nisu u stresu i neće dobiti dijabetes, a živciraju li svoje supruge, obje cvjećarice, to ću njih morati pitati. Najljepša je strana novinarstva što upoznajete divne ljude, pri čemu je nepisano pravilo da što su ti ljudi zanimljiviji, što su im postignuća važnija, to su skromniji. Takvi su Igor Toman i Ivica Lenard koje sam upoznala kada su me njih dvojica i još neki jednako dobri dečki zamolili da im pomognem medijski pogurati njihovu humanitarnu akciju. Od tada ih redovito pratim, i profesionalno i privatno, jer su stalna inspiracija svima nama koji bismo možda zaboravili uključiti se u humanitarne akcije. Primjerice, Igor i Ivica pokrenuli su nedavno akciju kojom su prikupljali sredstva za vozačke ispite štićenika Klasja, pa predlažem da se i svatko od nas, u skladu sa svojim mogućnostima, pridruži.
Igor i Ivica hrvatski su vojni invalidi, Igor je umirovljen zbog PTSP-a, Ivica je bio teško ranjen u granatiranju Osijeka 1992. godine. Obojica su odabrala specifičan način umirovljeničkog života, drukčiji od stereotipa na koje obično nailazimo kada je riječ o umirovljenoj populaciji. Molim vas, ispričajte nam kako ste promijenili svoj život prvo sportom, a onda humanitarnim djelovanjem. Igore, tebi je 47 godina, tebi, Ivice, 60.
IGOR TOMAN: Razmišljao sam dosta o tome što, zapravo, možemo reći ovdje. Nakon što sam čuo ove inspirativne priče, ono što smo mi radili djeluje mi premalo. Rođen sam 1972. godine, šalim se da sam “striter” s Juga 2, trenutno živim u Donjem gradu. U rat sam otišao kao srednjoškolac, a umirovljen sam nakon 14 godina službe. I tada se javlja situacija kada vi imate određeni višak vremena. Doduše, supruga mi je odmah spremno natovarila kuhanje i te stvari, poslove u kućanstvu (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: A meni si rekao da ne smijem praviti od tebe papučara i reći kako kuhaš za obitelj svaki dan dok supruga radi u svojoj cvjećarnici (smijeh).
IGOR TOMAN: Pa ne baš svaki dan (smijeh). Uglavnom, u mirovini sam počeo razmišljati kako bih mogao iskoristiti slobodno vrijeme. Hoću li sjediti po kafićima ili ću napraviti nešto korisno? I sada me ima, ali onda sam bio dvadesetak kilograma teži, pa sam krenuo s biciklizmom rekreativno. Kad sam se prvi put dovezao u Kopačevo, nazvao sam suprugu kako bih joj se pohvalio tim čudom. A do Kopačeva ima 12 kilometara (smijeh). Poslije sam biciklom obišao cijelu Hrvatsku. Kolega Ivica također. Dosjetili smo se kako bismo mogli pomagati drugima pa smo pokrenuli građansku inicijativu Veliki za male, kroz koju smo nekome platili struju, nekom djetetu ekskurziju, obrok u školi dok nisu postali besplatni i slično. Kasnije je sve to počelo prerastati u nešto više. Lenard i ja osnovali smo Udrugu ratnih vojnih invalida i dragovoljaca Domovinskog rata u kojoj se uglavnom okuplja ekipa koja biciklira, pliva, trči... bavi se rekreativno sportom i kroz taj sport pokušava izliječiti sebe i pomoći drugima. Prije nekoliko godina bili smo među začetnicima inicijative Lege za djecu superjunake. Ta je priča jako odjeknula. Lenard i ja vozili smo 1050 kilometara tri dana do Dubrovnika, Ćućić i Maloševac su trčali, a Berecki i Zec bili su u pratnji, kao logistika. Upoznali smo dr. Joška Glavića koji se bavi neurorehabilitacijom i on nam je ponudio da jedno dijete iz osječkog KBC-a dođe besplatno na rehabilitaciju, a mi smo, uz pomoć dobrih ljudi, osigurali ostalo. O nama su pisali i govorili svi mediji, za tu smo humanitarnu akciju dobili i priznanje. Lenard i ja sudjelujemo i na Wings of Life u Zadru kao pratnja na utrci, imamo jako dobru suradnju sa SOS selom Ladimirevci gdje svake godine organiziramo popravak biciklića, u čemu nam pomažu Weekend Wariorsi i osječki serviseri... Radili smo i za sigurnu kuću, s Centrom Ivan Štark, s udrugom Mogu, radimo i dalje... Ja bih sad prepustio kolegi Lenardu da kaže završnu riječ (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: Ivice, pričao si mi kako je, nakon što si teško ranjen, bilo neizvjesno kako će teći tvoj oporavak. Rekao si mi kako si svoje dvojbe i strahove zapravo ishodao. Prvo si satima hodao, onda si odlučio trčati, potom si počeo voziti bicikl, plivaš, baviš se boksom... I sve to i danas, u šezdesetoj.
IVICA LENARD: Zahvaljujem na pozivu na ovaj cijenjeni skup, drago mi je što sam ovdje s vama i slušam sve ove inspirativne priče o vašim uspjesima. Je li i moja takva, nisam siguran, ali siguran sam da se bavim onim što nekako najbolje znam i umijem. I kao mladić bavio sam se sportom. Rođen sam u Josipovcu, bavio sam se rukometom, a imao sam ja i tada neki svoj trkaći bicikl, no u to se vrijeme nismo bavili biciklizmom na ovaj način. Radio sam u privredi, bio sam zaposlen u Belišću, u Tvornici strojeva, radio sam u konstrukciji. Odande sam krenuo u rat. Odveo sam ženu i dijete u Njemačku, gdje su mi bili roditelji, i vratio se u Hrvatsku braniti rodnu grudu. Da sam pobjegao, ne bih mogao živjeti s tim. U jednom od silnih neprijateljskih granatiranja, 3. siječnja 1992., kada je bilo potpisano primirje, a granatirali su cijelu liniju fronte od Belišća do Vukovara, jedna je granata pala na cestu, a ja sam dobio dva šrapnela - jedan u nogu, drugi u glavu. Taj u glavi bio je nespretan za vađenje u tom trenutku jer bi, vjerojatno, napravio veću štetu nego korist, tako su bar doktori rekli kad sam dovezen. Bio sam u nesvijesti, nije se znalo moje pravo stanje dok se nisam probudio. Kako god, dobio sam drugu priliku za život, tako bar ja sada na to gledam. Pokušavao sam bolje posložiti svoje vrijeme, pokušavao sam živjeti svoj ovozemaljski život onako malen među zvijezdama kako to običan čovjek može, dijeliti dobrotu, živjeti dobrotu i pokušavati tu dobrotu prenijeti na ljude oko sebe. Tako je to krenulo, hodanje je bilo moja rehabilitacija. Prehodao sam cijeli Osijek i šire, ali mi je onda ponestalo vremena, pa sam počeo trčkarati da bude brže, onda sam krenuo biciklirati da budem još brži i tako su se stvarale te moje sportske navike, kojima se i dandanas pokušavam baviti na više različitih frontova. Idem na boks i plivam, vozim bicikl, trčim, to je to što ja u svojim 60-im godinama radim i nisam u tome loš na neki način. Humanitarna dimenzija tome daje posebnu vrijednost.
IVANA RAB GULJAŠ: Niste se pohvalili nagradama i priznanjima, primjerice Nagradom za filantrope godine. Priča se da ćete uskoro dobiti nagradu i za volonterski rad?
IGOR TOMAN: Ovo je sad premijerna objava (smijeh).
IVICA LENARD: Imamo mi još puno posla. Išli smo, recimo, u Rusiju biciklom kada se naša nogometna reprezentacija plasirala na Svjetsko prvenstvo.
