Štrajk učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama traje već više od mjesec dana. Bez obzira na posljednji prijedlog Vlade, koji referendumom nije prihvaćen, odnosno odbili su ga članovi sindikata, opći je dojam da sve to traje predugo i da je sve postalo ne samo sindikalno nego i političko pitanje. O cijeloj toj nimalu ugodnoj situaciji, razgovarali smo s političkim analitičarem Davorom Gjenerom.

Koji je zapravo temeljni problem s ovim štrajkom, najdužim u povijesti Republike Hrvatske?

- U trenutku u kojemu smo razgovarali još mnogo toga nije bilo jasno, iako je u političkom smislu pitanje štrajka razriješeno. Sindikalno vodstvo prihvatilo je ponudu Vlade o povećanjima plaća, bez zadiranja u pitanje koeficijenata u mandatu ove administracije, ali je bilo veliko pitanje hoće li sindikalno članstvo u štrajku prihvatiti ovaj kompromis. Sad vidimo da nije prihvaćen. Inače je problem s dugotrajnim štrajkovima u tome da proporcionalno dužini štrajka očekivanja onih koji su u štrajku rastu. Nadalje, štrajk nije racionalna, nego emotivna, afektivna, aktivnost, pa sudionici gube racionalni okvir, međusobno se homogeniziraju, vide samo "svoju stranu istine" i postaju uvjereni da su oni jedini u pravu. Činjenica da Vlada nije pristala ni na kakvu korekciju koeficijenata, iako je štrajkašima na druge načine osigurala relevantan rast plaća, povećavala je vjerojatnost da štrajkaši odbiju postignuti dogovor i nastave sa štrajkom.

Sad kad je tako odlučeno, to znači da sindikati nisu sposobni sagledati kontekst svoga djelovanja. Iako su na početku štrajka imali široku potporu društva, prije svega zato što su priče o socijalnoj podcijenjenosti prosvjetnih radnika ukorijenjene, što ljudi kad razmišljaju o socijalnim pravima ne sagledavaju proračunske realnosti, i što im se činilo da štrajk za njih osobno ne izaziva neke dodatne troškove.

Postavljalo se i pitanje legitimnosti štrajka, plaćanje dana provedenih u štrajku ili neplaćanje...?

- Nikoga u društvu nije zanimala činjenica da je štrajk koji je još u tijeku upitno legitiman. Naime, sindikati mogu organizirati štrajk vezan uz kolektivne ugovore i socijalna prava koja proizlaze iz kolektivnih ugovora. Kvocijenti za plaće zaposlenih u javnom sektoru, međutim, nisu dio kolektivnog pregovaranja, nego su stvar diskrecijskog prava Vlade. Vlada je odlučila ne potezati to pitanje u dosadašnjem tijeku štrajka, ali da ga je potegnula, vrlo bi vjerojatno postigla zabranu štrajka. Osim toga, uobičajeno je da štrajk ne plaća država, nego da ga plaća organizator - sindikalne centrale iz svojih štrajkaških fondova. Budući da u Hrvatskoj, osim Sindikata znanosti koji racionalno upravlja svojim financijama, ostale sindikalne organizacije prikupljene članarine troše na plaće svog aparata i funkcionara, one ne mogu platiti štrajk. U slučaju štrajka sindikalista postoji neka logika da Vlada plaća plaće i dok su zaposleni u štrajku, zato što time zapravo plaća naknadno odrađivanje nastave, jer propuštene nastavne sate trebat će nadoknaditi, bilo subotama, bilo radom u vrijeme koje je bilo namijenjeno za školske praznike. Vlada, osim toga, racionalno nije htjela zaoštravati socijalne odnose zabranom štrajka ili ustrajanjem na njegovu neplaćanju, jer je nastojala spor riješiti mirno. Odbiju li prosvjetari rješenje koje je na stolu kao mirno rješenje socijalnog spora, nestat će i strpljenja društva u odnosu na štrajk, a Vlada više neće imati razloga za taktičnost. U tom bi slučaju Vlada morala donijeti odluku o neplaćanju štrajka, ali i pokrenuti spor za njegovu zabranu. To bi dovelo do toga da umjesto kompromisa dođe do sloma štrajka, jer u takvim uvjetima štrajk više ne bi bio moguć i prosvjetni radnici morali bi vrlo brzo odustati od njega.

Dojam može biti i da su Mihalinec i "drugovi" pucali na puno više od onoga što traže. Je li moguće da se iza sindikalnog štrajka skrivaju neki viši, veći motivi, možda nakana da se destabilizira Vlada prije predsjedničkih izbora i predsjedanja EU-om...?

- Štrajk ne može bitno utjecati na rezultat predsjedničkih izbora, jer ključni kandidati ionako podupiru povećanje plaća u obrazovanju, a do početka predsjedanja Vijećem EU-a još je relativno daleko i u idućim će se tjednima i zaboraviti na taj štrajk. Na njega neće, doduše, zaboraviti djeca, koja će morati u školu u vrijeme kad su trebala biti na praznicima, niti njihovi roditelji.

