Nakon nešto više od tri godine, s restauracije u Slavonskom Brodu u Beli Manastir vratio se Ćiro, legendarni uskotračni vlak, kompozicija sastavljena od parne lokomotive iz 1952. godine i tri pripadajuća vagona.
Sretan je to kraj ‘‘muka po Ćiri‘‘ koji je, kao izložbeni primjerak, godinama bio smješten u krugu nekadašnje beljske Šećerane, odnosno prve nesuđene hrvatske škrobare. Nakon što se projekt škrobare raspao kao kula od karata, a tvornički krug ostao nečuvan, sekundarci su temeljito uništavali kompoziciju otuđivši, između ostaloga, dimnjak i odbojnik s lokomotive… Svoje je učinilo i vrijeme, sunca i kiša kojima je Ćiro desetljećima bio izložen, a da pri tome nije održavan. Kada je proglašen stečaj tvrtke GP&Partners (koja je trebala otvoriti spomenutu škrobaru), Ćiro se, ni kriv ni dužan, našao u stečajnoj masi tvrtke. Čuli su to i u Zagrebu, pa su članovi Hrvatskog kluba ljubitelja uskotračne željeznice predlagali stečajnoj upraviteljici GP&Partnersa Živki Posavac da Ćiru dopreme u Zagreb. Poslali su joj čak i pismo namjere, ali je, srećom, sve ostalo samo na pismu. Živka Posavac bila je mišljenja kako bi kompozicija treba ostati u Baranji, a s njom se slagala i struka, naglašavajući kako je Ćiru nužno zaštititi i izložiti ga na nekom primjerenom mjestu, ali u Baranji, budući da je riječ o rijetkom primjeru industrijske povijesti ovog kraja koji svjedoči o nekom drugom vremenu, životu u vrijeme beljskog vlastelinstva, primjerice.
Mislio je tako i Odbor vjerovnika koji je ‘‘blagoslovio‘‘ prijedlog stečajne upraviteljice koja je potom u travnju 2013. godine Ćiru darovala gradu Belom Manastiru. Svoj je ‘‘paraf‘‘ na darovnicu stavio i tadašnji belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš. Stvorene su, dakle, sve predispozicije da se Ćiro spasi i zaštiti, ali kako to obično biva - sporost je majka kašnjenja. Dakle, još tri godine nakon primopredaje Ćiro je trunuo u tvorničkom krugu, a upravo u tom razdoblju dogodila se neviđena devastacija ovog djelića baranjske povijesti. Za pokoju šteku cigareta i nekoliko kuna, sekundarci (oliti lopovi), skidali su dio po dio lokomotive i vagona, ne prezajući ni od koga. Tek u rujnu 2016. godine spriječena je njegova daljnja devastacija.
ODABIR LOKACIJE
Zahvaljujući sredstvima koje je odobrilo Ministarstvo kulture kompozicija je transportirana u ‘‘mjesto rođenja‘‘ Ćirine lokomotive, u Slavonski Brod, gdje je u Đuri Đakoviću, zapravo u tvrtki Remont i proizvodnja željezničkih vozila (RPV), inače u vlasništvu HŽ Carga, u potpunosti obnovljen. Obnova je trajala tri godine, a kući se vratio krajem listopada ove godine. Premda nikakvih službenih najava nije bilo, glas o njegovom povratku brzo se pročuo gradom, pa su ga Belomanastirci spontano došli dočekati, a sam doček ovjekovječili mobitelima i fotoaparatima.
Gradski su ga oci odlučili smjestiti u užem gradskom središtu, premda je u igri bilo nekoliko lokacija. Šećeransko jezero, prostor kod željezničkog i autobusnog kolodvora, primjerice, samo su neke od njih. Na dočeku je, među ostalima, bio i Zoran Kirhofer, viši restaurator, nadzornik i planer radova na Ćiri koji je ukratko opisao trogodišnji Ćirin boravak u Slavonskom Brodu.
