Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKI POPULISTIČKI SINDIKALIZAM (II.)

Velimir Šonje: Koliko su sindikati javnog sektora odgovorni za stanje u društvu?
Objavljeno 2. studenog, 2019.
Unatoč lijepim riječima o reformama, kvaliteti i efikasnosti javnog sektora, sindikati javnoga sektora na kraju se ipak pokazuju kao branitelji statusa quo

Teško je prisjetiti se kada je neki premijer sa sindikatima odigrao igru kakvu je ovih dana igrao Plenković. Predsjedanje EU-om je pred vratima; vodstvo u anketama pred SDP-om nije odveć uvjerljivo; u HDZ-u nadire stranačka desnica. Ova tri razloga objašnjavaju zašto Plenkoviću nedostaje nekoliko mjeseci kako bi si (eventualno) osjetnije podignuo šanse za trajan politički opstanak. Zbog toga bi izlazak na prijevremene izbore sada bio vrlo blizu političkog samoubojstva. Vlada nema veliku pregovaračku moć, a sindikati su to odlučili iskoristiti.

MESIJANSKI POTEZ

Pomisliti kako ćeš u takvim uvjetima mesijanski razriješiti gordijski čvor plaća u javnom sektoru u sljedećoj izbornoj godini s pomoću jednostavne formule 3 x 2% = 6,12% povećanja plaća svima, oblik je deluzije. Naime, kada je Plenković, ničim izazvan, sa saborske govornice objavio ovo "rješenje", sindikatima su trebala točno dva sata za sazivanje presice, odbacivanje ponude (na koncu, pregovori o plaćama su strukturiran proces, a ovo je bila objava "izvan sistema") i uslijedilo je podizanje letvice sindikalnih zahtjeva za stepenicu ili dvije više.

Čini li to sindikate "lošim momcima", neodgovornim uzročnicima problema u hrvatskom javnom sektoru, socijalistima, ili pregovaračima u korist vlastite štete, kao što se moglo slušati ovih dana? U ovom svom tekstu pokušat ću zaći u pozadinu ovih površnih kvalifikacija i progovoriti o odnosu odgovornosti vlasti i sindikata javnog sektora kada je riječ o politici plaća.

Premijer sindikatima u obrazovnom sektoru, od kojih je sve krenulo, nije dao ono što su tražili (korekciju koeficijenata složenosti poslova za 6,11%), ali je njima i svima ostalima dao ono što nisu tražili - veliko i jednako povećanje osnovice za 6,12%. Povećanje će se moći financirati zbog odustajanja od najavljenog (i u zakon već ugrađenog) smanjenja opće stope PDV-a s 25 % na 24 %. O koeficijentima će razgovarati stručnjaci, najavio je premijer, računajući da je 6,12 % približno isto što i 6,11%, bez obzira na to kako se zove parametar koji se korigira.

Tko to ne bi prihvatio? Umjesto da ih neočekivani premijerov poklon približi prihvaćanju dogovora, kao što je netko možda očekivao, dogodio se mali rašomon:

Sindikati u prosvjeti podižu intenzitet štrajka, jer nastavljaju tražiti poboljšanje svog relativnog položaja (koeficijenti) - to je razlog zašto je štrajk uopće započet.

Priključuju im se (iz solidarnosti) sindikati u visokom školstvu koji traže bolje koeficijente za nenastavno osoblje (kako čistačice na fakultetima ne bi čistile za manje od čistačica u osnovnim školama - profesorima je valjda već dovoljno dobro).

Šef Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić poziva na štrajk solidarnosti (čitaj: opći štrajk) kako bi i ostali sindikati javnog sektora u znak zahvalnosti (jer je sada očito da će dobiti 6,12 % zahvaljujući štrajku prosvjetara) podržali prosvjetare u njihovim daljnjim nastojanjima ispravka "nepravdi" (koeficijenata). Mamac je bačen i najavom traženja dodatnih dvoznamenkastih povećanja osnovica, što bi svima zaposlenima u državnom sektoru trebalo navući slinu na usta. Ribić zapravo poziva na cipelarenje protivnika (premijera), za kojeg procjenjuje da je u knock-downu. Vidjet ćemo je li dobro procijenio mekanost trbuha ili ga čeka neki neočekivani odgovor (vjerojatno je ipak ovo prvo, jer Plenković teško može i pomisliti na prijevremene izbore koji su jedina vjerodostojna prijetnja).