IGOR TOMAN: Zezam sinove koji se bave nogometom da je meni, kad smo imali ispraćaj za Rusiju, na prijateljskoj utakmici sa Senegalom skandirao cijeli stadion NK-a Osijek. Pitam ih: - Kad ćete vi to doživjeti? (smijeh)
IVANA RAB GULJAŠ: Simpatična je bila i ona vaša akcija kada ste se utrkivali s vlakom za Šibenik, nasmijali ste cijelu Hrvatsku gdje je jako dobro poznata sporost vlakova HŽ-a.
IVICA LENARD: Mi volimo naš grad i uvijek stavljamo na Facebook fotografije Osijeka sa svih naših događanja. Inače, najradije trčim u Osijeku i okolici. Tako se na neki način odužujem Osijeku. Igor i ja živimo sportski, pokušavamo utjecati na druge ljude da isto tako žive, jer pokret oživljava čovjeka i daje smisao njegovu životu. Kad u tome što radiš pokreneš i nekog drugog, pa još na dobra djela, nema veće satisfakcije.
IVANA RAB GULJAŠ: Hvala vam, mladići, pokušat ćemo se ugledati na vas.
SANJA RAČIĆ
IVANA RAB GULJAŠ: Inspirativna je i naša sljedeća govornica. Dok je bila novinarka, svoj je posao radila na ponos profesije, pa su je hvalili i najstroži kritičari. Pred svoj je mikrofon najradije zvala baš ljude kakvi ste vi okupljeni oko ovog stola. Jednom je svoju emisiju željela posvetiti meni, no odbila sam je jer sam smatrala da novinari nisu vijest i da moja postignuća nisu dostojna te emisije. Nije se naljutila na mene. Dapače, kada je javnosti odlučila otkriti svoju borbu s teškom bolesti, od svih je novinara izabrala baš mene, što smatram najvećim priznanjem svoje karijere. Ovdje je predstavljam s neskrivenim obožavanjem. Sanja je svakom poslu pristupala profesionalno i uvijek je pokušala dati dodatnu vrijednost tome što radi, pa je tako, primjerice, ono što radi uvijek vezala uz Osijek i Osječane, najradije one koji su ga prikazivali u najboljem svjetlu. Sanja, molim te da budeš na koju minutu ponovno novinarka pa nam opiši Osijek i Osječane kako ih ti doživljavaš.
SANJA RAČIĆ: Dvadeset sedam godina radila sam na HRT-u i meni je uistinu teško sada spomenuti sve Osječane koje bih željela spomenuti. Otići ću u nekakvu dalju prošlost prije 10-15 godina kad su bili oni subvencionirani letovi iz Osijeka u Dubrovnik. Kći i ja odlučile smo iskoristiti te pogodnosti i stigle smo u hotel na Lapadu. Recepcionar je bio prilično nezainteresiran za nas, no kad je uzeo moju osobnu iskaznicu, rekao je: - Pa vi ste iz Osijeka! Odmah mi je povjerio kako je najbolja sobaricu koju su ikada imali u 40-godišnjoj tradiciji hotela baš iz Osijeka. Upoznale smo tu gospođu, zaista je bila prekrasna. Zaposlila se tamo u srednjim godinama, preko Zavoda za zapošljavanje. Iako nije bila turistički djelatnik, radila je to na najbolji mogući način. Takvi su Osječani! Daju maksimum. Meni je sve s novinarstvom bilo dramatično. Novinarstvom sam se počela baviti 1991., dakle u Domovinskom ratu, kada je bilo jako teško, a završila sam novinarsku karijeru kad sam shvatila da ne mogu dovoljno dobro raditi svoj posao zbog toga što imam zloćudnu bolest. Ljudi su mislili da nisam normalna što dajem otkaz sa sigurnog i solidno plaćenog posla. No nikada se zbog toga nisam pokajala zbog toga što sam s većinom ljudi koje sam upoznala tijekom 27 godina posla i dalje u kontaktu. Liječim se u Zagrebu i koristim tzv. bla-bla car. Često se vozim s ljudima koji su odlučili napustiti Osijek, ali oni i dalje Osijeku dobro čine. Inače, kad sam počela raditi na Radiju Osijek, bila sam među najmlađima i dodijeljena mi je kultura. Zamislite moj ponos i moju sreću time što sam pratila, recimo, glumačke početke Krešimira Mikića, Saše Anočića, Hrvoja Barišića, Nele Kocsis, Sandre Lončarić... Sve su to Osječani koji sad razvijaju karijeru u Zagrebu. Imala sam čast gledati prvu predstavu koja je nastala prema knjizi Alemperkina kazivanja Jasne Horvat. Jasna je jedna prekrasna luđakinja, statističarka, doktorica znanosti, koja paralelno uz tu svoju karijeru zapravo još više radi književnost. Nadalje, moje je dijete zavoljelo knjigu zahvaljujući strašnim pričama u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici koje je organizirala ovdje prisutna Dubravka Pađen Farkaš. Obožavam stil sjajnog nogometaša iza kojeg jamačno stoji Marina Vojnović s kojom smo večeras ovdje. Kad se sjetim nekih naših sretnih večeri, kako bi one bile takve da nije Selmanijevih kokica. Kad čujem prezime Siber, imam noćne more od tjelesnog (smijeh), ali i savršen osjećaj zbog čudesnih vina i presretnih objava Stjepanova oca na Facebooku. Kad sam malo narasla u novinarstvu, dali su mi pratiti gospodarstvo. Ne znam možete li zamisliti osjećaj kada razgovarate sa ženom poput Svjetlane Činčurak, Osječanke koja ima petero djece, a koja je u lošim privatizacijskim pričama ostala bez posla. I što je napravila? Samozaposlila se. Danas je uspješna obrtnica, ima svoju zlatarsku radnju na glavnoj tržnici. Jučer sam bila u second hand shopu, obožavam takva mjesta, i nisam mogla ne primijetiti jednu gospođu izrazito lošeg materijalnog i, čini mi se, zdravstvenog stanja. I priča ona kako je došla iz Zagreba, da će spavati na ulici, isprobava pritom zimsku jaknu i što se dogodi - gospođa ispred mene plati tu njezinu jaknu. To su Osječani! Ili, recimo, u bla-bla caru upoznam čovjeka koji vozi avion. Dakle, on je pilot, ali ne želi se preseliti u Zagreb jer mu je Osijek prirastao srcu... Uglavnom, ne znam grad boljih ljudi. Zbog stanja u kojemu jesam malo sam u Zagrebu, malo u Osijeku. U Zagrebu se osjećam kao u lunaparku, novi restorani, novi izložbeni prostori, nove kazališne predstave... ali svejedno mi nema ničeg ljepšeg nego doći u svoj grad. Živjeti u njemu.
IVANA RAB GULJAŠ: Jednom novinarka, uvijek novinarka! Govorila si više o drugima nego o sebi. Ipak, pričaj nam o svom nakitu. I ja s ponosom nosim nakit tvog brenda Allunga, no tebi on najljepše stoji. Za mene je taj nakit više od ukrasa i mislim da ga svaka žena, naročito u Osijeku, nosi kao neku vrstu simbola, svakom on znači nešto drugo. Imaš impresivnu galeriju fotografija na svojem FB profilu iz koje je vidljivo da je tvoj nakit u bezbroj zemalja. I ovoga Adventa imaš svoj štand u Portanovi. Ispričaj nam kako je taj štand postao više od prodajnog mjesta, neka vrsta ispovjedaonice, motivacijske govornice, kako su ti prilazile žene koje su oboljele od karcinoma ili su se izliječile, ali se boje da će se vratiti, kako si ti s njima razgovarala...
