Mala je Slavonija, a velik je svijet! I baš je ta mala Slavonija, na svoj način, osvojila taj veliki svijet, i to ne bilo kako, nego jednim običnim električnim biciklom, okom ka mere i foroaparata. Mi Slavonci znamo koliko smo jaki i koliko možemo i nema te prepreke koja nas može zaustaviti. Nema tog rata iz kojeg nismo izišli i ne izlazimo kao pobjednici, jednostavno smo takvi, neslomljivi. Tim je riječima svoju pustolovinu potvrdio i dvojac Hrvoje Jurić iz Vrbice pokraj Đakova i Matija Pospihalj iz Orahovice.

Ta dva hrabra mladića odlučila su se na nevjerojatan pothvat, i ne samo da su to učinila, nego su napravila čudo koje su još začinila velikom humanitarnom akcijom. Radi se o tome da je Hrvoje kao prvi Hrvat u povijesti obišao svijet na električnom biciklu za 133 dana, čime je oborio Guinnessov rekord u toj kategoriji - obilaska svijeta električnim biciklom. Njegov je pak suputnik, Orahovčanin Matija, sve to zabilježio kamerom i fotoaparatom.

U lipnju, s manifestacije Papuk extreme challenge, krenuli su iz Matijina grada Orahovice na put oko svijeta. Iz Hrvatske su prošli kroz Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Bjelorusija, došli u Rusiju, gdje su prošli 9700 km, skroz do Vladivostoka, odakle su ‘‘letjeli‘‘ u Australiju. Tamo ih je čekala 5500 km duga tura, nakon čega su se "prebacili‘‘ do Sjeverne Amerike, gdje ih je čekala vožnja biciklom duga čak 8800 km, od Anchorage (Aljaska) do istoka Kanade, odnosno do Halifaxa. I nakon takvog dramatičnog iskustva uslijedio je let do Portugala te završna ruta od 3000 km po Europi do cilja u Zagrebu.

Put je ukupno bio dug 29 tisuća kilometara, a bilo je tu doista svega, od vremenskih neprilika, kiše, leda, vjetra, sunca, mijenjanja godišnjih doba i vremenskih zona. Ipak, ovaj neustrašivi dvojac sve je to prošao ne skidajući osmijeh s lica. Kako smo na stranicama Glasa Slavonije pisali o prve dvije etape tog veličanstvenog puta, i to o onima po prvom dijelu Europe, Rusiji i Australiji, u ovoj priči "pedaliramo" po Aljaski te drugom dijelu Europe:

- Ova treća dionica priuštila nam je pravu zabavu, od Anchoragea do Halifaxa bilo je veselo, pogotovo posljednjih 90 km. Tako teško i tako dugo je trajalo, a ni vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Ne sjećam se kada sam posljednji put imao takve bolove i grčeve u mišićima kao dan kada smo napuštali Kanadu. Ali držalo nas je i to što su ljudi koji su nas pratili preko društvenih mreža znali da nećemo odustati i samo tako se predati. Svi su nas ohrabrivali i podržavali cijelim putem porukama, komentarima, lajkovima, a neki od njih i kao najbolja moguća podrška i glas razuma koji često ne želim čuti, ali uvijek je tu negdje i uvijek zna kad ga trebam - priča nam Hrvoje.

Kada je sletio u Portugal, naš je dvojac dočekao domaćin Didier Mimoso, čovjek, kako Hrvoje kaže, koji živi svoje snove:

- Počeo je raditi s biciklima prije više od 20 godina, a biciklirati puno prije, kad nije bilo toliko različitih tipova bicikala kao danas. On i Tania, menadžerica trgovine, čekali su nas na aerodromu. Bili su sretni i veseli kad smo stigli i prva stvar koju smo napravili je da smo otišli svi skupa na kavu - espresso ili, kako bi se u nas kazalo, ekspreso! Iako je bila nedjelja, izbori u Portugalu i potpuna ludnica u gradu, Didier je otvorio svoj dućan i pozvao sve svoje zaposlenike da nam pomognu i pripreme bicikle za zadnju dionicu projekta - kaže Matija, a obojica prenose Didierove riječi kada su odlazili: "Meni je zadovoljstvo i privilegij imati ovako malu ulogu u tako velikom projektu. Radite veliku stvar, i ti i Matija, i trebate biti ponosni na sebe. Nikad nemojte dopustiti drugima da vas poremete. Obojica zaslužujete veliki respekt i mi smo zaista sretni da smo vam mogli pomoći!"

Didier i njegov prijatelj, koji se priprema za triatlon, pratili su naše Slavonce 30 km do izlaza iz grada, kako bi bili sigurni da su na dobrom putu. ‘‘Kakav čovjek, kakvi divni ljudi..." zaključio je Hrvoje.

