Suvremeni čovjek bez hrane može deset tjedana, bez vode tjedan, a bez nafte ne može. Između ostalog i zbog te je činjenice američki predsjednik Donald Trump nakon povlačenja američkih trupa s teritorija Sirije u jednom trenutku pustio tvit: "Osigurali smo naftu." I to je bilo to. Trump je tom digitalnom obznanom objedinio i opravdao sve razloge i očekivanja povezanih uz povlačenje američkih trupa s 900 kilometara duge tursko-sirijske granice.

Zapravo se radilo o pomicanju s njezinih 440 kilometara obuhvaćenih posljednjom od tri vojne operacije turskih oružanih snaga nazvane "Izvor mira". Koja je pokrenuta nakon ostvarenih preduvjeta i dobiti prethodnih vojnih operacija "Štit Eufrata" iz 2016. i "Maslinova grančica" iz 2018. te usporednog povlačenja američkih jedinica (oko 700 vojnih specijalaca) zajedno s nepoznatim brojem zatvorenika Daesha (arapski akronim za osobu koja nije u suglasju sa sobom, tzv. isilovci) prema bazama u zapadnom Iraku, u kojima je stacionirano 5000 američkih vojnika.

Takav razvoj događaja uznemirio je službeni Bagdad, pa je iračka vlada uložila prigovor SAD-u. Ministar obrane SAD-a Mark Esper na prigovore je odgovorio: "Nije nam cilj zadržati se u Iraku beskonačno" te dodao da SAD drži jedinice u blizini naftnih polja na sjeveroistoku Sirije kako bi ih zaštitio od zauzimanja Islamske države Iraka i Levanta (eng. ISIL i/ili ISIS, odnosno Daish). Irački premijer Adil Abdul Mahdi i šijitske političke elite ubrzo su utišani i zbog nezadovoljstva iračkog naroda koji je izišao na ulice tražeći njihovu smjenu zbog, kako kažu, korumpiranosti i pokvarenosti. Ovakav razvoj događaja omogućio je Amerikancima relativno mirno osiguranje naftnih izvora i pripadajućih instalacija, a njihovu predsjedniku Trumpu prikupljanje političkih bodova preko ispunjenja obećanja o odlasku vojske s područja. U smislu da geografske, komunikacijske, političke, religijske, ideološke i kulturološke razlike i prijepore prepuste lokalnim igračima. Ponajprije susjedima Turskoj i Siriji i njihovim moderatorima s "Astanske konferencije", 2017. Rusiji i Iranu.

Uz američki blagoslov i suradnju ove tri zemlje tako su stvoreni uvjeti za okončanje dugogodišnjeg rata u Siriji, iako se put do mira uopće ne nazire. Za sada Turska može biti zadovoljna jer je ušla u sirijski teren s kojeg im PPK (Kurdska radnička stranka), odnosno njihova sirijska filijala PYD/YPG (Stranka demokratske unije/Jedinice narodne zaštite), pravi neprekidne probleme. Službeni Damask na neki način vraća cjelovitost sirijskih granica, Rusija dobiva status sile koju se iznova u vojnom smislu uvažava, dok Turska na tom terenu jača mišiće u ofenzivi protiv Kurda, ne mareći na prijetnje ekonomskim sankcijama od SAD-a. Naime, dugo najavljivana i pripremana, a legitimirana Sporazumom iz Adane (listopad 1998.) turska operacija "Izvor mira" započela je 9. listopada bombardiranjem ciljeva uz sjeveroistočnu sirijsko-tursku granicu uz obilno korištenje eskadrila borbenih aviona F-16 Falcona i topništva.

Najveću medijsku pozornost dobili su napadi na grad Qamishili na rijeci Jaghjagh i ostatak tromeđe Turske, Sirije i Iraka te raketiranja zatvora al-Chirkin, u kojemu robijaju mnogi istaknuti borci Daesha (ISIS ili ISIL) iz čak 60 zemalja svijeta. Ukupno gledajući, Turska vojska odradila je ono što je planirala na prostoru od zapadnog grada Mambija do istočnog Qamishila osiguravajući koridor zapad-istok u dužini većoj od 400 kilometara te 30 kilometara u dubinu. Preko tog područja prelaze sve željezničke, cestovne, plinovodne, ali i najvažnije vodne komunikacije i putovi opskrbe pitkom vodom cjelokupnog levantskog prostora. Turske vojne snage sada kontroliraju plodonosna područja uz tokove rijeka Eufrat, Khabur, Balikh i Tigris te njihove pritoke koji čine prostrani sustav obradivih bazena i oaza. A kako bi demonstriralo ozbiljnost svojih namjera, tursko topništvo bombardiralo je i energetski važnu branu Bouzra u Deriku (tromeđa Turska-Sirija-Irak, regija Al-Malikiyah) koja opskrbljuje vodom više od 400 tisuća stanovnika. To nije prvi put da je neka od brana u Siriji bila vojni cilj. Ionako ograničeni vodni resursi već su rasipani i napadom na branu Tabqa na rijeci Eufrat, 2017. godine. Tada se dogodila velika bitka između Sirijskih demokratskih snaga SDF-a (savez Kurda, Turkmena, Arapa, Asiraca) i Daesha, pa je gotovo uništena njezina elektrana, a brana bila oštećena do razine urušavanja, što je dovelo do iseljavanja stanovništva iz područja oko brane.