SANJA RAČIĆ: Prije nisam bila tako otvorena. Sad ulazim u petu godinu otkako se liječim. Meni je uvijek bilo lako razgovarati s nekim o njemu, a ne o meni. U novinarstvu, naime, imaš prigodu zaviriti u živote i to je blagoslov te struke. Nastranu stres, rokovi i sve drugo što uz to ide. Ja sam jako dugo smatrala svoju bolest područjem moje intime. Dakle, zašto bih ja nekome pričala o tome što mi je, ne volim da me ljudi sažalijevaju, uopće, što bih ja o tome trebala reći. Onda sam shvatila da pratim jednu gospođu koja ni sad ne zna da ju ja pratim. Ona ima sličnu dijagnozu kao ja i liječi se već sedam godina. Meni je to nevjerojatna radost, nevjerojatna sreća kad ja nju sretnem na ulici, vidim da hoda, da je dobro, da nosi jabuke, da ide s tržnice, da se kreće bez tuđe pomoći. Onda sam pomislila, moja dijagnoza je loša dijagnoza, iako - sve je stvar percepcije. Dakle, ja idem svaka tri mjeseca na PET CT i sad sam došla kući i rekla svojim ukućanima: - Jeee, sad imam samo dvije metastaze na kostima. Stvar je u tome da mi je pet starih metastaza otišlo i da je potencijalno smrtonosna metastaza na jetri, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, također uništena. Liječim se u Zagrebu, ali liječnica mi je Osječanka! A priča s nakitom je sljedeća. Išla sam na kemoterapije i zračenje i prvi put u životu imala sam vremena za sebe. Mene je oduvijek zanimala moda, oduvijek me je zanimalo slaganje boja. No uvijek sam bila onaj koji kupuje. Sad sam napokon i netko tko prodaje. Ogrlice sam počela raditi kako bih vratila funkciju ruku. Kad bih stavila taj nakit, prijateljice su mi ga skinule pa su ga one nosile. Onda su ga počele tražiti znanice, pa poluznanice, pa su ljudi u Zagrebu pitali gdje sam kupila tako veliki nakit, jer danas mladi nose sitniji pa ovakvog baš i nema na tržištu. I tako, 1. veljače bit će dvije godine otkako sam odlučila napustiti novinarski posao. Nije to bila laka odluka, ali postoji život, krediti, trebaš jesti, trebaš spavati, trebaš putovati, trebaš se liječiti izvan mjesta stanovanja. Međutim, imala sam potpunu potporu obitelji, čak i suprugov pritisak da odem s posla koji nije zapravo, što mi novinari kažemo, ni za koga normalnog (smijeh). Iskoristila sam, dakle ta sredstva za samozapošljavanje, što bih svakom preporučila. To s nakitom je nevjerojatno! Zamolila sam neke svoje prijateljice da se fotografiraju, a onda su mi fotografije počele slati mnoge druge žene. Više nikoga ne moram nagovarati da mi pošalje fotografiju. Taj mi je album, oprosti Tara (Sanjina je prekrasna kći gimnazijalka bila u publici, nap.ur.), draži od albuma u kojemu su fotografije mog djeteta.
DUBRAVKA PAĐEN FARKAŠ
IVANA RAB GULJAŠ: Jedna vječna djevojčica je ovdje s nama, tako bih u dvije riječi opisala Dubravku Pađen Farkaš, koja će se nasmijati na to. Paradoksalno je sada što je istodobno vrlo seriozna osoba, odgovorna profesionalka. Suradnici svjedoče da sve svoje poslove obavlja na neki način razigrano, što je rezultat karaktera i mladenačke energije, ali i činjenice da obožava svoj posao, pa je njezin entuzijazam, kažu, zarazan. Dubravka Pađen Farkaš ravnateljica je Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku sada već u drugom mandatu. Tu je knjižnicu učinila mjestom zanimljivih druženja svih generacija i nezaobilaznim odredištem svih onih koji žele kvalitetno osmišljen sadržaj, od djece vrtićke dobi, koja onamo dolaze po slikovnice, na radionice i igraonice, do umirovljenika, kojih je, primjerice, već više od 400 prošlo tečaj informatičkog osposobljavanja baš u knjižnici. U pripremama za ovaj panel rekla si mi kako ti se čini da te ljubav prema životu, bez obzira na to koji i čiji je oblik zauzima, najviše obilježila, pa nam otkrij što ti sve najviše voliš i kako mijenjaš sebe i svoju okolinu nabolje.
DUBRAVKA PAĐEN FARKAŠ: Da sam znala da će to biti prvo pitanje, ne bih ti to rekla (smijeh). Idem se ja vratiti na ono razigrana, razdragana, vesela... Kad sam počela raditi u knjižnici, a ima sada tome već dosta godina, pa tako ni Taru (kćer Sanje Račić, nap. ur.) nisam prepoznala, jer je u međuvremenu odrasla, radila sam na Odjelu za rad s djecom i mladima i vrlo sam brzo postala voditeljica tog odjela. Jer, da bi radio na tom odjelu, moraš se voljeti igrati s djecom. Jednog je dana na Odjel ušao stariji gospodin i ja sam ga pristojno pozdravila: - Dobar dan, izvolite! Pogledao me i zapitao: - Pa je l’ tu netko radi? Rekoh: - Ja! A on će: - Ma, dajte mi zovite nekoga odraslog! I to nije bilo ni prvi ni posljednji put. Doista su često ljudi tražili nekoga starijeg (smijeh). Baš lijepo od njih.
IVANA RAB GULJAŠ: Onda baš nećemo reći koliko imaš godina. Vratimo se ljubavi prema životu.
DUBRAVKA PAĐEN FARKAŠ: Zašto volim i poštujem iznad svega život? Kao sasvim mlada zapravo sam počela razmišljati o tomu, jer jako volim životinje. I uvijek sam ih voljela, uvijek sam skupljala mačke, pse, što god bih našla. I počela sam razmišljati da je grozno to što jedem pa sam zapravo vrlo rano prestala jesti meso, ribu, jaja, mliječne proizvode... Danas mi se dogodi da jedem sir i jaja, ali me nekad čudno gledaju na tržnici kad pitam: - Imate li jednu kravu ili puno njih? Važan mi je, naime, odnos prema farmskim životinjama. Vjerojatno izgledam kao neka čudakinja. Složila bih se s Marijom Heffer, uvijek sam zabrinuta za parkove, šume, za pluća grada, zbog klimatskih promjena, koje više ne mogu zanemariti i na koje ne smijemo zatvarati oči. Ljeta su stvarno užasna, vrela, a klupe su nam uglavnom na suncu. Ja nisam član FB-grupe Patuljasta rapsodija, ali ju pratim i pratim što se događa sa zelenilom. Volim Osijek uz Dravu i voljela bih da je i danas zelen kao što je to bio grad moga djetinjstva. Iako ne gledam u prošlost, često mi se bude te uspomene na dudove koji su rasli uz prugu na Sjenjaku, na lijevu obalu Drave, na kojoj je bila prekrasna trim-staza, na kojoj se u rano proljeće čuo cvrkut ptica, a danas izgleda strašno. Bude mi žao kada usporedim Copacabanu nekada i danas pa se nadam da će uskoro vratiti stari sjaj. Ipak, volim Osijek i u toj njegovoj nesavršenosti, jer je meni po mjeri, a, rekla bih, i svima vama koji sjedite za ovim stolom. Osijekom možeš prošetati s kraja na kraj, možeš biciklom, možeš ga pretrčati, možeš romobilom, čak i ne mora biti električni. Nećemo nikamo zakasniti, nekako je baš sjajan! Što se tiče mog posla u knjižnici, ja oduvijek dosta radim na sebi. Preispitujem ono što radim, preispitujem sebe, svoju ulogu, i trudim se svaki dan biti bolja osoba. Radeći to, duboko vjerujem da i oni oko mene to primjećuju pa da će i oni početi sami raditi na sebi. Ono, kada dajemo od sebe jer smo i mi promjena koju želimo vidjeti.