Bez obzira na to uspije li sindikalist u ovome naumu sa štrajkom solidarnosti (vjerojatno neće), ovo s prosvjetarima izgleda ozbiljno i čini se da će im premijer "dati" još ustupaka, osim ako jedno jutro ne "poludi" kao onda kada je neočekivano najurio Most iz vlade, pa sada odluči o prijevremenim izborima.

S druge strane, sindikate se napada da su "socijalisti" (Huić), kao da su ipak trebali pasti ničice pred premijerovom ponudom bez obzira na njezinu spomenutu (ne)kvalitetu koja se sažima u načelu ne damo vam što tražite, ali dajemo jednako svima.

NEDOSTAJE BROJKI

U žustru se raspravu povremeno ubaci i poneka brojka koja bi trebala izvući raspravu iz kaljuže beskonačnog moraliziranja o pravednosti i sprječavanju iseljavanja (što je smiješno, jer još se traži više od 5 učitelja ili profesora koji su sreću potražili u Irskoj). No, nada u brojke brzo splasne. Sindikati, naime, čine sve kako se ne bi razgovaralo o ukupnim brojkama o izdatcima za plaće i strukturi državnoga proračuna. Sindikatima je bitno da rasprava ostane u mikrookviru; da u prvom planu ostanu priče o pravdi i nepravdi, relativnim odnosima i zaostajanju plaća.

Na tom tragu objavili su studiju koja potvrđuje da su prosječne plaće u državnom sektoru veće nego u privatnom, međutim razlika se smanjuje, a visokoobrazovani u javnom zarađuju manje od visokoobrazovanih u privatnom sektoru. Nije li to očita nepravda?

Sindikati su vjerojatno mislili da bi spomenute brojke mogle biti dovoljne za opravdanje njihovih zahtjeva i da neće izazvati dodatna pitanja poput ovih:

Kolike udjele visokoobrazovanih u dva sektora uspoređujemo? Udjel visokoobrazovanih neusporedivo je veći u javnom sektoru nego u privatnom pa je rezultat neizbježan s obzirom na egalitarniju raspodjelu plaća u državnom sektoru.

Nije li neobično da su plaće srednje stručne spreme u javnom sektoru za toliko veće nego u privatnom sektoru, da kompenziraju razliku visokoobrazovanih tako da je ukupan prosjek veći u javnom nego u privatnom sektoru?

Zašto bi plaće uopće trebale biti veće u javnom sektoru, kada su kontrolni meritokratski mehanizmi u javnom sektoru puno slabiji od tržišnih kontrolnih mehanizama u privatnom sektoru, a zakonodavstvo mnogo bolje štiti radnike u javnom nego u privatnom sektoru pa je prirodno da privatni u plaće ugrađuje i određenu kompenzaciju za rizik?


Ovime tek počinje lista pitanja koja su neugodna za sindikate:

Zašto je Hrvatska pri vrhu EU-a prema udjelu naknada za zaposlene u sektoru opće države u BDP-u?

Prvo treba uočiti da dvije uspješne zemlje koje su najčešća odredišta iseljavanja iz Hrvatske - Njemačka i Irska - imaju najmanje udjele plaća u državnom sektoru u BDP-u. Druga strana će ovom podatku parirati tezom da neke zemlje-uzori (Skandinavija) imaju mnogo veće udjele javnosektorskih plaća u BDP-u, što znači da prikazani udjel sam po sebi nije prepreka rastu. Prvi će na to odgovoriti kako se naša kvaliteta javnih usluga ne može mjeriti sa skandinavskom, a sindikati će na to otvorenije progovarati o rastu vođenom plaćama spominjući primjer Rumunjske. Odaberite sami koji vam se argument najviše sviđa, ali činjenica je da je Hrvatska na ovoj slici jako visoko, blizu 12 %, s izgledom da kroz dvije godine krene prema 12,5 %, tamo gdje su Francuska i Švedska.

Zašto se udjel naknada zaposlenima održava na visokoj razini, a udjel socijalnih transfera smanjuje?

Vlada Zorana Milanovića smanjivala je udjel naknada zaposlenima u državnom sektoru, ali je puštala rast udjela socijalnih transfera. To je bio način ublažavanja posljedica krize: nije imala mogućnost povoljnog zaduživanja i prostor za mirovine i naknade za brojne nezaposlene morala je tražiti u uštedama na drugim stavkama. Sindikati javnog sektora SDP-u nikada nisu oprostili pad udjela naknada zaposlenima koji se najbolje vidi u 2013. godini. S povratkom HDZ-a od 2016. stvari su se iz sindikalne perspektive konačno preokrenule: zaustavljen je pad udjela naknada zaposlenima; počeo je njihov rast (što se odnosi i na rast udjela u BDP-u), dok se sa socijalnim transferima počeo događati obratan trend.

