TvObzor
OPROŠTAJ - JEDNO OD NAJUGODNIJIH FILMSKIH IZNENAĐENJA 2019.

Prekrasna melankolična obiteljska dramedija utemeljena prema stvarnoj laži
Objavljeno 22. studenog, 2019.
Tema filma toliko je univerzalna i humana, a likovi prekrasno napisani i odglumljeni da ćete uživati upoznavajući ih
Piše: Nikola KUČAR

Nedavno sam na HBO-u naišao na dokumentarni serijal Filmovi. Serijal koji su za CNN producirali Tom Hanks, Gary Goetzman i Mark Herzog kombinira arhivsku građu i intervjue s vodećim glumcima, redateljima, producentima, kritičarima i povjesničarima te doista površno istražuje američku kinematografiju i kulturne, društvene i političke pomake koji su oblikovali njezin razvoj. Prvih nekoliko epizoda nazvanih “Zlatno doba Hollywooda” oduševilo me je, prije svega jer me je podsjetilo na neke od sjajnih crno-bijelih naslova koje nisam dugo gledao; problem mi je probuditi se vikendom rano ujutro i gledati ih na HRT-u. No nakon što serijal uđe u poslijeratno razdoblje, pritom mislim na II. svjetski rat, kvaliteta uvelike opada, a teza koju provlače do kraja uistinu me je nervirala. Naime, gledajući prije nekoliko godina dokumentarni film Ja sam Bruce Lee, u kojemu se, između ostalog, govori o tome kako Hollywood od njegove smrti nije “stvorio” ili bolje reći prepoznao ni jednog glumca azijskog podrijetla koji bi mogao biti velika glumačka zvijezda. Problem koji sam imao s Filmovima jest taj kako ni jedan od sugovornika nije govorio upravo o tome nedostatku, nego su svoje teze bazirali na rasnim pitanjima i legendarnim filmovima crno-bijele Amerike.

Zagubljeno
u prijevodu
Pokušavao je Hollwood tijekom svoje povijesti neke od redatelja iz Azije vrbovati u svoje krilo, a rezultati su uglavnom bili razočaravajući, jer puno toga se “zagubilo u prijevodu”, pa su se Chan-wook Park, Jee-woon Kim i Wong Kar-wai nakon samo jednog izleta vratili matičnim kinematografijama. Jedino je ovogodišnji pobjednik Cannesa Joon-ho Bong za sada uspio prijeći taj most “nerazumijevanja”, pa iza sebe ima čak dva naslova Snowpiercer i Okju. S druge strane, jedan od rijetkih uspješnih azijsko-američkih redatelja posljednjih dvaju desetljeća u Hollywoodu jest Justin Lin, autor nekoliko nastavaka Brzih i žestokih, čiji film Better Luck Tomorrow iz 2002. mnogi kritičari smatraju najboljim filmom koji govori o Azijcima u Americi. I naravno Ang Lee. Međutim, autor filmova Planina Brokeback, Tigar i zmaj ili Razum i osjećaji ulazi u posebnu kategoriju genijalaca sedme umjetnosti.

No prošle godine Hollywoodu se dogodio nenadani kinohit Suludo bogati Azijci redatelja Jona M. Chua s kompletnom postavom glumaca i glumica azijskog podrijetla, pa je napokon netko shvatio kako bi 20 milijuna stanovnika Sjedinjenih Država, odnosno sedam posto ukupnog stanovništva, povremeno voljelo vidjeti film u kojemu su glavni glumci netko tko s njima dijeli korijene. I tako smo dobili Oproštaj ili u originalu The Farewell redateljice Lulu Wang jedan od najtoplijih filmova koje ćete imati prilike gledati ove godine, naravno ako se potrudite. Jer osim ako se hype oko njega ne nastavi pa dogura do nekih od nominacija za filmske nagrade krajem godine, sumnjam kako ćemo ga imati prilike gledati u našim kinima.

