Dragutin Berghofer Beli jedan je od sedmorice zarobljenika koje su nakon okupacije Vukovara četnici odveli na Ovčaru, a da je na kraju ipak izvukao živu glavu. Ovaj 80-godišnji vitalni Vukovarac danas živi u Osijeku, a prvo što je rekao, prisjećajući se tih dana, bilo je: "Ni pakao mu nije ravan".

Mislio je, dakako, na vrijeme koje je uslijedilo nakon što je slomljen herojski otpor hrvatskih branitelja, a Vukovar su zaposjele horde ubojica i krvnika, smatrajući da im njihova pirova pobjeda daje za pravo da nastave sa zvjerstvima nad nemoćnim i ranjenim ljudima. Ženevske konvencije, respekt prema vojniku, ili dostojanstvo, tim ljudima su bile potpune nepoznanice, jer je to bilo vrijeme kada su od svojih nadređenih imali dozvolu za ubijanje, a da im za to nisu trebali ni razlog ni povod.

Do rata je Dragutin bio ugledni obrtnik, tapetar dekorater. Poznavao je gotovo sve Vukovarce i mnogi su znali i njega, jer je mnogo radio i izvan grada te uvijek pomagao gdje god je mogao. No, kako je postajalo sve jasnije da će biti rata vrlo se rano priključio dragovoljcima, noćne straže držao je u Ulici Stjepana Radića, čiji su zapovjednici bili Nikola Papac i Tončika Šimunović.

- Nakon gubitaka koje smo im tijekom tromjesečne opsade nanosili, znao sam reći da onaj koga uhvate živog neće dobro proći. To se i dogodilo. Kada je bilo jasno da linije pucaju, da nam nedostaje streljiva i da otpor jenjava tog 17. studenoga, poveo sam 70-ak ljudi u proboj prema Lušcu. Nakon pola sata hoda kolona se raspala i to je vjerojatno bio jedan od razloga što proboj nije uspio. Mrtvi su plutali Vukom, ostajali su ležati u šumi. Tri sam dana bio bez sna i hrane te sam se odlučio vratiti u bolnicu - prisjeća se Dragutin, i dodaje da ga je dr. Ivanković, Srbin i dobar prijatelj, primio u svoju sobu gdje je već bilo 40-ak zaposlenika bolnice. U bolnicu su tada pristizali ljudi iz svih dijelova Vukovara. Prvi četnici su se oko bolnice pojavili ranim jutrom 19. studenoga, a nakon njih i JNA na čelu sa Šljivančaninom koji je naredio da se lakši ranjenici i civili odvoje na lijevu, a bolničko osoblje na desnu stranu. Tada kao da je netko otvorio vrata pakla.

- Rezervisti su nas prepipavali, tražili oružje i gurali prema autobusima zrenjaninskih registracija. Iz bolnice je toga i sljedećega dana odvedeno oko 350 civila - priča Dragutin i dodaje kako su do 13.30 sati vojnici vijećali što će učiniti s ljudima u autobusima. Odluka je pala da ih se prebaci na Ovčaru, a cijelim putem domaći četnici izvlačili su one koje bi prepoznali te ih mlateći odvodili u nepoznatom smjeru. Te ljude više nikada nisam vidio - kaže.

Kada su stigli na Ovčaru tek je tada počelo brutalno premlaćivanje.

- Dva su nas sata neprestano tukli u hangaru gdje su već polumrtvi ležali dečki iz prvog autobusa. U hangar je tada ušao neki četnik po imenu Kemo i tražio je Francuza. To je bio Jean-Michel Nicolier, dobrovoljac. Kada ga je primijetio počeo ga je nemilosrdno udarati, a ubrzo su mu se pridružili i ostali. Dok je mene tuklo četiri ili pet četnika, Francuza je opkolilo desetak i više njih iskaljujući svoj bijes. Nisu ga tada ubili. A onda je u hangar na Ovčari došao sin doktora Ivankovića, koji je bio vojnik JNA, i spasio mene i još šestero ljudi. Odvezli su nas u Velepromet gdje su nas nastavili maltretirati - priča Berghof, prisjećajući se da su u vrijeme boravka u "sobi smrti" oko ponoći došla dva mlada vojnika i rekli mu da se ne plaši, jer njihov kapetan hoće da ga spasi. Prebačen je te noći u vojarnu, a sutradan u kaznionicu u Mitrovici. Tamo je proveo četiri i pol mjeseca u prostoriji s još 150 ljudi. Tukli su ih kako je tko i kada htio, a gotovo cijelo vrijeme su bili izgladnjivani.

- Smršavio sam 22 kilograma, a sve to zimsko vrijeme bio sam bos, jer su mi već prvi dan oduzeli gojzerice. Malo smo spavali, jer se nismo mogli ispružiti koliko nas je bilo u prostoriji. Tamo sam vidio i sina Kate Šoljić koji je preminuo od batina - govori Dragutin.

Sjeća se da je najteže bilo u vrijeme nekih praznika kada su u kaznionice dolazile kojekakve skitnice i mlatile sve koje su dohvatili. No, 27. ožujka 1992., zajedno s velikim brojem zatočenih u Mitrovici razmijenjen je kod Nemetina, i od tada taj datum proslavlja kao drugi rođendan. Međutim, za njega ni tu ne prestaju tegobe i prisjećanje na bolne dane, gubitke dragih ljudi. Pet puta su ga pozivali za svjedoka na suđenju Šljivančaninu i još nekim oficirima JNA u Haagu, što ga je svaki put ispočetka vraćalo sjećanjima koje bi, međutim, najradije zaboravio. Sablasti se uvijek vraćaju, zaključio je Dragutin, napomenuvši kako Ovčara i Vukovar još uvijek nisu do kraja ispričane priče.