Očito je da zaposlenima u javnom sektoru ide bolje u vremenima kada je HDZ na vlasti. HDZ im je pouzdaniji partner od SDP-a; povijesno gledano, sindikati javnog sektora s HDZ-om lakše postižu interesnu ravnotežu (ili su prema SDP-u previše popustljivi?).

DEFICIT I JAVNI DUG

Nastojeći otkloniti raspravu o strukturi proračuna i udjelima u BDP-u iz okvira pregovaračkoga stola, sindikalni čelnici često napadaju ili ignoriraju fiskalnu odgovornost, uravnoteženi proračun, te traže veći deficit - labavljenje "luđačke košulje" - jer tada se borba oko zadanog kolača bitno ublažava. Međutim, pozivanje na puštanje pare iz hrvatskoga lonca nema težinu. Živimo u zemlji s uvjerljivo najzaduženijim državnim sektorom među zemljama nove Europe. Hrvatska se po visini omjera javnog duga i nakon ciklusa gospodarskoga rasta i smanjenja omjera javnog duga nalazi u gornjoj europskoj ligi, zajedno sa zemljama s kojima se ne može natjecati ili zemljama koje su prošle kroz teške fiskalne i bankarske krize, a koje joj nisu slične (npr. Grčka). Teško je braniti priču o tome da javni dug nije problem i da će magija fiskalnih multiplikatora i napuštanje "ideologije" fiskalne odgovornosti riješiti sve probleme vezane uz alokaciju proračunskih stavki. Htjeli-ne htjeli, Hrvatska mora i dalje postupati vrlo oprezno kako bi osigurala dugoročnu održivost državnih financija. Nema magije.

MIT O "ZAOSTAJANJU" PLAĆA


Sindikati ponavljaju priču da su plaće u javnom sektoru neopravdano zaostajale tijekom krize nakon 2009. i da je zbog toga potrebno ispraviti nepravde iz prošlosti. Međutim, zaostajanja ukupne vrijednosti naknada zaposlenima u državnom sektoru u prošlosti nije bilo. Naprotiv, realna vrijednost ukupne mase naknada zaposlenima u sektoru opće države pratila je rast realnog BDP-a do 2008., a onda je u 2009. došlo do velikog razlaza: realne naknade nastavile su rasti zahvaljujući premijeru Sanaderu koji je neposredno prije misteriozne ostavke u ljeto 2009. imao široku ruku za javni sektor. Realni BDP se unatoč širokoj ruci nekadašnjeg premijera stropoštao. U vodu nije pala samo Sanaderova strategija kupovanja socijalnog mira. Raspao se i mit o nekakvim astronomski visokim fiskalnim multiplikatorima koji će rastom plaća u javnom sektoru spasiti gospodarsku aktivnost od strelovitoga pada. Sanader je samo stvorio očit nerazmjer kojemu će trebati godine prije nego što će biti otklonjen.

Tako je započela priča o zaostajanju plaća. Vlada Zorana Milanovića našla se pred zidom s raspadnutim proračunom i kamatnim stopama koje su letjele prema 10 % u vrijeme eskalacije krize u Grčkoj 2011./2012. Bila je suočena s potpunim razlazom vrijednosti naknada zaposlenima u državnom sektoru i BDP-a. Ta vlada je djelomično uspjela vratiti realnu svotu naknada zaposlenima u državnom sektoru na održivu stazu u skladu s linijom realnog BDP-a. Normalizacija je trajala do 2015.-2016. No razlaz linija ponovno je započeo nakon što se HDZ 2017. stabilizirao na vlasti.

U uvjetima kratkog pamćenja i nedostatka ovakve šire slike, sindikati javnog sektora govore da njihove plaće zaostaju 18,3 % u odnosu prema 2009. u usporedbi s drugim plaćama u zemlji, ali ne govore o onome što se jasno pokazuje - da 2009. ne može biti polazna godina za usporedbu. Ta godina bila je Sanaderova aberacija. Osim toga, o "plaćama" nema smisla govoriti ako se ne govori i o broju ljudi, jer ukupan trošak plaća je umnožak broja i prosjeka. A broj ljudi stalno raste. Zbog svega toga nećete čuti sindikate kako plaće uspoređuju s 2007. ili 2005. ili 2014., već ćete u tom slučaju samo slušati kako su drugi ti koji navodno manipuliraju arbitrarno odabranim polaznim godinama za usporedbu, iako sindikati sami to čine kada se fiksiraju na jedinu godinu koja im odgovara, 2009.