IVANA RAB GULJAŠ: Gradska i sveučilišna knjižnica cijele ove godine slavi 70 godina postojanja, ona je važan segment kulturnog života i jedan od važnih njegovih pokretača. Kad je riječ o zelenilu, otvorila si “tajno” dvorište knjižnice, gdje se za toplijeg vremena održavaju promocije, festivali, radionice... Nedavno ste posadili ginko, japansku trešnju i lipu. Budući da uređujem gradsku rubriku, dobro znam da gotovo nema dana kada se u knjižnici nešto ne događa, pri čemu ne mislim na njezinu redovitu djelatnost, nego na ostale sadržaje. Uvelike te smatraju zaslužnom za promjenu paradigme uloge knjižnice i za ekipiranje ljudi koji tomu umnogome pridonose. Jesi li zadovoljna reakcijom Osječana na ta nastojanja?
DUBRAVKA PAĐEN FARKAŠ: Već ta činjenica da si to opazila dovoljno govori. Knjižnica slavi 70. rođendan, no zapravo je starija. Naime, 27. studenoga, ali prije 176 godina, Juraj Tordinac, tadašnji tajnik Ilirske čitaonice, predložio je gradskoj upravi Osijeka da otvori u gradu Ilirsku čitaonicu. Tako da je, zapravo, prva čitaonica u Osijeku počela raditi prije 175 godina, 1844. Gradska je knjižnica osnovana 8. veljače 1949., a 1957. godine uselila se u prekrasnu vilu obitelji Matilde Gilming i njezina supruga Vjekoslava Hengla, koji je poslije bio gradonačelnik Osijeka, zaslužan, između ostaloga, i za električni tramvaj. Ta je prekrasna i zavodljiva vila, ali ne ispunjava prostorne potrebe knjižnice. Knjižnice su, naime, ustanove koje se planiraju i po 20-30 godina unaprijed, zbog građe. Bez obzira na sav tehnološki napredak, na informacijsku pismenost i svu novu tehnologiju, na digitalizaciju, ova naša knjižnica prima obvezni primjerak od 1961. godine, što znači da primjerak svega onoga što je tiskano u Hrvatskoj, a prije u Jugoslaviji, postoji u njoj. To je arhiva koja se ne može digitalizirati, niti se smije spremiti negdje gdje je neuvjetno. Knjižnica je danas posve drukčija nego nekada, danas, primjerice, u knjižnici nije poželjno da djeca šute, nego smiju vrištati od straha ako im ja pričam strašne priče. Danas u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici radi pedeset troje ljudi i rekla bih, ako smijem reći u njihovo ime, da su zadovoljni. Na čelu sam prekrasnog skladnog kolektiva, u kojem svi dišu za isti cilj, zapravo - svi idemo prema istoj budućnosti. A taj je ovu našu ustanovu učiniti zanimljivom, dostupnom i referentnom točkom u gradu. Nešto što bih ja voljela nazvati trećim prostorom. Dakle, imamo svoju obitelj, svoj posao i imamo neki treći prostor. Ja bih voljela da za neke ili za većinu naših građana taj treći prostor bude ta naša knjižnica. Nadam da ćemo jednoga dana dobiti novu, namjenski građenu zgradu knjižnice koja će to i omogućiti. Knjižnica zapravo živi s ovim gradom jer ima predznak “gradska”. No, od 1975. godine ona je i sveučilišna knjižnica, no od toga se dana gradska razdvaja od te sveučilišne funkcije, a to se još nije dogodilo. Ipak, kako u kampusu niče zgrada buduće sveučilišne knjižnice, očekujemo da bi za otprilike četiri godine gradska knjižnica ipak ostala samo gradska.
IVANA RAB GULJAŠ: Kad budemo napravili stanku zbog zajedničkog fotografiranja, pogledat ćemo gradilište nove knjižnice u kampusu, koje se vidi s terase naših večerašnjih domaćina.
STJEPAN SIBER
IVANA RAB GULJAŠ: Stjepane, privatna je stomatološka ordinacija obitelji Siber nedavno proslavila 30 godina postojanja. Njezini osnivači, tvoji mama i tata Dušica i Mladen, otišli su u zasluženu mirovinu, više se ne bave dentalnom medicinom, nego, jednako uspješno, vinogradarstvom i vinarstvom. I ti si već, koliko mi je poznato, kupio “komadić” svog vinograda, no do mirovine je još dugo, zar ne?
STJEPAN SIBER: To mi je nešto za smirenje (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: Ti i brat Josip nastavili ste obiteljsku tradiciju, obojica ste doktori dentalne medicine. Koliko ti tu tradiciju doživljavaš obvezujućom i kako se nosiš s činjenicom da je tvoja struka, a to je oralna kirurgija, deficitarna, i to ne samo u Osijeku, odnosno kako odolijevaš tim izazovima da radiš 24 sata dnevno, što bi mogao s obzirom na to kolike su potrebe?
STJEPAN SIBER: Da, ali ja sam, u principu, možda ipak odmetnik u obitelji. Naime, smatralo se kako bih ja trebao nastaviti tradiciju u obiteljskoj praksi čim se vratim iz Zagreba s faksa, jer sam stariji brat, no ta se ideja izjalovila kad mi je prijatelj iz bolnice javio da je raspisana specijalizacija iz oralne kirurgije. Moji su znali za to, ali mi nisu htjeli javiti (smijeh). Dakle, u srijedu sam položio državni, a u četvrtak je bio zadnji dan za prijavu na tu specijalizaciju. Tako sam otišao u bolnicu i u njoj radio nekoliko godina. Bilo je tu lijepih i manje lijepih stvari, no jednostavno, u jednom trenutku, dođeš do neke točke kada osjetiš da moraš probati raditi drukčije, pa sam počeo raditi privatno. Javio mi se jedan prijatelj iz Zagreba, partner u velikoj klinici u kojoj je 170 zaposlenih, koji je trebao oralnog kirurga. Radili su tzv. dentalni turizam, imali su puno posla. Sve mi se zakompliciralo, morao sam svoje pacijente u Osijeku riješiti do četvrtka, a onda bih četvrtak, petak i subotu radio u Zagrebu. Kući bih se vratio tek u subotu navečer, a od ponedjeljka bih opet po cijele dane bio u ordinaciji. To u Zagrebu zapravo sam bio prihvatio kao neko kratkoročno rješenje jer su se dva glavna vlasnika klinike razišla i nedostajao im je oralni kirurg. Doista volim Zagreb, ondje sam studirao, imam ondje prijatelje, supruga mi je Zagrepčanka... No dok sam ja išao raditi u Zagreb, supruga je uglavnom bila u Osijeku jer tu ima posao. Trajalo je to nekih osam mjeseci, a onda je, logično, izgubila strpljenje. Rekla mi je: - Hajdemo se odlučiti hoćemo li živjeti u Osijeku ili Zagrebu. Tada je maltene imala stalno spakirane kofere jer se nadala povratku u Zagreb. Ondje joj je mama, rano je ostala bez oca, ondje su joj brat i sestra... Međutim, Osijek je nekako prevagnuo, nisam ga mogao ostaviti. Moji su zagrebački kolege bili u šoku kad sam im rekao da sam izabrao Osijek, a onda sam ih još dodatno šokirao odlukom da potpišem ugovor s HZZO-om. Do tada sam, naime, radio samo privatno. No sjećate se kako su neko vrijeme Osječani morali ići u Požegu ili Zagreb zbog oralne kirurgije, to je doista bilo neprihvatljivo. Nudili su mi partnerstvo, ali nisam prihvatio. U Osijeku su bili moj brat, dr. Mirela Veselinović s kojom radim od početka, njezina sestra Mirta, njihova mama, kao obitelj smo, ali oni ne rade kirurgiju... Ostao sam i nisam se pokajao. Dapače, sad ću s ljudima koje sam spomenuo na određeni način uljepšati taj prvi pogled na Osijek koji je svojedobno, kako nam je ispričala, uplašio Ivanu Medić.
