Dr. sc. Danijel Nestić znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju na Ekonomskom institutu Zagreb. Područje njegova interesa je ekonomska nejednakost i siromaštvo, socijalna sigurnost, zdravstvo i posebice mirovine.

S Nestićem smo razgovarali o hrvatskom mirovinskom sustavu i nužnim promjenama bez kojih mirovinski osiguranici neće imati pristojne mirovine.



Nakon što je propao pokušaj mirovinske reforme, što Vlada može i treba učiniti kako bi uopće opstao mirovinski sustav kakav poznajemo ili kako bi on jednog dana postao samoodrživ?


- Ne možemo reći da je mirovinska reforma propala nakon usvajanja prijedloga iz referendumske inicijative, tj. nakon limitiranja zakonske dobi za umirovljenje na 65 godina i ublažavanja penalizacije prilikom prijevremenog umirovljenja. Promjene mirovinskih zakona koje su stupile na snagu početkom 2019. godine bile su puno opsežnije. Tako su, između ostalih, proširenjem dodatka na mirovinu na sve osiguranike stvorene pretpostavke za isplatu kombiniranih mirovina iz prvog i drugog stupa, pri čemu je omogućena i jednokratna isplata od 15 posto ušteđenih sredstva iz drugog stupa. Prve informacije govore da je otprilike polovina novih umirovljenika, onih koji su prethodno štedjeli u drugom stupu, izabrala takvu kombiniranu mirovinu zato jer im je bila povoljnija te su praktički svi oni iskoristili i mogućnost jednokratne isplate. Time se prvi put mogu jasno vidjeti prednosti štednje u drugom stupu. No i nakon reforme glavni rizici za mirovinski sustav ostali su isti, a sustav nije u cijelosti pripremljen da se s njima nosi ili da ih promijeni. Tako ostaju nepovoljni demografski trendovi, relativno je mali broj zaposlenih u odnosu prema broju umirovljenika, imamo prosječno kratak radni vijek, veliki udio prijevremenog umirovljenja, velik broj invalidskih mirovina i mirovina po posebnim propisima. To su rizici koji se onda materijaliziraju u obliku niskih mirovina. Upravo su niske mirovine ključni problem koji treba rješavati. No on se ne može rješavati transferima iz proračuna, već mirovinski sustav treba postaviti tako da u najvećoj mjeri financira sam sebe, inače ulazi u sferu politikantskih borbi i nepredvidivosti. Da bismo to postigli, morat ćemo imati veći priljev doprinosa u sustav, ponajprije kroz duži radni vijek, povećanjem broja zaposlenih, a moguće i većom stopom doprinosa za mirovine. Naravno, sve to uz racionalno upravljanje sustavom koji uključuje i obeshrabrivanje prijevremenog umirovljenja.

Mislite li da bi "prošao" i prijedlog produženja radnog vijeka u reformi koju je predlagala Vlada da je bila bolje pripremljena, jer svatko tko imalo poznaje problem, reći će da produženje radnog vijeka u Hrvatskoj nema alternativu?


- Vlada je previše samouvjereno ušla u reformu i nije se puno osvrtala na kritike stručnjaka ili zabrinutost sindikata. Vjerujem da se moglo pronaći kompromisno rješenje za zakonsku dob za odlazak u mirovinu da se više razgovaralo. Ovako su se sindikati osjećali ignoriranima i stoga su svoje ciljeve nastojali postići kroz referendumsku inicijativu i uspjeli su. Mislim da i oni razumiju da ćemo morati raditi duže, skupiti više godina mirovinskog staža prije umirovljenja, jer sadašnji prosjek od oko 30 godina rada jedan je od najmanjih u EU-u i neodrživ. O načinima da se to postigne moglo se i može razgovarati.

Hoće li samo tržište, odnosno nedostatak radne snage, postupno produžiti radni vijek naših građana?


- Hoće. Ponajprije iz jednog trivijalnog razloga. Mirovine su već sad toliko niske da se mnogi odlučuju ostati raditi duže samo zato kako bi zadržali svoja primanja, iako možda imaju zdravstvene ili druge osobne razloga za umirovljenje. Ubuduće bi taj razlog mogao biti još izraženiji, jer se očekuje daljnje smanjivanje omjera prosječne mirovine i prosječne plaće. Primjerice, radnik na prosječnoj plaći nakon punih 40 godina rada danas može očekivati prvu mirovinu u iznosu 55 posto te plaće, a naše projekcije pokazuju da bi za 40-ak godina taj omjer mogao pasti na 45 posto. Za kraći radni staž ovi su omjeri još manji. Drugo, može se očekivati povećanje životnog vijeka i poboljšanje zdravstvenog stanja te sve manje fizički zahtjevnih poslova, pa će zdravstveni razlozi za odlazak u mirovinu biti manje važni. Uz to, ako se nastave dobri ekonomski trendovi, bit će sve veća ponuda poslova za starije radnike i umirovljenike zbog nedostatka radnika, pa će i to motivirati duži rad.

Na konferenciji Izazov promjene u Rovinju Dubravko Štimac iznio je neke konkretne prijedloge promjena u mirovinskom sustavu. Što ocjenjujete dobrim u tim prijedlozima?


