Ilija Jandrić novinarstvom se zarazio još u srednjoj školi, a u dvadeset godina karijere ovaj diplomirani novinar prošao je sve vrste medija. Slobodno vrijeme koristi za druženje s obitelji i prijateljima, putovanja, odlaske na koncerte, gledanje filmova i čitanje knjiga. Od 2015. član je redakcije N1 televizije, na kojoj mu je nedavno povjereno uređivanje autorske emisije Pressing, što je i bio povod za naš razgovor.

Čestitamo na novom angažmanu. Nakon više od četiri godine na N1 televiziji, gdje uređujete i vodite Vijesti i Dnevnik, što ste prvo pomislili kad vam je ponuđeno uređivanje i vođenje Pressinga?

- Prihvatio sam jer oduvijek volim raditi intervjue, a Pressing pruža mogućnost odmaka od dnevne politike jer gosti mogu biti iz svih područja društva. Svjestan sam da je zahtjevno imati tri puta tjedno zanimljive goste koje, za razliku od dnevnog programa, ne možete pozvati ponovno za dva ili tri tjedna. Zato će gosti biti šaroliki, kao i do sada. Inače, svi mi čestitaju na ‘promaknuću‘, a ja uporno ponavljam da je ovo samo redakcijska preraspodjela na novi projekt. Ipak, istina je da me rad na Pressingu u ovom trenutku posebno razveselio i da sam jako motiviran s obzirom na to da je riječ o autorskom talk showu u udarnom večernjem terminu.

U prvoj emisiji ugostili ste bivšu kolegicu Mirjanu Hrgu, danas savjetnicu predsjednice RH. Prema onome što smo mogli vidjeti, nije to probijanje leda prošlo bez znoja: kao bivša novinarka koja je u prošlosti bila na vašem mjestu davala je većinom diplomatske odgovore, nije se dala isprovocirati ni zeznuti, čak ni kad su joj postavljena pitanja na temelju glasina. Kako ste vi sami zadovoljni s emisijom? Biste li nešto promijenili ili dodali, učinili drukčije?

- Ne postavljam pitanja na temelju glasina, pripremim se uvijek za svakog gosta temeljito. Mirjana je glasinom proglasila pitanje je li sadašnjeg supruga upoznala dok joj je bio odvjetnik u brakorazvodnoj parnici od prethodnog supruga. Ispostavilo se da joj je bio odvjetnik u jednom drugom slučaju. Zanimljivo je da sam je u pripremi emisije pitao mogu li je to pitati jer je ipak to privatnost, no smatrao sam tu priču zgodnim prstom sudbine. I tada me nije ispravila niti rekla da je to glasina. Mirjanu dugo poznajem i slažem se da je davala diplomatske odgovore. To me je, priznajem, iznenadilo jer je inače vrlo direktna. Vjerujem da je razlog tome ipak funkcija koju sad obnaša. Naljutila se na neka pitanja, što mi je bilo čudno jer je i sama bila novinarka i zna dobro pravila ovog posla. Ako ste 25 godina proveli u novinarstvu, promijenili sve tri nacionalne televizije, već ranije ih javno kritizirali, ne možete očekivati da ćemo razgovarati samo o vašem izvještavanju iz Pojasa Gaze ili Ukrajine. Zahvaljujem Mirjani što mi je bila prva gošća, bio je to jedan od najgledanijih Pressinga ikad. Bez obzira na iskrice u razgovoru, nakon emisije smo otišli na piće. A što bih promijenio? Bio bih s njom na "Vi". Imali smo dogovor da budemo na "ti" kao i u stvarnom životu, no ona je već na prvom neugodnom pitanju prešla na "Vi", a ja sam to u nastavku miješao. Od sada ću sa svakim gostom biti isključivo na "Vi" bez obzira na to znamo li se privatno.

Iza vas je još nekoliko emisija Pressinga. Što kažu gledatelji, a što vaši bližnji? Koliko vam je važna kritika?

- Ne znam što kažu gledatelji, ali znam da je gledanost emisija s Mirjanom Hrgom i Nenadom Bjelicom bila dosta dobra. Mami sam ja uvijek super bez obzira na to koju emisiju radim, tako je to s mamama, ha, ha, ha... Argumentirane kritike mogu biti korisne da nešto ispravite. Ne mislim da sve znam i da sam pokupio svu pamet svijeta, dobro je čuti druga mišljenja jer različiti ljudi uoče različite stvari. A i ne patim baš od velike taštine tako da znam prihvatiti kritiku.

Koga od gostiju planirate ili želite ugostiti u sljedećim emisijama?

- Volio bih svakako ugostiti sve relevantne predsjedničke kandidate te premijera Plenkovića. Od umjetnika želja mi je, recimo, razgovarati s Josipom Lisac, koju iznimno cijenim. Zanimljivo je da živimo u istoj zgradi na zagrebačkim Srednjacima, ali se ne poznajemo. Intervjuirao sam je davno tijekom devedesetih godina dok sam još bio student, ali to su bile kratke forme na koncertu, Porinu i slično, stoga bih je volio dovesti u Pressing. Naravno, ima još niz jako zanimljivih ljudi s kojima bih volio razgovarati, ali kažu mudri ljudi da želje ne treba otkrivati.

Koliko je teško bilo 2013. godine donijeti odluku o napuštanju Al Jazeere Balkans, gdje ste bili urednik programa i dio užeg tima koji je sudjelovao u njezinu pokretanju?