IVANA RAB GULJAŠ: Dao si mi izvrstan šlagvort za moje iduće pitanje. Ti i brat, odnosno vaše obitelji (Stjepan ima troje djece, Josip čeka treće, nap. ur.), krećete u veliku investiciju. Počinjete graditi polikliniku na prostoru između željezničkog i autobusnog kolodvora.
STJEPAN SIBER: Nismo sami u tome! Već spomenuta Mirela Veselinović Fingler i njezina sestra Mirta imaju veliki laboratorij, mi imamo rendgen, spojit ćemo sve. Još smo u procesu financiranja, neki smo dan bili s bankarima koji će nas podržati jer to je veliki projekt. Uzeli smo onaj plac Hrvatske pošte između dvaju kolodvora, ondje ćemo graditi. Mirela i Mirta imaju već dugo ugovor s HZZO-om, ja ću svoj prenijeti iz Doma zdravlja.
IVANA RAB GULJAŠ: Znači, i dalje ćete raditi na uputnicu?
STJEPAN SIBER: Hoćemo! Uz ovaj naš osnovni posao, organizirat ćemo i predavanja i usavršavanja. S obzirom na to da držim predavanja po svijetu, upoznao sam mnoge ljude koji su doista vrh u stomatologiji, među njima i neki naši ljudi, primjerice prof. Adrian Kasaj, predstojnik parodentologije u Mainzu, a imam kontakte i s prof. Windischem iz Budimpešte koji je ondje predstojnik parodentologije. Dakle, planiram ostaviti dio prostora za predavanja i dovoditi strane predavače. Meni je, recimo, jako pomogao moj kum Zoltan Kasap koji već 17 godina radi u Njemačkoj, glavni je manadžer Botiss biomaterijala, a inače je iz Karanca i ima jak osjećaj prema Slavoniji i Baranji. Sve u svemu, nadam se da će to biti jako dobra priča.
IVANA RAB GULJAŠ: Svojim djelovanjem u inozemstvu dokazuješ da i osječki stručnjaci mogu biti konkurentni izvan hrvatskih granica. Nedavno si, primjerice, predavao na Filipinima i u Indiji.
STJEPAN SIBER: Bio sam tih nekih godinu dana u Berlinu na subspecijalizaciji i tada se razvila moja suradnja s Botiss biomaterijalima, koji su, mogu reći, druga kompanija u svijetu koja se bavi koštanom i mekotkivnom regeneracijom, u medicini i u stomatologiji. Zapravo, ja stvarno rušim sve svoje zacrtane ciljeve u životu (smijeh). Da mi je netko rekao da ću biti oralni kirurg dok sam bio na faksu, rugao bih mu se. Ja sam, naime, bježao iz ordinacije kada je tata vadio anesteziju i išao vaditi zub. Htio sam ortodonciju, oralna kirurgija nije mi uopće bila na umu. Sljedeće, da mi je netko rekao da ću predavati, rekao bih da je totalno lud. To je kao kad se bojiš visine, a vode te na krov nebodera. U početku je bilo teško, sjećam se svog prvog predavanja, u Italiji, živi horor, no, srećom, svaki je put bilo sve bolje. Onda su spomenuti prof. Kasaj i prof. Windisch slušali jedno moje predavanje i rekli su mi: - Mali, dobro ti je predavanje, moraš ga još malo posložiti i bit će to top. Dali su mi snažan poticaj i ohrabrili me, sad mi je to rutina, nemaš se, zapravo, čega bojati. Mislim, odem u grad od 25 milijuna stanovnika i najnormalnije održim predavanje. Nije problem u ovako velikim ljudima, velikim profesorima, zapravo vidite kako su to jednostavni ljudi, s njima je najlakše komunicirati. Najveći je problem s ljudima koji misle da nešto znaju, a nemaju pojma. Ja pak imam dovoljno iskustva, dakle više sam praktičar nego teoretičar.
IVANA RAB GULJAŠ: A u vina se već razumiješ?
STJEPAN SIBER: Više kao konzument. Nažalost, nemam baš nešto previše vremena za vinograd. Moram i ovako javno pohvaliti svoju suprugu, stvarno je tolerantna. Ima svoju karijeru i imamo troje djece, ja sam po cijeli dan u ordinaciji, a onda vikendom odem predavati ili slušati predavanja. Što se tiče vinograda, baš sam se radovao, rekao sam da ću otići na Vincekovo 25. siječnja, ali ipak neću moći. Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, znate kako se kaže - što si stariji, to te zemlja više privlači.
IVANA RAB GULJAŠ: Što se tvoje divne supruge tiče, vratit ćeš joj jednog dana, nadam se, sve što je učinila za tebe.
STJEPAN SIBER: Vratit ću joj, mislim sve ima svoju cijenu, naplaćuje mi ona već (smijeh).
MARINA VOJNOVIĆ
IVANA RAB GULJAŠ: Kad već spominjemo bračne partnere, Marina, tvoj muž u posljednjim intervjuima stalno spominje kako je došlo vrijeme da sada on tebe podrži u tvojoj karijeri. U donjogradskoj Zmaj Jovinoj ulici imaš čarobni fotografski studio. Ispričala si mi u njemu zanimljivu anegdotu koju ću sada prepričati. Prije nekoliko godina Marina je iz zabave izguglala svoje ime i sve što je pritom našla o sebi svodilo se na nekoliko riječi: “Žena nogometaša Aljoše Vojnovića”. Marina, iako je Aljo ljubav tvog života i s njim imaš kćer i sina, rekla si mi kako te to guglanje istodobno i osupnulo i nasmijalo jer si cijeli život bila prava odlikašica i imaš svoju karijeru.
MARINA VOJNOVIĆ: Stvarno, kada sam guglala svoje ime, samo sam to našla. Da se razumijemo, nisam ja nikakve izvanredne stvari postigla da bih punila novinske članke, ali vrijedno sam i naporno radila cijeli svoj život, u školi sam prolazila s 5,0, imala sam izvrstan prosjek i na Ekonomskom fakultetu, diplomirala sam, u golemoj sam konkurenciji baš ja dobila posao u jednoj vrlo uspješnoj tvrtki, u kojoj sam nakon nekoliko godina napredovala i postala šef financija i kontrolinga, i posljednjih sam deset godina radila ondje. Onda sam prije dvije godine, nakon stalnog preispitivanja, shvatila kako sam veliki dio svog života u biti radila sve što se od mene očekivalo. S 18 sam godina izgubila oca, pa mi se mama teško razboljela, pa ‘ajde idi upiši ekonomiju, pa ‘ajde dobra si tamo, pa radiš taj svoj posao, napreduješ, sve me nekako rijeka nosila. A ja sam sve to vrijeme u sebi zatomljavala onu svoju kreativnu žicu, da bih, na pragu 40-ih, zaključila da je vrijeme - sad ili nikad! Dala sam šansu svojoj velikoj strasti - fotografiji. Malo mi je trivijalno o tome govoriti jer pred sobom imam gospodina koji se možda duže bavi fotografijom nego što ja imam godina (misli na Glasova šefa fotografije Gojka Mitića, nap. ur.).
