Vesna Malović danas je 62-godišnja Vukovarka, s adresom u Zagrebu, i iza nje je 28 godina potrage za suprugom Petrom, nestalim u ratnom paklu Vukovara. Imao je samo 32 godine i posljednji put vidjela ga je na dan kada je Vukovar pao u ruke okupatora, 18. studenoga 1991., u dvorištu zloglasnih hangara Veleprometa, gdje su Petra razdvojili od supruge i njihovo dvoje djece, kćeri od dvije i pol godine te sina od godinu i pol.

S Veleprometa je nestao i Petrov otac, tada u dobi od 78 godina.

- Sve te godine nisu pronađeni. Bila sam isprva u šoku, onda je postojala nada da je možda negdje živ, a onda neizmjerna bol i tuga. Znam da ih nikada neću prestati tražiti - prisjeća se Vesna trenutaka užasa.

- Ostala sam s djecom cijelo vrijeme u Vukovaru, u skloništu, suprug je do posljednjeg dana radio u pošti na održavanju telefonskih linija, zajedno su nas zarobili i odveli u Velepromet. I naše roditelje. Razdvajali su nas, predao mi je dijete iz naručja i morao otići s nekim u SMB odori koji ga je prozvao. Nije se moj Petar okrenuo i dobro da nije jer bi vidio užas u mojim očima - priča ta supruga i majka koja se, dodaje, tada naivno nadala da mu neće biti učinjeno nažao. Živjeli su, kaže, na Sajmištu, i ni sa kim od susjeda u toj nacionalno mješovitoj četvrti nisu bili u lošim odnosima.

Što se dogodilo s njezinim suprugom, ne zna. Zna da je još nekoliko sati poslije bio živ jer ga je tražila po Veleprometu zbog dječjih bočica s vodom koje su kod njega ostale u torbi, a koje je Petar doveden u pratnji “neke dvojice” bez riječi dao njezinoj majci. Čula je poslije da je suprug iste večeri bio u zloglasnoj sobi, tzv. stolariji, a poslije je od časnih sestara s kojima su se znali iz franjevačke crkve čula da su ga sutradan navečer vidjele u jednom autobusu i da im je jedva primjetno mahnuo...

- Svekar je otišao tražiti sina po Veleprometu, i nije se vratio. Navodno ga je tzv. JNA pustila da ide našoj kući i navodno je i viđen da sjedi na klupi ispred kuće, i dalje ga više nema - priča Vesna Malović, koju boli šutnja onih koji možda nešto znaju, ali na sve što je proživjela gleda “kao vjernik”, bez mržnje.

- Anđeli su sačuvali mene i moju djecu da smo živi izišli iz Vukovara. Vjera mi je utjeha. Svi ćemo jednom umrijeti, i ako naši nestali ne dođu k nama, mi ćemo k njima sigurno doći. Oni su naši blaženici i mučenici, njihova žrtva je donijela slobodu Hrvatskoj - kaže i dodaje da su njezin nestali suprug i svekar od prvog dana, kao i 28 godina poslije, u njezinim molitvama. U Vukovar, gdje je ostala i bez obiteljskih fotografija, nije se imala snage vratiti.