ZLI SOCIJALISTI

Kao što sindikati u javnom sektoru ne vide ili ne žele vidjeti širu sliku, ne vide ju ni njihovi kritičari. Oni optužuju sindikate za socijalizam. Kao da bi sindikati prošli bez te etikete da su prihvatili premijerovu prošlotjednu ponudu ("što još hoće ti ljudi?"). Međutim, mandat sindikata je izboriti najviše što je moguće za svoje članove u danom društvenom i političkom okviru. Zapravo, ne radi se ni o kakvom socijalizmu, nego o prilično uobičajenoj političkoj borbi u kojoj se sukob oko plaća bliži vrhuncu, a trenutak odluke više nije daleko.

To se najbolje vidi u javnim nastupima sindikalnog vođe Ribića. Očito bijesan zbog optužbi za socijalizam, kritika na račun javnog sektora i osobito ljutit zbog korištenja riječi "uhljebi" u javnome prostoru, ali opet dovoljno svjestan da povećane zahtjeve za plaćama u ovoj fazi pregovora s Vladom mora učiniti prihvatljivima široj javnosti, Vilim Ribić je u petak, 18. 10., imao možda i najvažniji nastup u hrvatskoj sindikalnoj povijesti. Slojevi njegova nastupa su brojni, dijelom međusobno suprotstavljeni, no prije rasprave o vrhuncu toga nastupa - prepoznavanju neprijatelja u neoliberalima koji "truju društvo" - Ribićev nastup moramo sagledati i analizirati u cjelini, uzimajući u obzir svu njegovu raznovrsnost i živopisnost.
 
AMPLITUDA VILIMA RIBIĆA

Ribić je svoje izlaganje započeo podsjećanjem na činjenicu kako je štrajk dio demokratskog postupka koji zahtijeva pregovore i sporazum. Premijerov govor u kojemu je ponuđeno povećanje osnovice za 3 x 2 % nije ni pregovor ni sporazum, istaknuo je Ribić, već nepotrebna personalizacija postupka koji su trebali obaviti drugi ljudi, na drugom mjestu i s drugim instrumentima, i to u jasnom pravnom okviru. Sindikati bi u tom slučaju mogli jasnije komunicirati svoje zahtjeve i očitovati se o ponuđenome.

Ribić je na ovaj način implicitno poručio da se u institucionalno uređenijem okviru možda ne bi trebalo davati ono što se nije tražilo (6,12 % na osnovici), ako bi se dobilo ono što se tražilo i zbog čega se išlo u štrajk (6,11 % na koeficijentima). "To je ispod demokratskih standarda", poentirao je Ribić misleći na poruku sa saborske govornice. I u pravu je, makar načelno, čak i ako blefira s pričom da bi u alternativnom scenariju pregovaranja ishod bio drugačiji.

Druga Ribićeva teza glasi da je sustav plaća "probijen". Nema ga, jer je vlada, navodno, o plaćama u pojedinim ministarstvima i sektorima do sada odlučivala voluntaristički, zavisno o ad hoc odnosima snaga i potrebama dnevnopolitičkog trenutka. Ribić provocira premijera: spominje plaće u Ministarstvu vanjskih poslova. Nema jedinstvenih pravila o plaćama, nema jasnog upravljanja sustavom plaća.

Za ovaj Ribićev stav vrijedi ocjena kao i u prethodnom slučaju: Ribić je u pravu, makar načelno, čak i ako blefira s pričom da bi se u nekom uređenijem sustavu sindikati ponašali drukčije. Kronično slabi upravljački kapaciteti, nesklonost sustavnim rješenjima, improvizacije u tradiciji dugih desetljeća "političkog voluntarizma" sindikatima daju alibi za priključenje igrama prijestolja - a one se svode na prilično proizvoljno isticanje zahtjeva za povećanje plaća.

