Nije me briga ako padnem, sve dok je iza mene netko tko će podići moju pušku i nastaviti pucati! Poput mantre ponavlja se danima i mjesecima poklik Emilia Zapate među nezadovoljnim desnim i lijevim radnicima, seljacima, pa i elitama Južne Amerike.

Neizvjesnost i nesigurnost vibriraju na tlu i u zraku Perua, Ekvadora, Čilea, Paragvaja, Argentine, Venezuele, Kolumbije, Brazila i Bolivije, a nad Američku se prevlaku, od Paname preko Nikaragve sve do Meksika, još poodavno spustio politički mrak. Stabilno je samo u Gvajani, Surinamu i Urugvaju. Naizgled neshvatljivo, ali veliko olakšanje u narodu donijelo je relativno mirno detroniziranje prvog indo-predsjednika u povijesti Južne Amerike Eva Moralesa, preko čijeg je lika najlakše shvatiti svu dvoličnost i licemjerje vlastodržaca na južnoameričkom kontinentu. Stoga ne čudi što ovome, sada već bivšem predsjedniku Bolivije, koji se dao u bijeg, nitko od čelnika latinskih i drugih svjetskih zemalja nije htio pružiti utočište. Osim Meksika, gdje je na predsjedničkim izborima, nakon nekoliko desetljeća uzastopnih poraza, pobijedila ljevica s kandidatom Andresom Manuelom Lopezom Obradorom. Tim potezom, dajući utočište Moralesu, Obrador je zakoračio na sklisko tlo riskirajući još više nestabilnosti u ionako surovom Meksiku. U kojemu nasilnom smrću svake godine u svijet mrtvih ode 35.000 ljudi! Većina te armija mrtvaca rezultat su nemilosrdnih smaknuća u gnusnim obračunima opakih narkobandi ili kao njihova kolaterala. Mnogi pretpostavljaju da su baš ti i takvi asocijalni karteli utjecali na odluku meksičkih vlasti da primi Moralesa. Njihovu staru mušteriju još iz doba kada je šefovao sindikatima uzgajivača koke. On im je svima zajedno, zavaljen u bijelom kožom tapeciranu fotelju meksičkog vojnog zrakoplova i pokriven meksičkom zastavom, zahvalio na gostoprimstvu, usput svojima u domovini poručujući "da će i dalje zajedno raditi za Boliviju." No dok azilant Morales bude razrađivao sheme s meksičkim socijalistima i kartelima, njegova stranačka većina u parlamentu morat će dobro povući kako bi se zemlja zvana Bolivija izvukla iz kaosa i stabilizirala. Jer će sada na površinu isplivati sva prljavština velike propagande laži bolivijske stvarnosti pod Moralesom.

Naime, bivši predsjednik već je početkom drugog izbornog ciklusa na domaćoj i inozemnoj sceni prepoznat kao manipulator i muljator. Odnosno čim je prvi put preuzeo dužnost 22. siječnja 2006., odmah je promijenio Ustav (odobren na referendumu 2009.). Najvažnija promjena odnosila se na dopuštanje reizbora predsjedniku dva puta uzastopno. Prvi Moralesov mandat na mjestu predsjednika trebao je trajati od 2006. do 2011., ali je on raspisao prijevremene izbore već 2009. Na kojima je i pobijedio.

No ovome populističko-nacionalističko-socijalističkom diktatoru to nije bilo dovoljno te je tražio da se izbori iz 2009. smatraju njegovom prvom izbornom pobjedom. To bi značilo da se prema Ustavu mogao kandidirati i na izborima 2014., a Ustavni sud Bolivije podržao ga je u toj nakani. Tada razjedinjena oporba nije imala snage uvjeriti narod da je Morales izigrao Ustav i da više nema pravo biti predsjednik Bolivije. Bez obzira na političku slabost opozicije, razjedinjeni narod počeo se meškoljiti i otvoreno gunđati. Frustracija se nagomilavala, a častohlepni Morales na to se nije obazirao. Budući da mu je Ustav onemogućavao reizbor 2019., ponovno je raspisao referendum 2016., kojim je tražio legitimaciju začetvrti predsjednički mandat. Birači su ga glatko odbili, a umjesto da prihvati volju naroda, Morales je zajedno sa svojom strankom MAS (Pokret socijalista) prisilio Ustavni sud da donese pozitivnu odluku za njegovu ponovnu kandidaturu. Sarkastično dodavši da bi se ograničenjem roka kršila opća ljudska i građanska prava na slobodnu kandidaturu. Najviši sud u Boliviji prihvatio je njegove sugestije i Morales se ove godine iznova kandidirao.

Neprihvaćanje rezultata referenduma osnažilo je oporbu i dovelo do formiranja raznolikih građanskih platformi koje su pokrenule prosvjede protiv Moralesove ilegalne predsjedničke kandidature. Sve je kulminiralo manipulacijama u prebrojavanju glasova na kojima Morales nije mogao pobijediti u prvom krugu s više od 50 % glasova te je obustavio prebrojavanje na 24 sata. Bila je to iskra koja je potpalila lomaču golemog nezadovoljstva i sve je preraslo u nerede s mrtvima i ranjenima. Na kraju je bolivijska vojska "pristojno" zamolila Moralesa da napusti državu, što je on i učinio. Naime, oružane snage kao samostalni politički subjekt i tradicionalna poluga moći ispravno su procijenile da će Bolivija u ovakvim okolnostima potonuti u kaotični sraz raznih skupina i sve siromašnijeg naroda. Istog onog naroda koji je na tron mita digao Eva Moralesa, a on ih je ostavio nasukane, pauperizirane, pacificirane i politički pasivizirane. Tu bolivijsku sirotinju nisu mogle utješiti ni smanjene socijalne razlike i umanjeno opće siromaštvo u gradovima kojima se predsjednik dičio jer su bolivijska sela i male zajednice ostali i postali još siromašniji. I to ponajviše baš u četrnaest godina Moralesove "meke diktature" koja je gotovo uništila ekoagrarni i seoski način života više od dvadeset etničkih skupina u Boliviji. Prema starim i prokušanim recepturama, pretvarajući seljake u musave industrijske radnike multinacionalnih kompanija, za koje sada poput suvremenih robova iskapaju litij, srebro, plin i naftu.

