Bitno je ne samo slušati, nego i čuti ženske glasove. Pogotovo danas, kada je osjetna degradacija sloboda kao i jačanje patrijarhata, kada čak i ženski glasovi govore protiv ženskih prava, ciljeva i tek nedavno izvojevanih pobjeda. Cilj odabira radova jest ukazati na raznovrsnost ženskoga glasa i izraza, kao i na opasnost svođenja umjetnosti na jedan uski zajednički nazivnik. Kritična, intimna, radikalna, ekscesna, promišljena, konceptualna, organska, politična, poetična, glasna, hermetična, neuhvatljiva i konfrontacijska - sve je to umjetnost žena danas. Današnje je vrijeme - vrijeme fluida, kliznih identiteta i dostupnosti muškoga i ženskoga načela u brojnim formama, intenzitetima i omjerima. No, prate li društveni odnosi tu teorijsku slobodu? Ili postoje očekivanja, posebice u tradicionalnim društvima - prešutna, no vrlo glasna očekivanja - od ženskoga tijela i uma?

Ovogodišnji Performance Art Festival temelji se na ženskom izvedbenom izrazu. Nema posebnu temu, oslanja se samo na princip. Princip nikako nije jednoznačan, a možda se i sam urušava pod vlastitom težinom. Odabrani radovi odražavaju četiri različita autorska potpisa koja se više ili manje direktno bave “ženskim” i širokim rasponom koji ta kategorizacija podrazumijeva - najavljuju organizatori, udruga M-art. Kustosica je ovogodišnjeg festivala Josipa Bubaš.


Vlasta Delimar svojim tautološkim, čistim statementom izravno prenosi poruku, koncentrirajući se na teme ženske seksualnosti, ovoga puta dvostruko problematične, jer otvara pitanje ženskog seksualnog zadovoljstva nakon 60-te. Poznato je da je žensko tijelo povijesno bojno polje ideologije. Muško tijelo, uvijek u službi države, crkve ili vojske, nije moralo dokazivati legitimitet te je zaslužilo olakšanje, posjedovanje, penetraciju. Žensko je tijelo dvostruko servilno, služi obitelji, prokreaciji i društvenoj ideologiji i time mu se nužno odriče zadovoljstvo, kako bi zadržalo čistoću, kako bi ga se bolje kontroliralo, kako bi njegove snage ostale sputane, nepoznate. U javnom prostoru, u izlogu, Vlasta se izravno bori za žensko pravo – pravo na seksualno zadovoljstvo, neodređeno godinama, neodređeno konzumerističkom seksualnom željom utjelovljenom u mladim ženskim tijelima.


Nelagoda je svakako još jedna od tema usko vezana za društvene norme, ona je reakcija na nesrazmjer osobnog i društvenog, trenje između pojedinca i društva. Tajči Čekada bavi se izloženošću (izvedbenog) tijela i nelagodom pred očekivanjima društva. Svaki se sustav prepoznaje u odnosu na drugoga. Drugi je procjenitelj i prijetnja, izvor nesigurnosti. Drugi je i ogledalo, a i ono nije uvijek blagonaklono. Intima i društveni kod vječne su opozicije, čak i u svijetu koji se odriče binarnosti, prelazeći u fluid u kojemu je privatno javno, javno privatno, a sram je poprilično staromodan koncept. Ipak, mehanizmima tijela treba dugi evolucijski period da se prilagode novim društvenim kanonima. Izlažući nelagodu, Tajči Čekada se bavi temeljima izvedbenosti, kako u umjetnosti, tako i življenju samom.


Još jedan rad kroz izloženost i izdržljivost ženskog tijela progovara o širem društvenom kontekstu. S kolegicom, Nina Kurtela stvara kontekst u kojem se u jednostavnoj ideji odražavaju kapitalistički odnosi moći - suvremena utrka s projektnim životom, mobilnošću i samim sobom. U takvom sustavu, umjetnice, odlučivši svaki dan slati jedna drugoj osmerotaktnu koreografsku sekvencu, stvaraju vlastiti kontinuitet, odnos, dnevni ritual, koji održavaju u nemogućim uvjetima. Tijela su često premorena, bez mjesta rada i stalnog mjesta življenja, no upravo u srazu brzine, mobilnosti i nestabilnosti šireg konteksta i upornosti i izdržljivosti umjetničke odluke, nastaje rad koji dotiče širok spektar tema vezanih uz suvremenost, jedna od kojih je svakako položaj umjetnice u umjetničkim globalnim sustavima.


Preokret ili kraj multimedijalno je djelo nastalo kao reinterpretacija predstave Ende oder Wende Željka Zorice Šiša iz 1983./84. Predstava koja odražava tadašnji društveni kontekst, a donosi i intimnu, alkemijsku priču o jednom ljubavnom paru, sada je prenesena u suvremeni kontekst, ispričana suvremenim sredstvima i izvodi se u ženskom ključu. Intimna ljubavna priča rezultat je društvenih i osobnih, psiholoških silnica koje se u ovoj predstavi isprepleću te ona donosi depresivnu viziju suvremenih odnosa moći, svedenih na prekarijat, nevidljivi ženski rad i emocionalnu iscrpljenost unutar intimnog odnosa u kojemu muškarac, izgubivši ulogu hranitelja, postaje potpuno pasivan i parazitira na višestrukom ženskom radu.

Četiri rada svjedoče o različitim aspektima: seksualnost/pravo na žensko seksualno zadovoljstvo, odnos društva i pojedinca, odnos tržišnih uvjeta i umjetničkog stvaranja, intimni odnos žene i muškarca u izrabljivačkom društvu. Svaka je tema određena drugačijim, autentičnim izričajem i realizirana kroz različite izvedbene kodove. Ipak, zajednički je medij svim radovima tjelesnost, izlaganje vlastitog tijela u svojstvu prijenosa poruke, misli, energije. U kartezijanskoj podjeli na um i tijelo, tijelo je uvijek pripadalo – ženama. Ono je bilo prijeteće, nekontrolirano, sklono ekscesu. Neumjesno je danas, u 21. st., navoditi razloge zbog kojih je ova duboko utkana civilizacijska greška upravo to, tek greška, no ona je duboka, sistemska, i podržavaju je brojne institucije moći. Nasuprot tomu, izvedbenost prisvaja tijelo, u ovom slučaju, žensko tijelo koje promišlja, reflektira, izražava društvene stranputice i vlastitu intimu. I opstaje kao izvor otpora, povijesti i vlastitoj krhkosti usprkos - stoji u najavi kustosice Josipe Bubaš. N.Vek.