Nakon Portugala uslijedila je Španjolska, a Hrvoje posebno pamti jedan grad:

- Sevilla može biti nezgodna za bicikliste, pazi se tamo! - rekao mi je Didier prije nego što smo se rastali. Kako ne bih gubio vrijeme, odlučio sam zaobići gotovo cijeli grad. Pronašao sam rutu, dogovorio mjesto sastanka s Matijom i krenuo voziti. Prvi kilometri bili su prekrasni, baš sam uživao i sve je išlo dobro po biciklističkoj stazi, ali onda je cesta jednostavno - nestala! Potpuno bez asfalta, ali pomislio sam kako je to tek par kilometara. No bio je sveukupno čak 51 km makadama! I još sam uspio pasti, ali bez ikakvih velikih ozljeda. Posljednjih 6 km vozio sam skroz bez baterije jer se ispraznila, ali nekako sam stigao do Matije i espressa. I sladoleda i hrane i WC-a - priča Hrvoje.

Nakon Španjolske, biciklijada se nastavila po Francuskoj. Lijepo iskustvo, bez većih problema. Onda se ukazala Italija i napokon nakon 133 dana posljednji zamasi pedalama donijeli su veličanstveni dolazak u Zagreb i parkiranje ispred trgovine Giant, a potom je uslijedio povratak u Slavoniju. Nakon 133 dana putovanja po svijetu, slavonski dvojac Hrvoje i Matija vratili su se u svoju matičnu ravnicu. U središtu Orahovice dočekao ih je velik broj ljudi, uz mnoštvo pljeska i ovacija, a potom su uslijedile suze, grljenje, smijeh... I još jednom podsjećanje na sve doživljeno i preživljeno:

- Krenuli smo s Papuka, a plan je bio preko Papuka se vratiti, i to smo i učinili. Otišli smo u žaru ljeta, dočekala nas je prekrasna jesen, jednostavno nevjerojatno. Sada kada sam sve ovo prošao, cijeli svijet, vidio sve te zemlje, još sam sigurniji da mi ovdje u Orahovici ne znamo kakav potencijal imamo, ne znamo cijeniti ovu ljepotu koju imamo. Dakle, napravio sam 30 tisuća kilometara i vratio se natrag i definitivno ne mogu ni jedno viđeno mjesto usporediti, ni jedno mjesto nije bilo ni slično ljepoti Orahovice. Nismo baš imali vremena slagati nekakve poruke ili govore, ali evo, daj Bože da jednog dana ljudi shvate što smo napravili, posebno tu mislim na najmlađe, na djecu, pa da se i oni odluče jednog dana učiniti ovakav ili sličan pothvat, i da kroz takav izazov, fizički i psihički, upoznaju prije svega sebe - poručio je emotivno Matija pred svojim Orahovčanima.

Naravno, i Hrvoje je zahvalio Orahovici na dočeku:

- Nama je bio cilj napraviti nešto za neku bolju Hrvatsku, da ljudi ne čitaju stalno neke loše vijesti, nego da mogu vidjeti i nešto lijepo. Tijekom cijelog putovanja i Matija i ja napravili smo isti broj kilometara, a on je uz vožnju i snimao, kuhao ručak, pripremao opremu za svaki novi sljedeći kilometar, jednostavno čovjek je odradio ogroman posao. Još uvijek nismo svjesni što se iza svega ovoga događalo. Ja sam biciklom već prošao puno toga kroz Europu, Afriku i drugdje, a Matiji je ovo prvi put i odmah u vatru, odmah oko svijeta!

Matija je posebno istaknuo kako su na tom putovanju jedan drugom bili konstantna podrška i to je bio ključ uspjeha:

- U nekim trenutcima nema vremena za tugu ili paniku, svaki dan je potpuno improviziran i zato smo bili sretni ujutro kad bismo se probudili da se vidimo jedan pokraj drugoga, živi i zdravi. Što god da se dogodi, ne može ti nitko pomoći osim jedan drugome i to nas je držalo. Svi u životu imamo neke teške trenutke i zato smo pokušali cijelu ovu priču pretvoriti u pozitivu, iako je bilo svega na cesti, ali jednostavno shvatiš - tu si, gdje jesi. Tri godine planiraš ovu priču, naporno radiš za nju i moraš ju završiti do kraja. Eto, završili smo je. Drugim riječima, nas dvojica smo odradila priču koju inače rade timovi od desetak ljudi - zaključio je Hrvoje, kojeg je njegova Vrbica dočekala vatrometom, tortom s brojem 133, veseljem i aplauzima, a sve je "začinio" bakin zagrljaj.

Na kraju, sve što su učinili Hrvoje i Matija zaslužuje respekt. A s obzirom na postignuće, predstavljanje njihove pustolovine na stranicama Magazina posve je opravdano. Ili, kako to kaže pjesma: ‘‘Inati se Slavonijo, nema onog tko te ne zna, tko te ne zna, a ne voli!‘‘ Možda zvuči patetično, ali je bar iskreno, reći će naš slavonski dvojac, prije odlaska u nove pustolovine.