Inače, ovi posljednji napadi na vodnu infrastrukturu samo su nastavak politizacije vode na sjeveroistoku Sirije. Osim što se cijelo vrijeme napadaju brane, namjerno se prekida i dotok vode iz prekograničnih rijeka koje se slijevaju s turskih visočja u Siriju, a često se i otvaraju turske brane radi plavljenja. Dobar primjer takvog pritiska je inducirana poplava u mjestu Tel Abiad (kurdski: Girê Spî) u kojemu se nalazi Agrikulturna banka. Potencijalna opasnost za neposlušno stanovništvo je i Projekt Jugoistočna Anadolija (GAP), koji uključuje branu Ilisu i druge brane u bazenima Eufrata i Tigrisa preko kojih je mogućne usmjeravati dotok vode u Siriju i Irak za čak polovinu. Osim što navedeno usmjeravanje rijeka i uništavanje vodovodnih instalacija (brane, postrojenja za desalinizaciju, kanalizacija itd.) pravi izravnu štetu, ono postaje i javnozdravstveni problem jer je okoliš društvenih zajednica sjeveroistoka Sirije potpuno zatrovan nusproduktima rata i smećem koje se bez pročišćavanja izravno baca u rijeke. Uz uskraćivanje osnovnih resursa, uništenu infrastrukturu, tursku oružanu silu i političke dogovore ne čudi stoga što se Stranka demokratske unije (PYD), odnosno njezino vojno krilo Jedinice narodne zaštite (YPG) zajedno s više od 176.000 kurdskih civila morala povući iz zone operativnih djelovanja operacije "Izvor mira". Na taj prostor Ankara sada misli vratiti odnosno naseliti više od dva milijuna sirijskih prognanika (od registriranih 3,6 milijuna) trenutno razasutih po kampovima u Anadoliji. Prije i usporedno s njihovim povratkom turska građevinska mašinerija počela bi obnovu i gradnju novih naselja i gradova u tampon-zoni vrijednih 27 milijardi dolara. Najavljeni javni radovi između ostaloga bi potaknuli oporavak uzdrmanog turskog gospodarstva i smirili nezadovoljno tursko stanovništvo politikom Erdogana te propagandno relaksirali izbjeglički pritisak prema Europi.

Ovakav razvoj događaja i sudbinu dijela kurdskog stanovništva još je 2016. godine u sličnim okolnostima nakon "Štita Eufrata" predvidio kurdski novinar iz Sirije, Iso Barzan, govoreći: "Činjenica da SAD ostaje nijem na našu patnju, da nam ne želi dodijeliti političko priznanje te da nas ne želi podržati u Ženevi (na pregovorima) ili u našim nastojanjima da uspostavimo koridor do Afrina, navodi nas na mišljenje da će nas SAD napustiti jednom kada porazi Islamsku državu." Tako formulirana izjava bila je tada kao i danas samo djelomično ispravna. Naime, Kurdi iz Rožave, koji sebe predstavljaju reprezentima ukupnog kurdskog nacionalnog korpusa, artikuliraju se preko podružnice Kurdske radničke stranke, PPK-a za Siriju PYD/YPG (Stranka demokratske unije/Jedinice narodne zaštite). PYD/YPG nemaju koalicijski potencijal jer su ideološki i politički zapravo retrogradna marksističko-lenjinistička partija. Uz sve to još i organski povezana sa sekularnom panarapskom strankom BAAS. Čiji je čelnik i predsjednik Sirije Bašar al-Asad pod parolom jedinstvo, sloboda, socijalizam fizički eliminirao više od milijun sirijskih građana, a protjerao i raselio njih približno deset milijuna!. Usput stvorivši enorman unutarnji i vanjski dug zemlje (Sirije), neviđenu korupciju te osiromašivši devedeset posto stanovništva.

