Premda mi majke i supruge Vukovara koje još uvijek tražimo nestale članove obitelji svakog dana proživljavamo tu 1991. godinu i s tim traumama živimo neprestano, ovi su dani ipak za nas posebni. U ovim nas danima prožme neka neobjašnjiva tjeskoba, tražimo mjesto na kojemu ćemo zapaliti svijeću, tražimo mjesto na kojemu znamo da se nalaze posmrtni ostaci naših supruga, djece, roditelja, a znamo da to nije ni tu, ni tamo, da zapravo to mjesto ne postoji jer nam oni koji su krivci i znaju gdje su naši mili ubijeni ne žele reći. Ne žele nam smanjiti bol koja nas prati svih ovih 28 godina jer nemamo groba na kojem se možemo oprostiti i odati počast koju te osobe zaslužuju. Te nam riječi s prepuno emocija govori Vukovarka Manda Patko o danima koji su joj prije 28 godina usmjerili život.

A to je svakodnevna, neprestana potraga i borba za informacije o nestalom suprugu Stjepanu od kojega su je pripadnici okupatorske neprijateljske vojske odvojili 8. studenoga 1991. godine u Veleprometu. Iz podruma kuće, u kojemu je s teško bolesnom svekrvom i suprugom koji je dolazio radi kratkog odmora između bitaka, provela gotovo cijelo vrijeme okruženja Vukovara, toga su ih dana četnici potjerali čisteći osvojeno područje.

- Već su tada prijetili da će nas ubiti, no jedan je oficir naredio da nas s ostalima odvedu do Veleprometa. Tamo je bilo mnoštvo ljudi, žena, djece. Muškarce su odvodili na ispitavanje, tako je i mog Stjepana izveo Vukovarac Boro Krstić i predao ga nekome da ga odvedu na ispitivanje. To je bilo posljednji put da sam ga vidjela, imao je tada 49 godina - prisjeća se Manda.

Nju i svekrvu utrpali su u autobus i s ostalima iz Vukovara prevezli preko Šida u Begejce, gdje su Mandu smjestili u logor, koji je zapravo bio staja, a svekrvu su joj odvezli u Bečej u Crveni križ. Tamo je bilo 500-tinjak osoba, među kojima 37 žena, uglavnom iz Vukovara i njegove okolice. Nakon mjesec dana u logoru uslijedila je prva velika razmjena nakon koje je Manda došla do Zagreba, odakle odmah pokreće potragu za Stjepanom. Od Crvenog križa, međunarodnih humanitarnih organizacija, pokušavala je doći do nekog traga za nestalim suprugom. Nadala se tragu koji će dokazati da je živ, da se nalazi zarobljen u nekom logoru, zbog čega je 1993. i 1994. godine obilazila radionice i seminare međunarodnih organizacija koje su uključivale obitelji nestalih s obje strane pokušavajući uspostaviti pomirbu u zajedničkoj nesreći.

- Bilo je u početku mučno, optuživali smo jedni druge, mi njih da su nam ubili voljene, oni nas da smo srušili Jugoslaviju i tako skrivili smrt njihovih. S vremenom je ta mržnja jenjavala, počeli smo shvaćati da to ne vodi nikamo i da pokušamo zajedno tragati za informacijama koje bi nas približile rješenju. Govorili su nam o pomirenju, međutim uvijek sam rekla da se ni sa kim nisam svađala, posebno ne s tim ljudima, i da se nemam razloga ni sa kim miriti. Kao članica udruge ‘Vukovarske majke‘ išla sam i na suđenja ratnim zločincima u Beograd nadajući se da ću saznati neku informaciju, vijest, putokaz prema saznanju istine. A to je bilo samo još jedno veliko razočaranje jer sam se uvjerila da drugoj strani ni nakon toliko godina nije stalo do istine, a još manje da pomognu obiteljima koje traže nestale - pojašnjava Manda Patko, dodajući da su dobile i obećanje Aleksandra Vučića kako će pomoći i za tjedan dana dostaviti podatke, međutim nikada ništa nije stiglo.

Ona i dalje smatra da su ključni predmeti o svim nestalima iz Vukovara u Beogradu i da se čuvaju na Vojnom sudu iako druga strana tvrdi kako su svu dokumentaciju predali Međunarodnom sudu u Haagu. Te laži, kaže, može i razumjeti, ali nikako ne prihvaća priče onih Srba iz Vukovara koji su također bili pod neprestanim napadima i pod granatama više od tri mjeseca, a ni danas ne žele priznati tko je sve to činio Vukovaru.

- Znaju oni tko je bio agresor, znaju i oni kao i mi tko su bili ti koji su činili zločine i znaju da takvih ima i danas u Vukovaru, da slobodno šeću ovim gradom. Međutim, šute, ne žele govoriti ništa u strahu za svoje obitelji, boje se za svoju sigurnost. Ne od nas, nego od onih koji su činili zločine. Čak i onaj koji je izveo Stjepana iz Veleprometa u svoju obranu govori kako ne zna kome ga je predao jer je tamo bilo puno različite vojske - s gorčinom govori Manda, svjesna međutim kroz sve ove godine da je i potraga za posmrtnim ostacima otežana jer su i grobnice višestruko premještane.

Bez tih podataka druge strane teško je očekivati pomake u potrazi za nestalima iako naše dobro opremljene ekipe reagiraju na svaku dojavu, svaki mig koji bi naveo na novi trag. Toga je sve manje, smatra Manda.

- Rezultati su slabi, a razlog tome leži u Srbiji. Možda bi neke stvari bile otkrivene da je naše pravosuđe bilo djelotvornije i da su zločinci bili kažnjeni. Ovako, sve je manje nade, iako nikada neću odustati. Sve sam sigurnija da je Stjepan ubijen već onog dana kada su ga izveli iz Veleprometa. Povratka, međutim, nema, bila bih sretna da mogu pokopati njegove kosti i doći na grob, znati to mjesto. No, život ide dalje, a sve je manje među živima roditelja koji traže djecu, žena koje traže muževe… Nadam se da će nakon mene potragu za ocem nastaviti naše kćeri - zaključila je već pomalo umorna 77-godišnja Vukovarka.