Suptilna i
topla priča
Utemeljen prema stvarnoj laži, piše na uvodnoj špici filma, dajući nam odmah do znanja na kojemu smo teritoriju i na kojim je temeljima Lulu Wang izgradila ovu suptilnu i toplu priču. Naime, u prvoj sceni pratimo telefonski razgovor Billi (glumi je Awkwafina) koja živi u New Yorku i njezine bake Nai Nai (Zhao Shuzhen) koja živi u Kini. Njihov odnos je prekrasan, u što se možemo uvjeriti u prvih nekoliko minuta razgovora, no obje lažu jedna drugoj. Billi o tome kako se uspješno snašla u velikom američkom gradu, a baka da se nalazi u bolnici na pretragama. Stoga već u sljedećoj sceni, kada Billi posjećuje roditelje, redateljica se poigrava našim osjećajima, jer saznajemo kako je baki dijagnosticiran rak i nije joj ostalo puno vremena. Familija raseljena po svijetu, stric s obitelj žive u Japanu, odlučuju se okupiti na vjenčanju bratića kako bi vidjeli baku, ali postoji kvaka. Baka ne smije znati da je bolesna, jer stara kineska poslovica kaže kako smrtno oboljele “ne ubije rak, nego strah” pa roditelji zabranjuju Billi da otputuje s njima u Kinu, jer neće moći suzdržati osjećaje. Naravno, nakon nekoliko dana Billi stiže u Kinu, koja je potpuno drukčija od one njezina djetinjstva, u kuću prepunu rođaka koji su svi na rubu plača, ali se suzdržavaju jer bakina sestra i ostatak obitelji koji žive u Kini odlučio je kako je ova “dobra laž” jedini način da se Nai Nai osjeća dobro, unatoč lošim liječničkim prognozama. “Iako se osjećaš tužno, ne smiješ baki reći ništa. Pokvarit ćeš joj raspoloženje”, upozorava je stric kojega nije vidjela desetljećima, a bakina sestra joj govori kako je Nai Nai istu stvar napravila s djedom. I tako baka nastavlja organizirati vjenčanja unuka Hao Haoa (Chen Han) i njegove nove japanske djevojke Aiko (Aoi Mizuhara) koja ne razumije kineski. Ne treba zaboraviti spomenuti kako je baka sila prirode, koja napokon, nakon dva desetljeća, ima cijelu obitelj na okupu, pa sve pokušava dovesti u red. Snahe, unučad i sinove. Istovremeno Billi polako kopni želeći se oprostiti s bakom, jer su joj dok je bila mala roditelji odlučili ne reći kako je djed bolestan i nisu je vodili na pogreb, dok ju obitelj uči kineske običaje kako tijelo jedne osobe pripada svim članovima obitelji i kako su oni tu da nose nose breme umjesto bake.

Delikatan
filmski paket
Iako se bavi temom neizbježnosti smrti bliske osobe, redateljica Lulu Wang film je naoružala s mnoštvom komičnih situacija, od svadbe preko kulturnih razlika između razlika Amerike i Kine sve do obiteljskog posjeta djedovu grobu koji je urnebesan. Vješto izbalansirana drama i komedija gledatelju nudi delikatan filmski paket, u kojemu nema kulturne i jezične barijere, jer je priča toliko univerzalna i humana, a likovi prekrasno napisani i odglumljeni da ćete uživati upoznavajući ih. Bliskost koju imaju unuka i baka, kemija koju su na setu uspjele ostvariti redateljica i glavne glumice je transcedentalna, i to se osjeti u svakoj pori filma, što je ujedno i najveći dar koji nam je mogao podariti ovaj film. A ako vas podsjeti na vaše bake i djedove, kojih možda više nema, nemojte se suzdržavati, nego se prepustite svojim osjećajima, pa ako se rasplačete koji put, poput mene, “manje će te pišati”, rekla bi moja baka.

Nikola Kučar