Nakon vala odlazaka domaćeg stanovništva u inozemstvo, koje su mediji izdašno pratili, sve je veći trend povratka ljudi koji su iskusili nekoliko godina rada u zapadnim ili bogatim bliskoistočnim državama i ipak se odlučili vratiti kući, te iznova iskušati sreću sa životom u rodnom gradu. Da tu nije riječ samo o ljudima koji su, unatoč primjerice visokoj stručnoj spremi, vani radili fizičke poslove, svjedoči i posljednji slučaj dr. sc. Mirele Delalle, poznate osječke psihijatrice koja se nakon tri godine odlučila vratiti iz Irske u svoju matičnu ustanovu, KBC Osijek.

Ova liječnica koja je u osječkoj bolnici radila od 1986. godine, te je u razdoblju od 2003. do 2015. bila voditeljica dječje psihijatrije KBC-a Osijek, otvoreno kaže kako razlog njezina odlaska nikada nije bilo nezadovoljstvo ustanovom ili sustavom, već isključivo obiteljski i financijski razlozi, te oni profesionalne znatiželje.


- Znate nisu niti psihijatri izuzeti od obiteljskih i financijskih problema. Unatoč velikim primanjima, imala sam i velika zaduženja i u jednom trenutku odlučila sam potražiti rješenje zapošljavanjem u Irskoj. Irsku sam odabrala zbog jezika, jer kao psihijatar morate znati dobro komunicirati s pacijentima, pa Njemačka nije dolazila u obzir. Početno me oduševilo zelenilo, koje traje kroz sva doba, multikulturalizam, multietničnost, multikonefesionalnost i prihvaćanje različitosti, ali treba znati da sam ja u novi život krenula u dobi s 55 godina, iako puna optimizma, no možda malo manje „elastična” za drastične promjene. U Irsku sam otišla s dvije kćeri i možda je prva greška koju sam napravila bila što smo otišli u Dublin, koji je iznimno skup i gdje nam je samo za prvi tjedan trebalo 650 eura. Tako da smo vrlo brzo preselili u jedno manje mjesto, no tamo smo imali problema sa stanodavcima, pa smo stan bez grijanja plaćali 800 eura, potom se začepio dimnjak, pa nije valjala peć, pa je trebalo nabaviti naftu za peć, a nigdje je nije bilo...Uglavnom sto početnih problema. Ipak kroz mjesec dana dobila sam posao u jednoj državnoj bolnici, ali ona je bila udaljena 45 minuta vožnje autobusom i vlakom i još četiri kilometra hodanje pješke. Sve je to prilično iscrpljujuće u mojoj dobi, posebno kada dolazite iz Osijeka gdje vam je sve na dohvat ruke, prisjeća se tamošnjih životnih problema dr. Delalle.


Ova psihijatrica duže je vrijeme radila u Ambulanti dječje i adolscentne psihijatrije jedne javne državne bolnice i iako je u početku bila vrlo entuzijastična, vrlo brzo uslijedilo je razočarenje sustavom. - U početku sam bila impresionirana timom stručnjaka u kojem se uvažavaju različitosti, ali poslije sam se razočarala jer njihov državni sustav ima puno mana. Tako se vrlo kruto odbija sve što nije indicirano za pregled i upućuje se nevladinom sektoru i različitim udruga. Dijete s dijagnozom smetnje u ponašanju nema nikakve šanse da dođe kod psihijatra jer se smatra da su to smetnje ponašanja, a moje kliničko iskustvo je pokazalo da jako velik broj slučajeva pokazuje da se iza smetnji ponašanja krije depresija, anksioznost ili PTSP nakon proživljenih traumi zlostavljanja. Tu je i jako nisko očekivani broj pregleda, samo dva do tri na dan. To stvara liste čekanja i sve je neefikasno i u Irskoj postoji povišena stopa suicida kod mladih. U slučaju da nemate skupo privatno osiguranje hospitalizacija se čeka mjesecima. U slučaju godišnjih odmora, zamjena ne dolazi iz matične ustanove već Agencija šalje potpuno nepoznatog psihijatra iz vana. To znači da jedan pacijent u šest mjeseci na primjerice šest kontroli može biti liječen kod šest različitih psihijatara. To je u psihijatriji jako loše, jer kod nas primjerice imate pacijente koje 20 ili 30 godina prati isti liječnik i pacijenti se jako vežu uz svog liječnika, objašnjava dr. Delalle.
Ova psihijatrica na koncu je dala ostavku u ovoj ustanovi još neko vrijeme radila u različitim ustanovama, a onda je ipak prevladala nostalgija za povratkom. - Financijski su tamo bila visoka primanja i kao psihijatar tamo možete mjesečno zaraditi oko 5.000 eura, ali stanovanje je jako skupo i kada platite sve troškove, tada su to tek malo veća primanja nego u Hrvatskoj. Liječnik sa znanstvenim titulama, dugim stažem i dežurstvima i kod nas može imati jako lijepa primanja. Zanimljivo je otići, vidjeti, doživjeti, ali ja sam postala nostalgična. Željela sam opet biti blizu obitelji, prijatelja, tamo gdje mi je dom. Zahvaljujući razumijevanju ravnatelja KBC-a Osijek doc.dr.sc. Željka Zubčića i predstojnika Klinike za psihijatriju prof.dr.sc. Ivana Požgaina dobila sam priliku ponovno raditi na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek. Ovo je iskustvo koje svakoga može samo obogatiti, ali na koncu vidite da unatoč svim našim manama je naš sustav još uvijek puno dostupniji, profesionalniji i znatno smo više empatičan za potrebe bolesnik, zaključuje dr. Delalle.