- Riječ je bila o izuzetno zahtjevnom poslu. Prvo je bilo potrebno isplanirati do koje će razine vlak biti rastavljen kako bi dijelovi bili obnovljeni bez utjecaja na izvornu strukturu - priča Kirhofer, nastavljajući kako je drvenarija bila gotovo potpuno trula, prepuna crvotočine, piljevine i mahovine.
Zbog naslaga lišća krovovi su bili truli, ali je katran na njima uspio spriječiti jače prodiranje vode u unutrašnjost vagona. Kirhofer ističe kako je čelična konstrukcija sanirana i konzervirana. Srećom, tvrdi, budući da je lokomotiva 1952. godine izrađena u Đuri Đakoviću pronađeni su izvorni nacrti dimnjaka, pa je u tvorničkoj ljevaonici prema nacrtima izliven novi dimnjak. Kaže da su vagoni prilično stariji od lokomotive, izrađeni u razdoblju od 1910. do 1920. godine.
SVEČANI DOČEK
Prvobitno su vagoni bili teretni, a kasnije adaptirani u putničke, za potrebe Belja. Upravo ova činjenica, tvrdi Mirela Ravas, dipl. etnologinja i antropologinja iz MKRH - Konzervatorski odjel u Osijeku, kompoziciju čini jedinstvenom i izuzetno rijetkom.
- Slične lokomotive još postoje, poput one u Osijeku, ali vagona poput ovih, adaptiranih u Kneževu za potrebe beljskih radnika, više nigdje nema - objašnjava Ravas, koja je odradila lavovski dio posla oko zaštite i restauracije Ćire. Izrazila je nadu da će Ćiro postati važan dio grada Belog Manastira i poslužiti za tematske radionice, ili druge sadržaje te u konačnici biti i turistička atrakcija, budući da je riječ o jedinom sačuvanom primjerku uskotračne kompozicije.
I Dinko Cindrić, voditelj restauracije kompozicije, potvrđuje da je posao bio zahtjevan. Podsjeća kako je cijela priča oko spašavanja Ćire počela kada je vidio tekst u Glasu Slavonije o njegovom propadanju, nakon čega je alarmirao ostale dionike…
Upozorio je kako bi kompozicija trebala biti ispod nadstrešnice, budući da su za nju ‘‘smrt‘‘ i same sunčeve zrake. Naputke struke poslušali su i u Gradu Belom Manastiru, pa su odlučili urediti Ćirin okoliš i sagraditi nadstrešnicu. Svečana dobrodošlica organizirana bit će u ponedjeljak, 11. studenoga - na Dan Grada Belog Manastira.
POVIJESNA PRIČA
Vlak, parna lokomotiva Đuro Đaković, tbr. 343 i tri putnička vagona, jedini su sačuvani dio nekadašnjeg voznog parka beljske željeznice koja je povezivala sve poljoprivredne uprave s tvornicama za preradu poljoprivrednih sirovina. Beljsku uskotračno željeznicu, koja je građena od 1906. do 1915. godine, činilo je ukupno 120 kilometara uskog stabilnog kolosijeka, širine pruge 0,76 m. Glavno čvorište i centralni pretovar nalazili su se u Belom Manastiru. S čvorištem i lukom Kazuk na Dunavu bili su povezani industrijski kolosijeci u krugu Tvornice šećera, Mljekare u Belom Manastiru, Tvornice strojeva u Kneževu i sve poljoprivredno proizvodne jedinice, pustare. Do 1915. godine na pruzi je vuču vagona vršila konjska zaprega, a zatim se uvode parne lokomotive.