Treće, Ribićeva pregovaračka vještina dolazi do izražaja kada proizvoljno isticanje zahtjeva za rast plaća uspijeva prikazati drukčijim, promišljenim i utemeljenim na podatcima. Osim odabira referentnog razdoblja onako kako sindikatima najbolje odgovara (spomenuta 2009.), Ribić je angažirao solidnog ekonomista Matiju Kroflina koji je izračunao da se ovogodišnji proračun izvršava bolje od plana potvrđenog u Saboru. Stoga se u razlici realiziranog naspram planiranog da naslutiti i pokoja milijarda "viška". To je onaj dio koji se Zdravko Marić nada pospremiti u smanjenje salda rebalansom, čime Marić postaje prva meta sada sve otvorenijeg napada sindikata. Oni bi htjeli udjel u tim milijardama za zaposlene u državnom sektoru. Ima se - može se, a Ribić bi vjerojatno rado Plenkoviću objasnio kako funkcioniraju fiskalni multiplikatori i kako je koncept uravnoteženog proračuna ideološka dogma koju su izmislili kreditori i neobrazovani neoliberalni ekonomisti - ideolozi.

Kada se sve to zbroji, dolazi se do sindikalnog zahtjeva za povećanje mase plaća za oko 3,5 milijardi kuna (0,9 % BDP-a ili u masi naknada cijelog sektora opće države gotovo 10 %). Ribić je iskusan; svjestan je da je to prevelik udar na proračun i iznos koji će zgroziti dio javnosti. Stoga unaprijed objavljuje kako se radi samo o pregovaračkom polazištu koje se može i smanjiti kao što su sindikati prošle godine odustali od zahtjeva zbog udara Uljanikovih garancija na proračun. Sindikati su društveno odgovorni.

Sindikati su i razumni; Vlada im treba samo prezentirati razloge za spuštanje letvice, kaže Ribić. Na primjer, obećava on, snizit će zahtjeve ako država pametno utroši sredstva, za javne investicije, vrtiće. Iako mu na kraj pameti nije spomenuti mogućnost smanjenja poreza i sličnih tereta, Ribić je sve do ove točke korektan i konzistentan sindikalac.

No u toj točki počinje salto mortale. I taj dio vrijedi analizirati, jer razotkriva Ribićeva, a onda valjda i sindikalna ograničenja u poimanju razloga hrvatskog razvojnog zaostajanja.

Komunikacijski salto mortale uvijek počinje nekom zamjenom teza poput Ribićeve, koji kaže da su hrvatski neoliberali - ti troškovni dušobrižnici - protiv povećanja plaća. Njima navodno ne treba javni sektor: neoliberalni dogmati protiv su povećanja plaća, govori Ribić, jer njima država uopće ne treba (valjda zato što su bogati).

Gdje su ti anarholiberali? Nije važno što ta mitska bića ne postoje drugdje osim u sindikalnim snovima. Ako misli na onu dvojicu-trojicu s Facebooka, neka se zapitaju koliko su ih i sami sindikati pomogli stvoriti. Mogu (neo)liberali do sutra brisati blato s lica i objašnjavati kako nisu protiv povećanja plaća ako produktivnost u društvu raste, pa se stvaraju preduvjeti za povećanje plaća. Mogu oni dalje objašnjavati kako povećanje plaća ima smisla samo ako se time ne hrane naslijeđene neefikasne ili korumpirane strukture. Ribić i na to ima odgovor: javni sektor nije prevelik, a ako i jest neefikasan, baš zato mu treba povećati plaće kako bi se zadržali najbolji koji ga mogu učiniti efikasnijim.

Ne znam koliko samoga Ribića iznenađuje to što komunicira istu dijagnozu i lijek kao neoliberali (neefikasnost koju treba rješavati tako da se nagrade najbolji), no razlika je nastupa kada treba odabrati vrstu lijeka - instrument povećanja efikasnosti i nagrada. Ribić u toj točki prelazi u protunapad, jer njegovo je "rješenje" povećati masu plaća za sve, iako nije jasno kako će to povećati efikasnost kada ne jamči promjenu odnosa u javnom sektoru i rast kvalitete i efikasnosti kroz nagrađivanje stvarno najboljih. Naravno, Ribić ne progovara o mogućem nedostatku veze između dijagnoze problema i "rješenja", jer on je ipak accountable (moralno i formalno odgovoran) svojim članovima koji su ga izabrali, bavi se inherentno političkom djelatnošću u kojoj su manipulacije dopuštene, pa mu glavni argument ostaje sprječavanje iseljavanja, jer dobro zvuči čak i ako se iz njegova sektora nitko ne iseljava osim radi uobičajenog obrazovanja i istraživačkog rada u inozemstvu koje je društveno vrlo korisno.