IVANA RAB GULJAŠ: Prof. Heffer rekla je kako je znanstveni rad neka vrsta igre, a kada je tvoja sestrična ušla u tvoj fotografski studio, zaključila je: Ti stvarno živiš kao Petar Pan! Istina, kad si me uvela u svoj božićni set i pustila da na mene pada snijeg, to je bilo čarobno! Specijalizirala si se za fotografije djece i obitelji, a to opisuješ, recimo, na sljedeći način: “Dokaz da se sreća može zagrliti”, “Kliknem i znam prije nego što pogledam da se dogodila magija.” Koja je tajna uspjeha tvojih fotografija, kako ti uspijeva u hipu popuniti termine za snimanja?
MARINA VOJNOVIĆ: Pa nije sad to neka velika tajna, niti je to toliki uspjeh. Ja se jesam posljednjih deset godina prije nego što sam se odlučila za promjenu karijere bavila isključivo brojevima, financijama, kontrolingom, to je prilično strog posao, uvelike zadan. Kad sam na pragu svojih četrdesetih rekla “idem sad napraviti nešto svoje”, odlučila sam to učiniti pod svojim uvjetima. Zato je moj studio moja slika i prilika i radim isključivo stvari koje volim. Obožavam fotografirati djecu, obitelji, obožavam fotografirati žene. I nekako sam si riješila da ljeti radim obiteljska fotografiranja, a zimi portrete. Budući da sam se uvijek brzo povezivala s ljudima, mislim kako mi to olakšava da dobijem dobru fotografiju. Ljudi misle da postoje fotogenični i nefotogenični, ali ja u to ne vjerujem, vjerujem samo u to da postoje ljudi koji se znaju sami opustiti i ljudi kojima treba mala pomoć fotografa. U tome sam ja dobra! Ne radim velike serije i goleme količine fotografija, niti s velikim brojem obitelji, više gledam da se s njima povežem da osmislimo sve zajedno kroz konzultacije. Zasad govorim o 70 klijenata godišnje, nije to tako teško popuniti, ali činjenica je da kad u siječnju objavim svoje termine snimanja, sve plane za dva dana. Sad sam za Božić ponudila snimanja za 60 obitelji i sve sam rasprodala u jednom danu.
IVANA RAB GULJAŠ: Prateći tvoj rad na društvenim mrežama, i prije nego što sam te osobno upoznala, zaključila sam da ti, uvjetno rečeno, posluješ i osjećajima. Tvoje su fotografije nabijene emocijama tako da samo slijep čovjek ne može vidjeti kako ti zapravo pomažeš ljudima da te neke najljepše trenutke arhiviraju za budućnost. Kad smo se upoznale, spomenula sam ti kako me ta tvoja težnja da radiš takve fotografije navela na pomisao da bi mogla biti svojevrsna nastavljačica tradicije studija Elizabete Varnai. Odgovorila si mi kako ti to laska i da si ponekad dopuštaš misliti kako bi to mogla postati.
MARINA VOJNOVIĆ: I prije otvaranja svog studija pomišljala sam kako bi bilo lijepo da jednog dana dođem u poziciju stvarati jednako lijepe uspomene kakve je gospođa Varnai radila za naše obitelji. Jer najljepše fotografije koje imam u svom i albumu svojih roditelja snimila je upravo gospođa Varnai, u vrijeme kada nisu bila dostupna ova digitalna čudesa. Ona je radila predivne fotografske priče koje dandanas krase albume. Zbog toga kao svoj glavni proizvod nudim print, a ne samo digitalne linkove. Print je, prema mojem mišljenju, vječniji od svih tih stikova, svih noviteta koji užasno brzo zastare. Dakle, hvala ti na komplimentu, iako mislim da nisam ni blizu gospođi Varnai, ona mi je veliki uzor.
IVANA RAB GULJAŠ: Imaš duhovitu reklamu za svoj posao. Objavila si na Facebooku svoju fotografiju iz djetinjstva, jednu od onakvih kakve svi skrivamo na dnu neke kutije. Pozvala si klijente da ne dopuste da njihova djeca imaju takvu fotografiju iz djetinjstva (smijeh).
MARINA VOJNOVIĆ: Svim je mojim prijateljima ta fotografija, nažalost, na displayu kad ja zovem (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: Kad smo se dogovarale za panel, rekla si mi kako ne želiš da tvoj karijerni zaokret ispadne kao neko veliko herojstvo. Kažeš, imala si sigurnosnu mrežu, svog muža. Kad ga već spominjemo, moram reći kako bi Aljoša, prema onom što sam pročitala, mogao biti dobar sportski novinar. Pozdravi ga, možda postanemo kolege.
MARINA VOJNOVIĆ: Kad sam odlazila s dobro plaćene pozicije u dobroj tvrtki, mnogi su se ljudi snebivali. No bilo je i onih koji su se, nezadovoljni svojim poslom, poistovjetili sa mnom i od mene tražili potvrdu da će donijeti dobru odluku ako i oni to učine. Rekla sam im kako ne treba ići grlom u jagode. Naime, ja sam u taj karijerni zaokret otišla smisleno i s rezervom stabilnosti, bez straha da neću moći, ako ne uspijem, iznijeti kruh na stol. Ali O.K., bila sam hrabra i sretna sam što sam uspjela napraviti ono što sam željela. Vidjet ćemo.
SINAP SELMANI
IVANA RAB GULJAŠ: Ti si tek počela svoju karijeru fotografa, a Sinap Selmani već 50 godina i više prodaje nešto što Osječanima ima posebnu vrijednost, iako se čini da je riječ o sitnicama. “Nisam vam ja ništa posebno, ja sam samo običan čovjek”, to ste mi rekli, Sinape, kad sam vas uspjela dobiti na telefon uz svesrdnu pomoć vašeg sina Mirsada koji mi je rekao da bi on mogao doći na panel, “ali tata je zaštitni znak naše firme”. Uvjeravala sam vas kako su mi vaše kokice, kikiriki, kestenje i kukuruz nešto kao Proustu madeleine, da je Vaša radnja dragocjen dio osječkog identiteta, dio naše kolektivne memorije, da je taj kiosk mitsko mjesto, koliko god se Vama čini da ja pretjerujem. Evo, Marko već zna za Vas. Marko, koliko godina živiš u Osijeku?
MARKO TANDARIĆ: Godinu i pol, otprilike.
IVANA RAB GULJAŠ: Osim toga, malo je firmi u Osijeku koje se mogu pohvaliti da na njima vlasnik može napisati “60 godina tradicije”. Doista, uz svu poslijeratnu propast mnogih firmi u Osijeku, vi Selmanijevi imate pravo na taj natpis. Na kraju ste popustili mojim nagovaranjima, jer pravi ste trgovac i znate da je mušterija uvijek u pravu, a ja doista jesam vaša mušterija cijeli svoj život. Nedavno je i vaš mlađi sin počeo raditi kao prodavač plodina. Jesam li to dobro rekla?
SINAP SELMANI: Prodavači plodina. Dobro ste rekli.
IVANA RAB GULJAŠ: U čemu je tajna te dugotrajnosti vašeg obiteljskog posla?