Čelnici sindikata, Mihalinec i ostali, također tvrde da plaće i koeficijenti nisu presudni nego da se štrajkom želi vratiti dostojanstvo koje im je, profesiji kojom se bave, narušeno. No, institut štrajka ne poznaje pojam dostojanstvo, za to bi onda trebali ići u prosvjede umjesto da štrajkaju. Vaš komentar na ove moje opaske?

- Malo je tko tako naštetio ugledu nastavničke profesije kao što je to uspjelo prosvjetnim sindikatima - od onog pojavljivanja na Markovu trgu s tamburašima, pjevanja bećaraca, uz istovremenu tvrdnju kako oni, nastavnici, čine nacionalnu društvenu elitu. Uvođenjem priče o "dostojanstvu" u iracionalnoj afektivnoj atmosferi, sindikalci su uspjeli uvjeriti svoje članove da bi oni trebali biti socijalna i intelektualna društvena elita. Tako je neka priprosta nastavnica, odlazeći na prosvjed na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, televizijskoj ekipi rekla da ide "biti dostojanstvena i inteligentna", a okupljeni u demonstracijama tvrdili su kako oni imaju "najmanji koeficijent, a najveći kvocijent", vjerojatno misleći da su oni najinteligentniji i najobrazovaniji dio hrvatskog javnog sektora. Time su samo, nesvjesni toga, potvrdili staru Descartesovu tezu da je jedino pamet pravedno podijeljena, jer je svatko zadovoljan svojom.

Kako objasniti ulogu ministrice Divjak u svemu tome? Zašto je Plenković već nije smijenio?

- Ministrica Divjak u ovoj se situaciji nije snašla, a vjerojatno je pomislila da joj štrajk nastavnika povećava ponder unutar Vlade. Tijekom mandata jačala je značenje STEM predmeta u obrazovanju, zalagala se za nagrađivanje izvrsnosti u školskom sustavu, a te su ideje "posvađane" s konceptom štrajkaša. Oni ne žele raslojavanje izvrsnih od ispodprosječnih nastavnika, oni štite nastavnike koji objektivno ne pridonose obrazovanju mladih. Umjesto da se traži kako povećati plaće profesorima matematike, fizike i drugih predmeta iz STEM područja, kako bi se takve stručnjake privuklo u školstvo, ili da se povećaju plaće deficitarnim profesorima stranih jezika, u štrajku su u prve redove stali vjeroučitelji i nastavnici suficitarnih struka, koje su nadzastupljene u školskom sustavu. Kad je pokušala zauzeti poziciju ekvidistance prema premijeru i Vladi s jedne, i sindikatima s druge strane, napravila je u političkom smislu neoprostivu pogrešku, pogazila načelo solidarnosti koje mora funkcionirati unutar Vlade i time de facto samu sebe isključila iz administracije, pokazujući da ne razumije neka temeljna načela vođenja politike.

Je li Vlada mogla sve presjeći uvođenjem radne obveze?

- Sad kad su štrajkaši odlučili odbaciti kompromisni prijedlog, što su ga sindikalisti prihvatili, Vlada će vjerojatno morati krenuti u zakonsku zabranu štrajka. Za to joj nije potrebno uvođenje radne obveze, nego samo sudska zabrana štrajka koji je de facto ilegalan, jer se vodi zbog povećanja koeficijenata, a njih utvrđuje Vlada (i time usklađuje odnose među plaćama u javnom sektoru), i oni nisu predmet kolektivnog pregovaranja.

Zaključno - podsjeća li sve to što se do sada događalo i dijelom na legendarni štrajk rudara u vrijeme Margaret Thatcher, kad je ona uporno odbijajući udovoljiti sindikatama rekla da je sprema uvesti i izvanredno stanje...?

- Štrajk rudara koji su priječili privatizaciju nerentabilnih rudnika i istovremeno zahtijevali povećanje plaća zasnivao se na veto poziciji rudara - bližila se zima 1984. i ogrjevna sezona, a Britanci su tada još bili usmjereni na grijanje ugljenom. Thatcher je slomila taj štrajk stvaranjem šestomjesečnih zaliha ugljena iz uvoza, preorijentiranjem grijanja s ugljena na naftu i tek na kraju privatizacijom.Nije moguće uvesti nastavnike, nije moguće privatizirati školski sustav, iako jest moguće potaknuti konkurenciju, emitirati vaučere kojima bi građani mogli za svoju djecu plaćati dio školarine u privatnim školama (otprilike onoliko koliko država izdvaja za pojedinog učenika u javnom školstvu). Ali prije toga valjalo bi napraviti druge korake - bolje platiti nastavnike u onim školama koje postižu najbolje rezultate, a smanjiti plaće onima čiji učenici na maturalnom ispitu, na primjer, najgore prolaze. Valja ukinuti one predmete u strukovnim školama, koji ne korespondiraju s potrebama današnje ekonomije i kao tehnološki višak otpustiti nastavnike koji se ne žele cjeloživotnim učenjem prilagođavati aktualnim potrebama za školovanje ne samo djece nego i odraslih. Školski sustav u Hrvatskoj vapi za liberalizacijom i fleksibilizacijom, a to je neki oblik new public economy. Mudro je da je premijer Plenković tijekom štrajka izbjegavao teške riječi i zaoštravanje konflikta. Konflikte valja ublažavati, pripremati alternativna rješenja, a onda ih dosljedno provoditi.(D.J.)