BORBA ZA STATUS QUO

Ribić osjeća da ima slabu točku u objašnjavanju rješenja, pa ima potrebu posebno istaknuti kako su sindikati za reforme. Imaju puno ideja kako ih napraviti! No uvjet je da se nikome ne smanji plaća i da se u nekom javnom podsektoru slučajno ne smanji broj ljudi. Jer, ako je i neefikasan, javni sektor nije prevelik! Dugogodišnji sindikalni lider u ovoj točki ulazi u unutarnji sukob između vlastite točne dijagnoze problema i sindikalne funkcije cilja koja, na kraju dana, ipak počiva na maksimalizaciji broja članova i primanja za sve članove koji plaćaju članarinu i glasuju za čelnike sindikata. Ispunjenje te funkcije cilja bitno limitira sindikate u pogledu raspoznavanja i podržavanja najboljih rješenja.

Sindikati bi svakome tko je zainteresiran za reforme u javnom sektoru trebali biti neizbježni partneri za razgovor, ali uz ogradu da potencijalni nerazmjer između najboljih rješenja i sindikalne funkcije cilja stvara disonancu kojoj nema lakih rješenja. I tu Vilim Ribić "puca" te prelazi u nesuvisle lamentacije o ideologiji u maniri prošlih vremena. To vrijedi zabilježiti, jer sindikalni je lider izgovorio pravi "biser" braneći tezu da će povećanje plaća po sindikalnom modelu povećati efikasnost: "Ako ovo nije istina što ja govorim, onda to mora biti posljedica iskrivljene svijesti koja se zove ideologija..., tko kaže da to nije istina, taj ima iskrivljenu svijest. Nema se drugo što reći, a mi znamo koji su to krugovi u zemlji, koju truju cjelokupnu javnost."

Ta "partikularna svijest", naglašava Ribić, koja truje javnost, ne vidi potrebu za kvalitetnim obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom i državnom upravom. Ti koji propituju troškove državnog sektora i koji bi plaćama upravljali po nekom drugom modelu osim sindikalnog, to su partikulirani ideolozi koji teže ukidanju države, jer misle drukčije i imaju neke druge analize od onih sindikalnih. Kakav je to misaoni kaos sindikalnog lidera!

Može li se Ribićev kaos označiti kao socijalizam? Socijalizam nije samo površna, nego u osnovi i pogrešna dijagnoza. Ovo je bespoštedna, ali demokratska borba koja se koristi slabostima Vladine strane i manipulacijom u kaotičnoj komunikaciji. Ako je Ribićev javni nastup kulminirao u manipulaciji i netoleranciji prema imaginarnom državnom neprijatelju - neoliberalizmu, to ne mora biti "socijalizam". Iz Ribićeva se nastupa ipak može iščitati kako on prihvaća demokratski okvir i u njemu traži neka rješenja. Štoviše, Ribić jasno detektira epicentar odgovornosti: politička improvizacija i voluntarizam, slabost upravljačkih kapaciteta u javnom sektoru, nedostatak vodstva i pogrešna manifestacija vodstva kada se ono pojavi, kao u slučaju kada se umjesto vođenja pregovora drže politički govori.

Međutim, na kraju priče ipak ostaje jedna stvar koju Ribić ne vidi. Točno raspoznavanje epicentra odgovornosti u Vladi ne isključuje sindikate javnog sektora iz dijela odgovornosti za stanje u društvu. Sindikati se jednim dijelom pokušavaju snaći i udovoljiti očekivanjima svoga članstva koje ih bira, a prisiljeni su to činiti u danim okolnostima. Snalazeći se u hrvatskom kaosu kako znaju i umiju, i unatoč lijepim riječima o reformama, kvaliteti i efikasnosti javnog sektora, sindikati javnoga sektora na kraju se ipak pokazuju kao branitelji statusa quo. To što su se u toj ulozi našli manje svojom krivnjom, a više zbog odgovornosti mekog trbuha hrvatske fiskalne strukture, nije dovoljno opravdanje za izmišljanje unutarnjih neprijatelja i evociranje retorike nekih davnih vremena.
(Velimir Šonje je ekonomski analitičar i konzultant, specijalist za područja makroekonomike i financija, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i glavni urednik portala Ekonomski lab)

ĐURO NJAVRO

BEZ PAMETNIH PROMJENA NE MOŽE SE NAPRIJED

 

U sjeni aktualnog štrajka učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama proteklog je tjedna u Zagrebu održana panel-rasprava "Izazovi pred hrvatskim sustavom znanosti i visokoškolskog obrazovanja" u organizaciji Zagrebačke škola ekonomije i managementa.