SINAP SELMANI: Moram se vratiti daleko u prošlost. Moj je tata u armiji upoznao dobre ljude Slavonce, koji su ga pozvali da ih obiđe kada iziđe iz vojske. Došao je u Osijek i vidio da tu nema tog našeg zanata, nema pečenog kestenja. To mu se svidjelo, otišao je u općinu i zatražio dozvolu za prodajno mjesto ondje gdje smo i danas, na samom uglu. Možda se Osječani sjećaju, onda je bio samo štand, kioska nije bilo. Znači, tata je došao 1956., pa su se moji rastali i ja sam kao dijete pripao njemu pa sam se doselio 1959. u Osijek. Godine 1973. dobili smo kiosk, do tada smo, dakle, gotovo 20 godina, radili na štandu, na otvorenome. Grad je imao sluha poslije toliko godina i dopustio nam je taj kiosk. Kako ste rekli, mušterija je kod nas uvijek u pravu, mi poštujemo naše kupce i uvijek se trudimo ponuditi im kvalitetu. Nekada su radila sva kina u centru, korziralo se u svim vremenskim uvjetima svakim danom, “ordiniralo” se gore - dolje, Točno se znalo gdje su šetali i stajali studenti, gdje đaci, gdje su bili udovci, gdje udovice..., sve je imalo nekakvo nepisano pravilo. U to je vrijeme grad tako živio. Ali od rata se sve to izmijenilo, nestalo je korzo, zatvorila su se kina. Srećom, Urania ponovno radi, i to odlično.
IVANA RAB GULJAŠ: Fascinantan mi je jedan fenomen vezan uz vaš posao. Danas su trgovine krcate tzv. grickalicama svih mogućih svjetskih proizvođača, koji ih pakiraju u pomno dizajniranu ambalažu i prodaju zahvaljujući skupim promidžbenim kampanjama. Mudre marketinške glave tvrde kako će atraktivna ambalaža prodati i loš proizvod. Meni se čini da bi netko na Ekonomskom fakultetu mogao doktorirati na temi “Kako prodavati proizvod u običnoj bijeloj vrećici”, što vama uspijeva već desetljećima. Na tim svojim bijelim vrećicama i škaniclima nemate čak ni svoj logotip, ništa! Prodajete godinama kokice za 3, 5 i 10 kuna, kikiriki i špice za 5... A vi i vaša djeca i unuci lijepo živite od tog kioska.
SINAP SELMANI: Radi već treća generacija, sin Mirsad preuzeo je kiosk prije četiri godine. Ja sam otišao u prijevremenu mirovinu i samo sam u ispomoći kao član obitelji, a ubacili smo i mlađeg sina, 20 godina je razlike među njima. A da nam ne pobjegne u Dublin, odmah smo mu dali blagajnu da osjeti pare (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: Sad mi je jasno, dok ste vi ove jeseni pekli kestenje, njemu smo plaćali?
SINAP SELMANI: Da, to je taj, najmlađi. Direktor financija (smijeh).
IVANA RAB GULJAŠ: Rekli ste mi kako prijepodne kod kuće pripremate robu, a popodne i navečer prodajete ju u kiosku.
SINAP SELMANI: Svaki dan, eventualno svaki drugi, nadopunjavamo svježom robom. Zbog toga smo i opstali. Samo zbog kvalitete! Zato nam i ne treba šarena ambalaža, kvaliteta govori svoje.
IVANA RAB GULJAŠ: Dobro je da Urania s Marijanom na čelu radi punom parom. I zbog vas. Rekli ste mi kako je nekada 70 posto prometa otpadalo na kina.
SINAP SELMANI: Kad je Urania ponovno otvorena, isprva je jako malo ljudi dolazilo gledati filmove, svi su išli u CineStar. No, kako se to kaže, kolo sreće se okreće, ljudi su se masovno vratili u kino u centru. Neki je dan dvorana bila rasprodana!
IVANA RAB GULJAŠ: Vi biste mogli napisati knjigu o centru grada, kao autentičan svjedok vremena već duže od 50 godina. Stali ste uz oca već kao 10-godišnjak. Koliko smo se promijenili mi, Osječani?
SINAP SELMANI: Ljudi se nisu promijenili, promijenili su svoje navike. Gubitak korza jako se osjeti, iako je bilo nekoliko pokušaja da se obnovi ta tradicija, ali uspjelo je samo nekoliko puta. Ljudi se okupljaju jedino na neka događanja kao što je Ljetna noć. Recimo, svi smo se naviknuli da je Ljetna noć petkom. Ovo su je ljeto jednom prebacili na subotu, ali su to loše izreklamirali pa su ljudi došli i u petak i u subotu (smijeh). Za mene je to bilo dobro, imao sam bolji promet i u petak i u subotu. Međutim, pitam se zašto ne izlazimo i spontano, a ne da nam netko mora reći kad ćemo izići, družiti se. Sanjam o tome da centar vrati stari sjaj.
MARKO TANDARIĆ
MARKO TANDARIĆ: U Osijeku se puno govori o iseljavanju, ali ja znam dosta ljudi koji su se vratili. Jadranska će obala uvijek biti jaka jer je ondje turizam. Ali sve ostalo je strateški napravljeno tako da se slijeva u Zagreb. No Zagreb to jednom neće moći izdržati, kad-tad će morati puknuti. Morat će postojati još neki veći centri, jednostavno neće sve moći biti na jednom mjestu, u jednom gradu. Recimo, Osijek je IT centar, sve se te IT firme s razlogom otvaraju baš u Osijeku, a ne u Zagrebu. Osijeku vidim sjajnu perspektivu! Prigovara se zbog aerodroma, a zapravo si iz Osijeka za dva-tri sata na nekoliko aerodroma. Pa ja sam se u Jakarti vozio četiri sata do zračne luke!
IVANA RAB GULJAŠ: Marko, nakon ovoga što si rekao, još nam je draže što si postao osječki zet! Došao si nam iz Samobora. Iako si ajtijevac, radije si se odlučio za drugi tipično osječki posao – pivarstvo. No, ruku na srce, zapravo te dovela ljubav. Ispričaj nam kako se Samoborac prvo zaljubio u Osječanku, pa onda i u Osijek. Kakve veze Glembajevi imaju s tom tvojom pričom i tko su te dvije sestre, jedan brat, dva šogora, jedan tast i jedna punica u toj glembajevskoj priči, ali sa sretnim završetkom, kako si to duhovito opisao.
MARKO TANDARIĆ: (smijeh) Jesam, ali ipak smo daleko od Glembajevih jer se mi previše volimo. Htio bih prvo zahvaliti tebi, Ivana, i Glasu Slavonije kaj su pozvali nas, malu zanatsku obiteljsku pivovaru, o kojoj ću govoriti. Nakon što sam čuo sve vaše priče, stvarno sam počašćen kaj mogu večeras biti s vama za istim stolom i dijeliti našu priču i našu viziju em posla, em Osijeka, em života kao takvog. Moje je razmišljanje da je sve stvar ljubavi. Iz svakog vašeg izlaganja mogao sam iščitati baš to - ljubav. Je li to ljubav prema poslu, prema životu, prema odnosima s drugim ljudima, prema čemu god - to je to. Smatram da je ljubav najjača sila, da je ljubav sve ono što nas veže i što nas spaja. Upravo se iz te ljubavi moj život prije četiri godine kompletno promijenio. Ja sam, naime, svoju suprugu Marinu upoznao 2015. godine na Prvenstvu kućnog pivarstva u Zagrebu. To je najjače prvenstvo u ovoj regiji s više od 400-500 sudionika, na kojem se natječu kućni pivari. Moj šogor i Marinina sestra, Mateja i Domagoj, kućni su pivari koji su već šest-sedam godina kuhali pivo. Ja sam u Samoboru imao prijatelja koji je sam kuhao pivo i tako smo se slučajno našli na tom mjestu zajedno. Bila je to ljubav na prvi pogled, ja sam već sljedeći vikend došao prvi put u Osijek. Druga je moja ljubav ta naša obiteljska ljubav prema pivu. Moj šogor i šogorica su pivari. Ja osobno volim pivo, tast i punica i drugi šogor također su u tome. Dugo smo gledali tu našu ljubav i strast pretvoriti u nekaj, meni je to glupo nazvati biznisom. No to je neka naša strast pretočena u ovom slučaju u flašice od 0,5. Mi mlađi moramo biti zahvalni našem Željku i Danici koji su prepoznali i vidjeli u nama da mi stvarno imamo volju, strast, želju i viziju pa su nas podržali. Rekli su O.K., ajmo glave skupa ak’ smo familija, ak’ se volimo, ak’ smo jedno drugome potpora, onda mi to možemo napraviti. Tako smo 2018. otvorili firmu i na svu sreću prije nekih mjesec dana izbacili smo svoj prvi proizvod. Na našoj etiketi piše “Pozdrav iz male zanatske obiteljske pivovare iz Osijeka”, jer mi to stvarno i jesmo. Craft je engleska riječ koju su svi prihvatili, no nama se sviđa riječ zanat, a mi smo zanatska pivovara. Zanat je naša riječ za to i zato mi naglašavamo kako nismo craft pivovara nego smo zanatska pivovara. Svatko iz obitelji ima svoju ulogu i mali je kotačić u tom poslu.