Godine 1957. Radnički savjet kombinata Belje donio je odluku o postupnom ukidanju Privredne željeznice Belje. Uz dotrajalost i zastarjelost pruga te voznih i vučnih sredstava na ukidanje željeznice utjecao je razvoj cestovnog prometa. Beljska uskotračna željeznica prestala je postojati 1962. godine. Do 1976. godine opstao je samo dio koji je povezivao Beli Manastir i Šećeranu. Iste godine, u krugu nekadašnje Tvornice šećera smještena je uskotračna parna lokomotiva Đuro Đaković, popularno nazvana Ćiro, s tri pripadajuća putnička vagona, koja je vozila na relaciji Beli Manastir - Šećerana. Uskotračna tender lokomotiva 1952. godine proizvedena je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Osnovna namjena troosovinske lokomotive bila je vuča unutar industrijskih pogona i rudnika. Ova lokomotiva malog osovinskog opterećenja ima tri vezana vratila, dva cilindra na zasićenu paru, mehanizam sa Stephensonovim vanjskim razvodnikom (kormilom) i plosnati razvodnik pare. Uz lokomotivu su sačuvana i tri četveroosovinska putnička vagona. Nadgrađe vagona je od drveta, s metalnim krovom, vrlo skromne opreme i bez električnih instalacija. S obje unutrašnje strane vagona uzdužno su postavljene drvene klupe za sjedenje. Na čelnim stranama vagona nalaze se ostakljena vrata, a sa svake bočne strane po šest prozora.
Kao jedini preostali artefakt koji svjedoči o nekadašnjoj uskotračnoj beljskoj željeznici i razvoju poljoprivredne industrije u Baranji, ova parna lokomotiva i tri putnička vagona imaju svojstvo kulturnog dobra.
Piše: Ivica GETTO
Beljska uskotračna željeznica prestala je postojati 1962. godine. Do 1976. godine opstao je samo dio koji je povezivao Beli Manastir i Šećeranu...
Odbor vjerovnika ‘’blagoslovio’’ je prijedlog stečajne upraviteljice koja je potom u travnju 2013. godine Ćiru darovala gradu Belom Manastiru.
Svaki vagon priča neku svoju priču
Zanimljivo je da su Ćirini vagoni proizvedeni između 1910. i 1920. godine, ali kao teretni. Tek kasnije prerađeni su u putničke, za potrebe beljskih radnika. Svaki od njih priča neku svoju priču i, sigurno je, budi duboko skrivene uspomene čitavog niza generacija učenika, studenata i radnika beljske Šećerane, svih onih koji su godinama prometovali približno dva kilometra dugom prugom, u svaki puni sat iz Šećerane, a u pola iz Belog Manastira. Dok je vozio ovu relaciju, Ćiro se nije okretao. Lokomotiva je uvijek bila okrenuta u smjeru Šećerane.
Za restauraciju utrošeno gotovo milijun kuna
U gradskoj upravi ističu kako je u njegovu restauraciju utrošeno gotovo milijun kuna, od čega pola milijuna državnih. Grad se, naime, javio na tri natječaja Ministarstva kulture. Prve godine pristiglo je 200.000 kuna, a kasnije u dva navrata još po 150.000 kuna. Posljednja novčana ‘’tranša’’ realizirana je krajem siječnja ove godine, kada je Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH objavila popis odabranih programa zaštite na pokretnim kulturnim dobrima koji će biti (su)financirani novcem iz državnog proračuna.
Lilika i dalje propada
Koliko god dobro zvuči da je restauracija Ćire gotova, toliko ‘’oči bode’’ činjenica kako je jedna druga lokomotiva, smještena na samo nekoliko metara od mjesta gdje je do prije tri godine stajao Ćiro, iz dana u dan u sve lošijem stanju. I ona je na meti sekundaraca, pa je pitanje vremena kada će od nje ostati samo ‘’kostur’’. Riječ je o još starijem primjerku, Liliki, manevarskoj lokomotivi Mavag 152-067, proizvedenoj 1900. godine u u Mađarskoj kraljevskoj tvornici željezničkih lokomotiva. I ona je upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ali o njoj se - nitko ne brine. Treća pokretna kulturna baština na području jedinog baranjskog grada, upisana u registar, traktor je Fordson, smješten u beljskom pogonu Remont.