Od samog uvoda, tih prvih nekoliko sekundi "You Ain‘t the Problem", i bubnja koji nagovještava kako se Kiwanuka odlučio pozabaviti svojim ugandskim korijenima, jasno je kako se nalazimo na potpuno drugačijem teritoriju u odnosu na prošli "Love & Hate" album. A onda pročitam kako mu je album producirao Danger Mouse i sve sjedne na svoje mjesto, jer taj ritam i ti ženski vokali u pozadini toliko su specifični za produkciju Briana Josepha Burtona, koji se mogu čuti na svakom albumu na kojemu je upleo svoje prste. Od Gnarls Barkleya, preko Broken Bellsa, sve do albuma poput "Rome", na kojemu je surađivao s Danijelom Luppijem, ili ovogodišnje ljepote zvane "Lux Prima", na kojemu se družio s Karen O iz Yeah Yeah Yeahsa. Soul klasici u novom modernom ruku premazani nostalgijom.

No, to je samo komadić kolača zvanog “Kiwanuka” na kojemu je ovaj britanski glazbenik kroči putevima kojim su prije njega išli Bill Withers, Marvin Gaye, Bob Marley, Terry Callier, Curtis Mayfield, Jimi Hendrix, Solomun Burke, pa čak i Terence Trent D’Arby, kada su u pitanju tamnoputi glazbenici. Međutim, Kiwanuka je mudar glazbenik, pa svoje uzore pronalazi i u Rolling Stonesima, Primal Screamu, Burtu Bacharachu, ili pak Johnu Lennonu, pa njegove miks ideje zvuče primamljivo svakom slušatelju. Preciznije, svakome tko pronađe vremena da se u potpunosti posveti njegovim lijepim baladama prepunim anksioznosti, mudrosti i preispitivanja samog sebe, kao umjetnika i u konačnici čovjeka. Moji osobni favoriti trenutačno su “Piano Joint (This Kind of Love)”, “Hero”, i odjavna “Light”, koju bih mogao slušati cijeli dan, kao uostalom i “Cold Little Heart”, koja je zahvaljujući seriji “Male laži” postala globalni hit te otvorila Kiwanuki baš sva moguća vrata. Iako, iskreno, nije to trebao jer već tri albuma dokazuje i pokazuje kako imamo prilike svjedočiti rađanju jedne istinske legende soula.