Osim što je u savezu s gubitnikom al-Asadom, vojno krilo PYD-a YPG-a nalazi se na turskoj, američkoj i NATO-ovoj listi terorističkih organizacija. Naime, američku (demokratsku) podršku su dobili za vrijeme ratnih turbulencija i previranja nakon što su uspostavili savez s Vijećem (savez kurdskih demokratskih grupa) odnosno centralističkim PDK-om (Kurdska demokratska stranka), s kojim je bila dogovorena zajednička vojna i politička suradnja protiv Islamske države. Nakon raspada tog sveza marksističko-lenjinistički PYD/YPG pokušava se nametnuti kroz narodnofrontovsku politiku kao nadnacionalni čimbenik stapanjem s Turkmenima, Armencima, Asircima i Arapima (sekularnim) u zajedničku vojnu snagu nazvanu Sirijske demokratske snage u kojima su Kurdi iz YPG-a činili više od 40 posto od ukupno 50 000 boraca.

Reforme i jačanje oružanih snaga prema njihovu receptu pratila je reforma javne uprave i političkog ustroja kurdskog entiteta. Tijekom 2016. sirijski Kurdi su proglasili Demokratsku Federaciju Sjeverne Sirije - Rožava. Svojom vidljivošću, jačanjem, institucionaliziranjem i neskrivenim ambicijama Kurdi iz Sirije (Rožava) postali su trn u oku mnogima: Arapima jer su zaposjeli njihove vjekovne teritorije, muslimanima je smetala njihova bezbožnička agenda i okupacija teritorija, Amerikancima povezanost PYD/YPG s Asadovim režimom u Damasku i PKK-om u Turskoj, irački Kurdi ionako ih nikada nisu mogli smisliti zbog povezanosti s iračkom strankom BAAS, koja ih je gotovo masakrirala. Za tursku državu slobodna Rožava je ionako (bila) samo šarena laža stranke PYD/YPG, odnosno turske Kurdske radničke partije PKK-a, koja bi po njima u Rožavi držala uporišta i logističku potporu za napade na Tursku.

O tome je za hrvatske medije turski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Mustafa Babur Hizlan između ostaloga kazao: "Tijekom posljednje dvije godine, posebno istočno od rijeke Eufrat, Turska je bila izložena sporadičnoj vatri u više od stotinu slučajeva, napadima ili neprijateljskim aktivnostima od PYD/YPG-a. Želio bih podsjetiti da je od 1980-ih više od 40.000 ljudi izgubilo život zbog terorističkog djelovanja PKK-a, uključujući naše građane kurdskog podrijetla."

Ova, za Turke nepovoljna situacija trebala bi se sada promijeniti jer su uspostavom tampon-zone dogovorene zajedničke tursko-ruske patrole u dubini od deset kilometara. Na neki način zbog toga je na terenu došlo do vakuuma u ravnoteži moći, pa će se tek vidjeti kako će biti riješeni problemi povezani s Islamskom državom, odnosno Daeshom, odnosno ISIL-om/ISIS-om. Naznake rješavanja toga problema koji je godinama plašio zapadnjački svijet jasnije su nakon teatralnog eliminiranja s političke scene njihova šefa kalifa Abu Bakr al-Bagdadija, čiju je smrt u svom žovijalnom stilu opisao američki predsjednik Donald Trump: "Umro je kao kukavica. Došao je do kraja tunela, naši su ga psi do tamo doveli. Poveo je svoje troje djece u smrt. Plakao je do kraja. Aktivirao je prsluk s eksplozivom i tijelo mu je osakaćeno, a na njega se nakon eksplozije srušio i tunel!" Na kraju takve uzbudljive obznane, predsjednik Trump još je zahvalio Rusiji, Turskoj i Iraku na logističkoj potpori za akciju likvidacije Al-Bagdadija u kojoj su sudjelovali brojni vojni specijalci, potražni psi i osam helikoptera. Također je ipak posebno zahvalio i sirijskim Kurdima na određenoj podršci.

Jedan je krivac tako sklonjen s ovozemaljskog svijeta, ali ruka pravde, ponajviše američka, trebala bi se ispružiti još dalje prema onima koji su sve to i zakuhali. Stranci BAAS i njihovu tajniku i predsjedniku Sirije Bašaru al Asadu, koji je za najnoviji ciklus pregovora o miru u Siriji u švicarskoj Ženevi, na koji nije pozvan, kazao: "Sirijska vlada nije dio tih pregovora ni razgovora." Dakle, tamo u Ženevi samo su izaslanici koji imaju potporu vlade i koji dijele njezina stajališta. I sve dok traje novi ciklus pregovora i dok se ne nađe zajedničko rješenje Turska će kontrolirati granicu, Rusija plinovode, a Amerika naftne i plinske izvore na sjeveroistočnoj strani Sirije. A Kurdi? Svi koji se drže svoga mota "nema prijatelja osim planina", živjet će i dalje na svojim autonomnim prostorima, dok će lenjinisti iz PYD/YPG-a podijeliti sudbinu Asadova režima ma kakva god ona bila.