Hrvatski sustav znanosti i obrazovanja pri dnu je europske ljestvice, i to po svim mogućim pokazateljima. Što se o tom pitanju može napraviti i ima li nade za našu zemlju, diskutiralo se na spomenutoj panel-raspravi ZŠEM-a. Uvodno izlaganje održao je dr. sc. Tome Antičić, državni tajnik Ministarstva znanosti i obrazovanja, predstavivši Nacrt novog prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

- Ne vjerujem da će novi zakon proći, no to nam je nužan, prvi korak ako želimo osigurati budućnost našim studentima, gospodarstvu i cijeloj zemlji. Ne trebamo ništa izmišljati, sve je to već na zapadu u praksi - kazao je Antičić. Pritom je pojasnio da bi se novim zakonom smanjio utjecaj države na sveučilišta i institute koji bi dobili više samostalnosti, ali i odgovornosti, kako prema trošenju javnog novca tako, u konačnici, i prema školovanju onih djelatnosti za kojima na tržištu ima potrebe.

- Moramo mijenjati postojeći sustav financiranja, uz temeljno financiranje plan je uvesti financiranje sveučilišta na temelju rezultata ustanove, između ostalog, na zapošljivost studenata, broj dobivenih projekata i slično. Sveučilišta bi imala izbor, manje se truditi i dobivati sve manje novca ili se natjecati, dobivati više javnog novca, odnosno, najboljima treba dati najviše na štetu lošijih - istaknuo je Antičić.

Među 15 novih mjera tako se novim zakonom predlaže mogućnost da znanstvenici dobivaju pola plaće od države, a da pola sami zarade na tržištu, da se uspostavi bolja suradnja s gospodarstvom te da se znanstvenicima omogući otvaranje trgovačkih društava. Svim tim mjerama, kazao je Antičić, administracija bi se smanjila za čak 80 posto. "Hrvatska nema dobar smjer, nešto moramo promijeniti sada, nešto za nekoliko godina, inače će se masovna iseljavanja samo nastaviti", zaključio je Antičić.

UKLONITI PREPREKE
U panel-raspravi sudjelovali su još dr. sc. Slaven Letica, sveučilišni profesor, sociolog, publicist i političar, dr. sc. Radovan Fuchs, znanstvenik s Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, te domaćini, dr. sc. Đuro Njavro, ekonomist, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, dr. sc. Boris Podobnik, fizičar, sveučilišni profesor, dugogodišnji suradnik američkih i kineskih sveučilišta u Bostonu, Shanghaiu i Xi‘anu i prodekan za znanost na ZŠEM-u te moderator Zoran Barac, direktor ZŠEM-a.

Slaven Letica i Radovan Fuchs istaknuli su skeptičnost glede novog zakona zaključivši da nas čekaju predsjednički te parlamentarni izbori te da pomak ne treba očekivati bar iduće dvije godine, ako se zakon i izmijeni.

- Ministarstvo se zatvorilo unutar sebe, nema dovoljno komunikacije s ostatkom ustanova kao što je ova Škola, pa se javlja reformistički strah i stres. Istovremeno, ministrica širi smiješak. Karte će se ponovno dijeliti tek za dvije godine i tada se možemo nadati da će se upravljanje dati u ruke onima koji više znaju - kazao je Letica.

Radovan Fuchs napomenuo je da je jedino rješenje pokušati uhvatiti korak sa svijetom u promjeni načina financiranja visokog obrazovanja tako da se sveučilištima da puna autonomija i puna odgovornost.

- To treba napraviti s programskim ugovorima. Država treba financirati ono što joj je potrebno, a tko želi imati druge studijske programe, neka sebi pronađe način financiranja iz drugih izvora - istaknuo je Fuchs. S tim se složio i Đuro Njavro, nadodavši da bi država trebala prihvaćati sufinanciranje programskih ugovora i privatnih učilišta.

