Kvalifikacije za Euro 2020. za Hrvatsku nisu bile važne samo zbog plasmana nego se kroz njih trebalo polako uvoditi svježu krv u reprezentaciju i stvarati temelj za godine koje dolaze.

I taj je posao, gotovo neprimjetno, izbornik Zlatko Dalić odradio vrlo dobro. Nakon SP-a u Rusiji ostao je bez nekih važnih aduta koji su reprezentaciji rekli zbogom, poput Marija Mandžukića, Ivana Subašića, Vedrana Ćorluke. Drugi su, pak, apstinirali zbog ozljeda ili bolesti (Kramarić, Vrsaljko, Pivarić, Strinić), a neki su bili mentalno izgubljeni (Rakitić). U takvim okolnostima nije bilo lako Daliću, ali ostao mu je vojskovođa Luka Modrić, oko kojeg je krenuo možda pomalo i prisilno stvarati novu priču. U početku postruske ere strašno se osjetio izostanak Marija Mandžukića. Jednostavno nismo imali takvu "zvijer" u napadu. Ante Rebić se mučio, Perišić također, a Kramarić nije igrač takvih performansi. Isprobavao je Dalić s Livajom i Santinijem, ali to nije bilo to. I onda je spas stigao, a odakle dalje nego iz HNL-a, kojeg se toliko voli obezvrjeđivati, a stvorio je gotovo cijelu srebrnu generaciju. U Dinamu se iznenada pojavio zaboravljeni div Bruno Petković. Nenad Bjelica ga je u šest mjeseci od čistog anonimca pretvorio u napadača bez kojeg je danas nezamislivo složiti prvu postavu reprezentacije. Svoj raskošni talent Petković je demonstrirao u Trnavi kada je Hrvatska razmontirala Slovačku, a "Petko" je bio u jednoj od glavnih uloga. Što je samo radio jednom on najskupljih stopera svijeta Milanu Škriniaru. I ne samo to. Iako nije odigrao prve tri kvalifikacijske utakmice, Petkoviću to nije smetalo u promociji u najboljeg našeg strijelca ovog izlučnog ciklusa. Hrvatska sad može mirno spavati jer opet ima pravu napadačku klasu dostojnog nasljednika Šukera, Bokšića, Vlaovića, Olića, Prše, Eduarda i Mandžukića. Odmah uz bok Petkoviću je Nikola Vlašić, koji je u put prema Euru 2020. ugradio tri pogotka i pokazao se kao i više nego dostojna alternacija za Rakitića. "Niksi" je doista teško krčio put prema vrhu, a sreću je konačno pronašao u redovima moskovskog CSKA, gdje je počeo redovito igrati. Već kroz nastupe za mladu reprezentaciju dalo se naslutiti kako će eksplodirati i u A-selekciji, a konačna je potvrda stigla u ovim kvalifikacijama. Sva tri pogotka koja je postigao bila su prva na utakmicama. Dvaput je "otvorio" Slovake, a isto je učinio Velšanima. Sve su to bili udarci izvan kaznenog prostora, što napadčkom arsenalu naše reprezentacije daje dodatnu širinu i novu vrijednost. Ako se može suditi po 2019. godini, oko Petkovića i Vlašića gradit će se nova generacija hrvatske reprezentacije.

Njih dvojica nisu jedini dobitnici izlučnog ciklusa koji je iza hrvatske reprezentacije. U tu kategoriju treba svrstati Bornu Barišića i Dominika Livakovića. Borna Rusiju nije vidio. Dok je bio u Osijeku, koketirao je s reprezentacijom, ali priliku je dobivao samo u utakmicama u kojima su okosnicu činili igrači iz HNL-a. Prvi nastup u natjecateljskoj utakmici dočekao je na startu kvalifikacija protiv Azerbajdžana i odmah je zabio. Igranje za Rangerse njegove je kvalitete podiglo na višu razinu, pa se Borna prometnuo u prvi izbor za poziciju lijevog beka. Slična je i priča vratara Dominika Livakovića. Bio je u "četvrtom redu" uoči Rusije, ali stjecajem okolnosti "Livi" je danas neupitna hrvatska "jedinica". Subašić se oprostio, Kalinić i Sluga su na ledu u svojim klubovima, a Livaković briljira na vratima Dinama, pa je logično što mu Dalić vjeruje. To je kvartet koji je najviše profitirao kroz ove kvalifikacije. D.Keler