Već smo čuli, Angelu Merkel je pad Berlinskog zida zatekao u sauni. Današnja njemačka kancelarica u to je vrijeme bila zaposlenica Središnjeg zavoda za fizikalnu kemiju u sklopu Akademije znanosti Istočne Njemačke. Ova doktorica kvantne kemije bila je dobro potkovana u marksizmu-lenjinizmu, kao članica organizacije komunističke omladine bila je zauzeta za agitprop, a od tada izvrsno govori i ruski. Taj jezik je usavršila na tečaju koji je pohađala u ukrajinskom gradu Donecku, u tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Iako je Merkel (u to doba nosila je djevojačko prezime Kasner) rođena 1954. u Hamburgu u Zapadnoj Njemačkoj, od svoje najranije dobi pa sve do pada Berlinskog zida bila je državljanka Istočne Njemačke gdje je njezin otac bio poslan na službu kao evangelički pastor. Iako su se milijuni istočnih Nijemaca nakon svršetka Drugog svjetskog rata pokušali domoći Zapadne Njemačke i u tome su sve do izgradnje Berlinskog zida 1961. uglavnom i uspijevali, našlo se i takvih zanesenjaka koji su vođeni komunističkim idealima odlučili otići u suprotnom smjeru. Među njima je bio i kasniji istočnonjemački kantautor i disident Wolf Biermann, također podrijetlom iz Hamburga. Nakon studija ekonomije i filozofije Biermann se okreće kazalištu i šansoni, no ubrzo se kao nekonformist susreće s cenzurom i nepovjerenjem istočnonjemačkog režima. To što je bio uvjereni komunist nije mu puno pomoglo, a 1963. je izbačen iz Partije. Biermann je prvi puta nastupio u Zapadnoj Njemačkoj već iduće godine. Ondje je 1965. objavio album “Wolf Biermann (Ost) zu Gast bei Wolfgang Neuss (West)” što je bio snimak koncerta koji je održao u Frankfurtu na Majni iste godine. Na naslovnici ove ploče u izdanju Philipsa nalazi se crtež kuće presječene na pola što je bila aluzija na podijeljenu Njemačku. Naravno da tako što nisu mogli trpjeti u Istočnoj Njemačkoj, u kojoj su se ponašali kao da zapadna polovica Njemačke uopće ne postoji. Objavljivanje zbirke pjesama “Die Drahtharfe”, također u Zapadnoj Njemačkoj, još je više pogoršalo njegov status u komunističkoj domovini. Krajem 1965. Centralni komitet ga je proglasio “klasnim izdajnikom” i stavio na crnu listu zabranjenih autora i izvođača. To znači da mu je bilo zabranjeno i objavljivati albume za monopolsko državno diskografsko poduzeće VEB Deutsche Schallplatten. Istočnonjemačka tajna policija Stasi osnovala je specijalni tim koji je neposlušnog Biermanna trebao diskreditirati i uništiti kao osobu. Posrijedi je bila zloglasna Stasijeva metoda nazvana “Zersetzung” koja je bila usmjerena na psihološko ratovanje protiv osoba koje je režim označio kao ciljeve. Nakon rušenja Berlinskog zida i ponovnog njemačkog ujedinjenja otkriveno je da je istočnonjemački režim poduzeo takve aktivnosti protiv čak 10 tisuća osoba. No, to nije spriječilo ovog kantautora da nastavi pisati i komponirati u svome domu, daleko od očiju javnosti. Godine 1968. uspio je snimiti uz pomoć skromne lo-fi opreme prokrijumčarene iz Zapadne Njemačke svoj znameniti album “Chausseestraße 131” nazvan po adresi na kojoj je stanovao. Za snimanje se poslužio Grundigovim magnetofonom i profesionalnim mikrofonom marke Sennheiser. Njegovi stihovi bili su britki i politički nezgodni. Po mnogo čemu je podsjećao na ruskog kantautora Vladimira Visockog. Biermann je bio takav čovjek, više je duševnih boli i patnji on nanio komunističkim primitivcima u Partiji nego što je režim uspio nauditi njemu. Tijekom višegodišnje izolacije koju je trpio posjetila ga je američka kantautorica Joan Baez koja je u Istočnom Berlinu boravila kao sudionik Svjetskog festivala omladine i studenata. Spomenuti festival služio je kao tvrda sovjetska propaganda. Te 1973. održavao se pod krilaticom “Za antiimperijalističku solidarnost, mir i prijateljstvo”. Nakon 11 godina zabrane Biermann je iznenada dobio putovnicu.

U trenutku kada se 1976. nalazio na turneji po Zapadnoj Njemačkoj partijski Politbiro odlučio mu je oduzeti državljanstvo. Zbog tog čina prosvjedovali su neki od vodećih istočnonjemačkih intelektualaca, glumac Armin Mueller-Stahl (koji će 1980. također prebjeći na Zapad) i spisateljica Christa Wolf. Taj čin mu je ipak olakšao život, a u Zapadnoj Njemačkoj uskoro su se pridružile njegova tadašnja supruga Eva-Maria Hagen i kći Nina Hagen, koju smo osamdesetih upoznali kao pankericu i zvijezdu postera njemačkog časopisa Bravo koji su u Osijeku u to vrijeme kupovale isključivo djevojčice. Wolf Biermann je kao slobodni čovjek u nastavku karijere objavio mnoštvo albuma te s različitim ženama izrodio desetoro djece. Njegova prezgodna unuka Cosma Shiva Hagen poznata je njemačka televizijska glumica.