Taman kad je osvojila srca publike ulogama u popularnim serijama “Obični ljudi”, “Dobre namjere” i “Najbolje godine”, Leona Paraminski prije pet godina spakirala je kofere i otišla u Ameriku. U tvornici snova traži svoje mjesto pod holivudskim suncem, ali ne zaboravlja ni ove prostore. I dalje igra na svom jeziku i ulazi u kožu likova koji joj predstavljaju pravi glumački izazov. U hit-seriji “Senke nad Balkanom” glumi Mariju Oršić, ženu o kojoj čak i povijest malo zna.

Glumica koja danas živi na tri adrese - u Americi, Hrvatskoj i Srbiji, plijeni jednostavnošću i prirodnošću te ostavlja dojam osobe s kojom biste rado otišli na kavu. U razgovoru nas je provela kroz vlastiti put u Americi, bračni život, a nismo odoljeli ni usporediti različitosti i sličnosti Balkana i Zapada.

”Senke nad Balkanom” su osvojile simpatije gledatelja, što je potvrda da je publika u moru realityja željna ozbiljnih scenarija. Što je ključ uspjeha spomenute serije?

- Vjerojatno to što je radnja serije smještena u nekom drugom vremenu, onome koje je ljudima zanimljivo, a Dragan Bjelogrlić je to sve podigao i naglasio atmosferom koja preslikava realan život. To se vidi u svim kadrovima. Serija ima mnogo života, seksa i eksplicitnih scena. Moderna je, a stavljena je u neko drugo vrijeme, što ljudi vole. Serija obiluje likovima, što joj daje i različitost, prati se mnogo paralelnih radnji.

Ako biste željeli da vas ljudi pamte po samo jednoj ulozi, koja bi to bila?

- To nikad nisam znala. Uvijek sam mislila da mi ni jedna nikad nije bila dovoljno dobra i da bi uvijek trebala biti neka bolja. Perfekcionist sam i nikada nisam zadovoljna. Možda se izdvoji baš ova iz “Senki”. Razmišljala sam čak da se povučem iz svijeta glume, ali onda mi je došla ova neplanirana uloga.

Kako je došlo do ove suradnje?

- Pozvana sam na audiciju. Dragan je dugo tražio glumicu za tu ulogu, duže od pola godine, prošao je cijelu regiju, pozivao na audiciju i strane glumice. Netko mu je preporučio mene. Poslali su mi tekst i rekli da imam 24 sata za pripremu. Snimila sam materijal i dobila ulogu. Nisam mogla vjerovati. Ranije sam gledala tu seriju i toliko mi je bilo drago što sam dobila ulogu, bila sam posebno ponosna na sebe što ću biti dijelom tog projekta. Sjedila sam i same su mi suze lile niz lice. Mislim da uloga koja ti treba doći, nađe put do tebe. Mene je ova pronašla čak i u Americi.

Uloge koje ste ostvarili dokaz su da vas angažiraju redatelji različitih senzibiliteta. Mladom glumcu je, pretpostavljam, najvažnije da je zaposlen i da što više glumi. Što je vama nakon toliko godina profesionalnog iskustva presudno u poslu i kojim kriterijima se vodite prije nego što postanete dijelom nekog projekta?

- Kako stariš, tako se, zapravo, mijenjaš. Kad sam završila Akademiju dramske umjetnosti počela sam toliko snimati i raditi u kazalištu da nisam stajala, što mi je danas malo i krivo. Žao mi je što nisam u nekom trenutku uzela pauzu i malo se osvrnula oko sebe, da vidim što se događa. Jednostavno me posao preuzeo. Zatim sam otišla u Ameriku i sve je stalo, i tu sam napravila neki osvrt. Sada kad dobijem ponudu ozbiljnije razmišljam i pristupam ulozi. Malo stanem, uzmem vremena. Prije sam nekako samo letjela i bila gladna uloga, ali to je valjda normalno kad si u dvadesetima. Sada ne bih pristala na neke uloge koje sam radila ranije, ne bih imala ni živaca ni energije. Serije su zlatno doba televizije, ali više bih voljela raditi filmove.

Što ste naučili o sebi otkako ste otišli u Ameriku?

- Vratila sam se zapravo na svoj početak te tome što i kako radim i pristupam poslu. Počela sam propitivati samu sebe, dublje ušla u taj cijeli proces. Mislim da sam instinktivna glumica, instinktivno radim stvari, a sada istodobno vidim koliko mi paše struktura i koliko ju volim, što ne bi nitko rekao. (smijeh)

Kako izgleda život ‘preko bare’? Opišite jedan svoj tipičan dan...

- Teško je opisati tipičan dan kad mi je svaki dan drukčiji, a tako mi je bilo i u Hrvatskoj. Život glumca zapravo nije tipičan život. To je poziv, to nije zanimanje. Tamo sam stvorila neki svoj balon. Volim ići na jogu, imam svoju jutarnju šetnju, faks, audicije. Ako imam audicije, primjerice, cijeli dan mi ode na njih, jer moram ići u Los Angeles i nazad. Pišem i scenarije, ma svašta još radim. Zbilja mi sve ovisi o danu. Cijeli život sam htjela živjeti pokraj vode ili pokraj mora, pa mi se, eto, i taj san ostvario.

Kakva je Santa Barbara? Mi je doživljavamo prilično glamurozno. Čime ste oduševljeni, a što vam se ne sviđa tamo?

- Santa Barbara je super, ljudi su jako opušteni. To je dosta bogat kraj i samim time preskup za život, ali su stanovnici dosta otvoreni, normalni i imaju vremena za druženje, što u Americi baš nije slučaj, jer svi mnogo rade. Znam ljude koji u Los Angelesu mjesecima ne sretnu svoje prijatelje jer se ne mogu stići naći s nekim. U Santa Barbari je mnogo ležernije. Imamo dva faksa, mnogo stranaca, veliki je protok ljudi, pa je i s te strane vrlo zanimljivo, a živi se pokraj mora, što je blagodat.

Kako ste se navikli na hranu u Americi? Kako se hranite i gdje, nedostaju li vam neke namirnice, a što ste novo otkrili?

- Još uvijek volim kuhati i stalno spremam večere. Vani uopće ne volim jesti, jer mi to nikad nije fino, svaki put se razočaram. Uvijek se nadam da ću nešto novo otkriti, a zapravo nikad nešto novo ne pojedem. Tamo mi nedostaju kobasice, špek, sve domaće. Ima i tamo svega, odem na plac, ali kako nema godišnjih doba, stalno je sve isto, mnogo je manji izbor sezonske hrane. Davno mi je jedan prijatelj rekao: Čudno ti je, jer je tu stalno sunce. Recimo, uopće nemam uspomena, jer uspomene vežeš uz vrijeme. Mislim, predivno je vrijeme, sa srećom se budiš, ali čovjeku je nužna promjena, ona je jedina stalna. Kad sam došla snimati u Beograd, skužila sam koliko sam zapravo postala komforna i koliko se volim izbaciti iz zone komfora.

Razgovarao: Adrian ANDREJEK