IVANA RAB GULJAŠ: Zanimljivo je što je tebi, Samoborcu, etiketu za pivo i logotip pivovare osmislio Osječanin koji je zbog supruge otišao živjeti u Samobor, a ti si se zbog žene doselio u Osijek. Ravnoteža u svemiru (smijeh). Otkrij nam i zašto se pivovara zove Mali div, a prvo pivo Cincilator. Očekujem da će drugo biti Gefufna.
MARKO TANDARIĆ: Hoće, naravno! Kada si iskren i kad ljudima nudiš ono što jesi, neku svoju emociju, kad-tad će to ljudi prepoznati. Naravno, mora i proizvod biti kvalitetan. Da vaše kokice nisu fine, ne biste ih prodavali toliko. I iza vas, Sinape, stoji neka priča, energija, emocija i iskrenost. Zato smo mi i na našu etiketu i u naziv pivovare uključili i dio osobnosti naše obitelji. Mali div bio je reklamni slogan u ovom dijelu bivše Jugoslavije za auto Renault 4. Domagojev je deda imao crvenu “četvorku”. Domagoj i deda bili su jako povezani i ostala je ta uspomena na dedu i Malog diva. Kad je o Cincilatoru riječ, htjeli smo poručiti da kad pođe po zlu, kad ti rikne cincilator, a svakome se to dogodilo, da to nije smak svijeta. Stani, odmori, možda se baš to trebalo dogoditi da pogledaš oko sebi i vidiš nešto lijepo. Naše prvo pivo Cincilator je stila Golden Ale, dakle išli smo s pitkim osvježavajućim stilom. Znači, da nije neki preveliki šok ljubiteljima Osječkog, Karlovačkog i Ožujskog, nego da je, ajmo reći, neka prijelazna faza. Naglašavamo da smo iz Osijeka, da tu kuhamo pivo i da nam je cilj biti na što više lokacija u gradu, a poslije i po ostatku Hrvatske. Moji su prijatelji iz Samobora odmah uzeli pivo u prodaju. Sljedeće će serije piva koje ćemo izbacivati biti drukčijih stilova, da pokažemo kako imamo znanja u pivarstvu. Bit ćemo i na Adventu, dođite!
IVANA RAB GULJAŠ: Prije nego što kušamo Cincilator i provjerimo govoriš li istinu, prepričaj kako si radio u fotokopirnici kod punca i stalno “kajkao” i bio oduševljen što te nitko zbog toga ne diskriminira.
MARKO TANDARIĆ: Ja sam selski, narodni čovjek. Odrastao sam u malom mjestu pokraj Samobora od samo 60 stanovnika i nisam nikada bio gradski dečec. Ono kaj se meni jako svidjelo u Osijeku, a radio sam u kopirnici gdje sam na dnevnoj bazi sretao velik broj ljudi, da nikada nisam naišao na nešto negativno, štoviše, svi koji su čuli taj moj kaj, koji ja ne mogu i ne želim skrivati jer je dio mene, iako već naveliko govorim slamboš, dumina, lega, pitali su me otkud ja u Osijeku. A kad bi čuli da sam došao zbog ljubavi, oduševili bi se. Bolje je da ljudi dolaze nego da odlaze, zar ne? Osječani su stvarno divni ljudi, topli su, prihvatili su me bezrezervno... Mislim da se malo koje mjesto u Hrvatskoj može time pohvaliti. Samobor je predivan grad, ali Osijek je vrh. Osijek me kupio mentalitetom ljudi, zelenilom, time što je strateški dobro pozicioniran... Iskreno, mislim da Osijek ima odličnu perspektivu, fakat – dogodit će mu se sjajne stvari! Treba samo raditi i vjerovati u dobro, vrijednih ljudi poput ovih za ovim stolom svuda ima, a u Osijeku ih je najviše.
IVANA RAB GULJAŠ: Evo, Sanja mi kao iskusna novinarka šapće: “Imaš kraj.” Slažem se, najbolji kraj! Hvala vam svima, dobri ljudi!
BOJAN DIVJAK
predsjednik Uprave Glasa Slavonije d.d. i glavni urednik Glasa Slavonije
FOKUS MEDIJA I JAVNOSTI NA POZITIVNE LJUDE
“Iznimno mi je drago što vas mogu pozdraviti u ime Glasa Slavonije, redakcije i tvrtke u cjelini. Ovim panelom i novinskim prilogom koji iz njega slijedi, želimo odigrati svoju društvenu ulogu i promišljati s vama Osijek na drukčiji način. Naime, u medijima su, pa tako i u Glasu Slavonije, često glavni likovi ljudi koji, recimo to tako, najčešće nisu baš pozitivni, niti su osobito zapeli za dobre stvari koje živimo u Osijeku. Stoga je naša želja na kraju godine, uz Dan grada, okupiti sastav ljudi za koje možemo biti posve sigurni da svatko u svojoj domeni snažno utječu na život u ovom gradu, a najčešće nemaju toliku pozornost, ili fokus medija i javnosti. Dakle, to su ključne stvari kojima se rukovodimo kada dogovaramo i realiziramo projekt ovog tipa.
Ove godine radimo to uz odjek serije tuđih priča o Osijeku kao o gradu u kojem više zapravo nema života, nešto poput hrvatskog Černobila u kojemu nema djece, sve je zatvoreno, prilozi počinju ’javljamo se iz osiromašene Slavonije...’. A kada netko dođe u Osijek, kao što su to nedavno bili gosti na Danima hrvatskog turizma, ostanu zaprepašteni, ‘... pa čekaj malo, tu ne pužu gladni ljudi po ulicama’. Dakle, to je dodatni motiv ove godine. Današnji se Osijek možda ne može usporediti s onim iz 80-ih, no u skladu s današnjim vremenom, okolnostima, društvom u cjelini, on je danas posve sigurno jedno od najugodnijih mjesta za život u Hrvatskoj. Ja sam otišao na deset godina iz Osijeka i vratio se natrag, jer njegove su prednosti nemjerljive.
Zahvaljujem vam svima u ime Glasa Slavonije i osobno što ste se odazvali pozivu na ovaj panel i na tome što ćete otvoreno razgovarati o Osijeku i živjeti Osijek. Uvjeren sam da će vaše druženje na kraju iznjedriti još jedan sjajan novinski prilog o Osijeku i Osječanima. Nastojimo to dati kao štivo onima koji mogu donijeti pozitivne pomake, nikad se ne zna - možda netko i reagira.”
ORGANIZATOR:
Glas Slavonije
DOMAĆIN:
Građevinski i arhitektonski fakultet
DATUM ODRŽAVANJA:
26. studenoga 2019.
IDEJA I MODERACIJA:
Ivana RAB GULJAŠ
urednica rubrike Osijek
TONSKI SNIMATELJ:
Dario GLASOVAC (Slavonski radio)
FOTOGRAFIJE:
Andrea ILAKOVAC
Gojko MITIĆ