- Želio sam se vratiti u Zagreb. U Sarajevu sam se u tih godinu i pol često osjećao usamljeno. To možda zvuči apsurdno jer je Sarajevo moj rodni grad, ali kad se nakon dvadeset godina vratite, a nemate ondje više nikog bliskog, onda se osjećate kao stranac u rodnom gradu. Što se posla na Al Jazeeri tiče, tamo ima sjajnih reportera i urednika, tehnički uvjeti su savršeni, plaća je bila gotovo ministarska, ali meni u životu novac nije na prvom mjestu.

Poslije toga prešli ste na mjesto savjetnika za medije tadašnjeg predsjednika Sabora Josipa Leke. Koji su vam bili najveći izazovi u tom poslu? Što ste naučili iz prve ruke o svijetu politike?

- Ponuda za taj posao poklopila se s mojom željom da se vratim u Zagreb i zato sam ga prihvatio. Bile su to zanimljive dvije i pol godine. Josip Leko bio je izvrstan šef, jednostavan, normalan, čovjek prije svega, i s njim je bilo zadovoljstvo raditi. Upoznao sam i neke sjajne ljude, državne službenike koji naporno rade u sjeni političara kako bi sve funkcioniralo po planu. A u Saboru sam vidio i onu drugu stranu državne službe – uhljebe, ljude koji praktički ništa ne rade, ali sjede ondje i primaju plaću jer ih je netko doveo. To me je frustriralo. Ipak, većina službenika pošteno radi svoj posao, no problem je što uopće postoje uhljebi i što onda drugi rade i njihov dio posla. U svakom slučaju, bilo je to korisno iskustvo jer sam svjedočio situacijama u kojima se politika kreira, a kao novinari inače imamo uvid u politiku tek kad se ona prezentira.

Što vam je najviše nedostajalo dok ste te dvije i pol godine izbivali iz novinarstva?

- Nedostajalo mi je sve. U prvom redu, to što u novinarstvu brzo vidiš rezultat svoga rada, bilo da je riječ o prilogu, intervjuu, uređivanju Dnevnika, na kraju dana znaš što si napravio. Drugo, u novinarstvu imamo priliku potaknuti teme od koristi za društvo, inzistirati na raščišćavanju afera, pa se čovjek osjeća korisno. Pogledajte samo što sve javnost nikad ne bi doznala da nema novinara. Koliko bi afera ostalo skriveno, koliko bi bivših ministara još bilo u svojim foteljama, koliko bi kriminalaca ili nasilnika šetalo na slobodi. Ta mogućnost da potakneš promjene nabolje je ono zbog čega sam prije 25 godina i upisao studij novinarstva i to je ono što me i dalje drži u ovom poslu unatoč sve manjoj dozi idealizma i sve većoj dozi stresa.

U novinarske redove jedne od vaših bivših televizijskih kuća, HRT, dolazi sve više mladih lica dok etablirana imena polako odlaze. Vi ste, pretpostavljam, otišli mirno s obzirom na to da ste se naknadno kandidirali za mjesto ravnatelja programa. Jeste li imali jasnu ili bar okvirnu viziju što ste željeli postići da ste postali ravnatelj? I općenito, po čemu ćete pamtiti godine provedene na javnoj televiziji?

- Na HRT sam došao 2003. godine u vrijeme kad je glavni ravnatelj bio Mirko Galić i ostao sam tamo osam godina, u kojima su se promijenila tri ravnatelja. HRT pamtim po mnogim divnim ljudima s kojima sam ondje radio, po dopisničkom radu u Ljubljani, različitim emisijama od Latinice do Dnevnika. Mislim da je ta televizija uistinu imala priliku postati neka vrsta balkanskog BBC-ja, ali čini se, nažalost, da na Prisavlju nije bilo dovoljno ambicije za takvo nešto. Kad sam se 2014. godine prijavio na taj natječaj koji spominjete, znao sam da nemam realnih šansi, možda najviše i zato što sam u tom trenutku bio savjetnik predsjednika Sabora. No katkad treba trčati utrku zbog samog iskustva iako znaš da nećeš biti pobjednik. Predstavio sam tada svoju viziju kako da HRT postane pravi javni servis te vrati gledanost i relevantnost. Iako nisam izabran, neke moje tada iznesene ideje na Prisavlju su, slučajno ili ne, vrlo brzo primijenili – recimo da se Dnevnik emitira u 19 sati ili da se Hrvatska vrati na Eurosong.

Zašto je N1 najbolja televizija za profesionalni razvoj novinara i vidite li se ondje dugoročno?

- Vi ste već zaključili da je N1 najbolja televizija za razvoj novinara, a ja vam neću proturječiti. Ono što svi mi na N1 imamo je potpuna autorska sloboda. A to jest najvažnije svakom novinaru. Radio sam u redakcijama u kojima su postojale tabu-teme, znalo se tko su bili nedodirljivi moćnici, koga se ne spominje, urednici su mi znali izbaciti pola priloga ili ga uopće ne emitirati. Ničega toga nema na N1. Zato valjda mnogim političarima nije drago što postojimo jer oni na nas nemaju nikakav utjecaj pa ih mi uvijek dočekamo s pitanjima koja bi radije izbjegli. Istina je da se na N1 i puno radi, puno više nego na drugim televizijama. Mi smo privatna televizija i ne možemo si dopustiti luksuz da u nekoj kriznoj političkoj situaciji ne prenosimo uživo izjave ključnih aktera, nego da tada emitiramo dokumentarac ili neku reprizu. Na N1 je sve uživo, odmah i sad. I na ekranu i na portalu. To je već postao naš svojevrsni zaštitni znak.