- Radi se konkretnim i provedivim prijedlozima, oni ne zahtijevaju revolucionarnu promjenu sustava, jer za to i nema potrebe, već idu u smjeru njegove modifikacije kako bi u budućnosti generirao veće mirovine i manji fiskalni trošak; od ideje postupnog povećanja zakonske dobi za umirovljenje, dodatnih isplata za umirovljenike koji kasnije odlaze u mirovinu, ali i dodatnog izdvajanja za mirovine drugog stupa, do dodatnih poticaja za dobrovoljnu mirovinsku štednju i mirovine trećeg stupa. Radi se o prijedlozima kojima bi se ojačala veza između mirovina i uplaćenih doprinosa, odnosno dužine rada. Mislim da je to dobar smjer jer trenutno u mirovinskom sustavu imamo previše prava koja se generiraju na temelju zasluga izvan samog radnog odnosa, previše je preraspodjele od onih koji su više radili prema onima koji su manje radili, tako da je cijelu sustav prilično netransparentan.

Štimac predlaže uvođenje zakonske formule izračuna zakonskog odlaska u mirovinu u skladu s prosječnim životnim vijekom građana. Vi ste to pozdravili, zbog čega?


- Prvenstveno zato jer se time objektivizira zakonska dob za odlazak u mirovinu, ona se određuje na temelju statističkih izračuna očekivanog životnog vijeka i time izmiče iz domene dnevnopolitičkih prepucavanja, gdje svaka politička opcija na toj temi pokušava skupiti političke bodove bez stvarne odgovornosti za posljedice eventualnog prihvaćanja svojih prijedloga. Zbog stabilnosti mirovinskog sustava, ali i većih budućih mirovina, poželjno je uvođenje automatske formule. Istina je da će ona voditi prema postupnom povećanju dobi za odlazak u mirovinu, ali se istovremeno može postići da se poveća i prosječno vrijeme korištenja mirovina. Ukratko, duže ćemo živjeti, a formulom se može postići da duže radimo, duže uživamo u mirovini i imamo veće mirovine. A sve to bez potrebe da se političari hvale kako su nam upravo oni to osigurali.



Je li važnost drugog mirovinskog stupa povećana za osobe koje odlaze u mirovinu nakon što je država uvela onaj dodatak od 27 posto i na isplate mirovina iz drugog stupa? Treba li i kako povećati izdvajanja za taj stup mirovinske štednje?


- Iako je dodatak na mirovinu iz prvog stupa za razdoblje osiguranja nakon 2002. godine zapravo postavljen na 22,5 posto, čime su osiguranici drugog stupa zakinuti u odnosu prema onima osiguranima samo u prvom stupu, ipak je proširenje i takvog dodatka dovelo do toga da je kombinirana mirovina povoljnija za mnoge nove umirovljenika. Za one za koje nije, ostaje mirovina iz prvog stupa prema prethodnim pravilima. Mirovina iz prvog stupa je u pravilu povoljnija za one s niskim plaćama i prijevremenim umirovljenjem, i to zbog sustava najniže mirovine i niske penalizacije. No već sada mnogi vide prednosti drugog stupa zbog svojih viših mirovina. Može se pokazati da kuna uplaćenih doprinosa u drugi stup daje veću mirovinu od kune uplaćene u prvi stup, ako se promatra mirovina u slučaju umirovljenja približno oko zakonske dobi ili nakon nje te u slučajevima kad se ne radi o najnižim mirovinama. S obzirom na veći prinos od uplata u drugi stup i manju osjetljivost drugog stupa na demografska kretanja, jedna od ideja za rast budućih mirovina je povećanje uplata u drugi stup. Osim toga, drugi stup daje izravnu vezu između uplata i budućih mirovina, a uz minimalnu preraspodjelu. No postoje i rizici štednje u drugom stupu, ponajprije kroz rizik fluktuacija na financijskim tržištima gdje su investirani uplaćeni doprinosi. Nalazimo se u razdoblju vrlo niskih kamatnih stopa i niskih prinosa, pa će drugi stup sve teže ostvarivati prinose kakvi su do sada ostvarivani, u prosjeku oko šest posto godišnje. Na primjer, danas mnoge državne obveznice, primjerice njemačke, imaju negativne prinose, možete ih kupiti za sto, a za nekoliko godina možete očekivati da ćete za njih dobiti 99. Dakle, prilikom odluke o povećanju izdvajanja za drugi stup treba biti pažljiv. Ipak, vaganjem razloga za i protiv, mislim da je više razloga za povećanje stope doprinosa za drugi stup. Svakako mislim da ćemo prije ili kasnije morati povećati ukupnu stopu obveznog doprinosa za mirovinsko osiguranje, pri čemu ta povećana stopa može djelomično ili u cijelosti ići u drugi stup. To mi se čini najboljim održivim izvorom sredstava ako želimo trajno povećati mirovine u budućnosti. Sadašnjih 20 posto doprinosa iz plaće jedna je od najnižih stopa u Europi. Slovenija primjerice ima 24,35 posto, pri čemu 15,5 posto plaćaju zaposlenici, a 8,85 posto poslodavci. Uz nepovoljan omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika, sada približno 1,25:1, te kratak radni vijek teško je stvoriti osnovu za veće mirovine bez dizanja stope doprinosa.

Trebamo li se mi zaposleni mnogo više sami brinuti o svojoj budućoj mirovini, ne očekujući previše od države? Raste li važnost individualne štednje?



- Naravno. Na državi je da podupre takvu individualnu štednju poreznim i sličnim poticajima, jer ona slabi pritisak na javni mirovinski sustav, smanjuje broj socijalnih slučajeva u starosti i povećava nacionalnu štednju koja se onda preko financijskih tržišta može plasirati u investicije i razvoj. Ali to ne umanjuje obvezu države da izgradi zdrav obvezni mirovinski sustav koji pruža osnovnu financijsku sigurnost u starosti.