Morales nije trepnuo okom ni kada su tisuće domorodaca Quechua i Aymara uz pomoć vojske otjerane s područja novih plinskih polja. Još manje je mislio na narod i ekosustav kada je zapalio bolivijski dio Amazone kako bi otvorio prostor ekstenzivnom stočarstvu, još jednoj suludoj ideji evonomicsa (kapitalizam po Evovoj recepturi). Javna je tajna da je induciranim požarima opustošen 2,1 milijun hektara amazonskog zemljišta i 700.000 hektara tropskih šuma u bolivijskom dijelu Amazone. Sve kako bi se stvorio prostor za industrijsko stočarstvo namijenjeno stranom tržištu. Zbog svega toga i još mnogočega drugoga, upravo su ulica, selo, studenti, sirotinja i stare elite podržale Moralesovo rušenje i izgon.

Gotovo identično i istovremeno meškoljenje naroda događa se i u susjednom Ekvadoru, gdje nacionalsocijalistički predsjednik Lenin Moreno pada zbog banalnog ukidanja subvencija za gorivo.

U Čileu je vojska izišla na ulice prvi put nakon trideset godina u pokušaju smirivanja narodnog revolta. Povod za čileanske nemire je simboličko povišenje cijena prijevoza metroom. Stvarni uzrok je što 1% najbogatijih drži 26 % bogatstva države, bez namjere da i jedan dolar viška redistribuira u zajednicu držeći je u zarobljeništvu skupim zdravstvenim i obrazovnim sustavom. Uz strukturne probleme, velik dio stanovništva, od prije dubinski traumatiziran Pinochetovom strahovladom, demonstracijama dodatno otpušta nagomilane frustracije i antagonizme prema desnocentralističkoj stranci koja u drugom uzastopnom mandatu obnaša vlast. Inače, u Čileu se na vlasti, u pravilnim intervalima, izmjenjuju desni i lijevi centar, pa su posljednji nemiri svojevrsna priprema i odmjeravanje snaga za izbore 2020. godine.

Podijeljena je i susjedna Argentina, u kojoj su se na vlast vratili lijevi peronisti. Na nedavnim izborima predsjednik je postao Alberto Fernandez, a potpredsjednica kontroverzna bivša predsjednica i žena bivšeg predsjednika Nestora Kirchnera - Cristina Fernandez de Kirchner. Tome duetu neće biti lako jer Argentina je ponovno pred bankrotom i nadzorom MMF-a, pa je 60-godišnji predsjednik na inauguraciji motivirao narod riječima: "Nema više ‘mi‘ i ‘oni‘. Prolazimo kroz tešku (gospodarsku) krizu i svatko mora preuzeti odgovornost za svoju budućnost." Kriza će se vjerojatno preliti i u Paragvaj u kojemu traju masovni prosvjedi zbog sporazuma s Brazilom o cijenama i korištenju energije dobivene iz brane Itaipu na rijeci Parani. Nepotrebno je reći da je to samo opravdavanje za nastavak antagonizama između lijevih i desnih skupina u Paragvaju i Brazilu, koje se na nižim razinama ogledaju i u krvavim borbama za prevlast u distribuciji i proizvodnji kokaina između brazilskih kartela Comando Vermelho (Crvena komanda) i Primeiro Comando da Capital (PCC), a koji su zbog slabih institucija potpuno preuzeli kontrolu nad tom drogom u Paragvaju. Osim što brazilski karteli kroje pravdu u Paragvaju, oni otežavaju život i u Brazilu, u kojemu su ionako prenapregnute lijeve i desne strune vlasti. Napetosti su dosegnule vrhunac kada je Vrhovni sud na slobodu pustio bivšeg predsjednika Lulu da Silvu. Problem je što je Lulu na zatvor osudio ondašnji sudac i sadašnji ministar pravosuđa u Bolsonarovoj vladi Sérgio Moro. Odmah nakon što je oslobođen okova, Lula je pozvao stanovnike na neposluh poput onoga u Čileu. Jair Bolsonaro nije mu ostao dužan te je zbog Lulinih prijetnji najavio njegovo "preventivno hapšenje", a vodeći članovi vladajuće PSPL stranke i generali pod vodstvom ideologa Olava de Carvalha - počeli su se otvoreno zalagati za povratak brutalnog zakona AI-5, od čijeg spomena politički protivnici odmah protrnu.

Što se pak ideologija tiče, južnoamerički prijepori između ljevice i desnice malo i jedino su oslabljeni institucionaliziranim ulaskom marksističko-lenjinističkih farkovaca u kolumbijski parlament, a stalne nestabilnosti u gospodarski uništenoj Venezueli (Maduro nikako da padne, a oporba nema snage za završni udar) odražavaju se na cijeli kontinent. Na kojemu će, sve dok potpuno ne ojačaju institucije i vojska ne bude isključena iz političkih procesa, biti krivo shvaćena parola borca za nezavisnost i ujedinjenje Južne Amerike, Simona Bolivara, čija slavna rečenica odzvanja u ušima milijuna Hispanoamerikanaca još i danas: "Postavimo temelje američke slobode bez straha!"