- Promjena zakona ne može riješiti probleme, ali može dati pravac kako rješavati probleme, ne može zakon promijeniti puno, ali može ukloniti prepreke. Velike promjene nema bez pravila igre, a toga nema bez promjene financiranja. Mi smo trima ministrima predlagali programski ugovor za preddiplomski studij: dvije godine studija u Hrvatskoj, a druge dvije u nekoj od 50 zemalja i 150 sveučilišta s kojima surađujemo, te da studenti imaju obvezu povratka u Hrvatsku. Sva tri puta bili smo odbijeni - kazao je Njavro. Dodao je da u svijetu ne postoji ni jedna uspješna zemlja s osrednjim ili lošim sustavom visokog obrazovanja i da bez pametnih promjena Hrvatska neće ići naprijed.

NIJE SVE U ŠTRAJKOVIMA...
Boris Podobnik, fizičar i sveučilišni profesor, istaknuo je da pametni narodi puno ulažu u školovanje svoje djece i da imaju visoke kriterije te da djecu šalju na najbolja sveučilišta u svijetu, no da je na toj karti teško pronaći Hrvatsku.

Zoran Barac istaknuo je da ZŠEM ima partnerske odnose sa 150 sveučilišta iz 50 zemalja, a da na ZŠEM-u studira oko 400 stranih studenata godišnje.

- Položaj Hrvatske na mapi međunarodnog visokog obrazovanja nam ne olakšava taj posao jer strani studenti kada biraju studij biraju jake obrazovne destinacije. Trenutno je u svijetu rast potražnje za visokim obrazovanjem i potražnja je veća od potražnje za novim vozilima - kazao je Barac. Pojasnio je da je 1975. bilo oko 800 tisuća studenata koji su studirali izvan svoje domovine, a danas je taj broj oko šest milijuna. Rasprava je zaključena u nadi da će do promjena, za početak ovih zakonskih, doći što prije kako bismo mladima osigurali bolje školovanje, a time i bolju i perspektivniju budućnost i zaustavili daljnje iseljavanje, a u konačnici i pokrenuli gospodarstvo i učinili ga konkurentnim Europi i svijetu.

Mi bismo još dodali da svaka konstruktivna rasprava poput ovakve u organizaciji ZŠEM-a, na pravi način, u ozračju dijaloga, upozorava na probleme jedne razine hrvatskog obrazovnog sustava. Drugim riječima, nije sve u štrajkovima, nešto je, i to puno toga, i u transparentnoj raspravi, ravnopravnom dijalogu, umjesto ucjena i gledanja na probleme samo s jedne strane. Širi kontekst kvalitetnog obrazovanja trebao bi biti u interesu svih, pri čemu populistička demagogija nikad nije, niti će biti, pravi put za rješavanje problema. (Priredio: D.J.)
IGOR RADEKA

SNAŽAN DRUŠTVENI NABOJ

 

S obzirom na Vaše višegodišnje sindikalno iskustvo, kakvo je Vaše mišljenje o trenutačno aktualnom štrajku u osnovnim i srednjim školama učitelja i nastavnika?

- Štrajk u osnovnim i srednjim školama je potpuno opravdan. Njihovi su zahtjevi usmjereni na otklanjanje neravnoteža plaća unutar sustava obrazovanja u trenutku kada su ti financijski izdatci, zajedno sa štrajkaškim zahtjevima Sindikata znanosti, manji od 10 % viška u proračunu RH.

Još malo o štrajku učitelja i nastavnika. Koliko je taj i takav, ali i ukupni aktivni sindikalizam poprimio i obrise populizma i demagogije?

- Daleko je to od demagogije i populizma. Riječ je o opravdanim zahtjevima jedne od najpotplaćenijih kategorija VSS-a u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Zar bi se gotovo svi zaposleni u sustavu osnovnih škola, srednjih škola, sada i visokog obrazovanja zaveli populizmom i krenuli u štrajk? Prije bih rekao da je demagoška zamjena teza Vlade na način da se povećanjem osnovice za 6,12 % rješavaju štrajkaški zahtjevi za povećanjem koeficijenata za 6,11 %. Srećom, građani nisu nasjeli na taj jeftini populizam već u značajnoj mjeri podržavaju štrajkaške zahtjeve.

Kad smo kod sindikata, nešto o Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, koji su u tom području problemi?

- Naš sindikat je u štrajku od proteklog četvrtka, 24. listopada, na način da svakoga tjedna štrajkamo najmanje po jedan dan. Nakon štrajka u četvrtak, ovoga tjedna štrajk je održan u srijedu, 30. listopada. Oba dana je odaziv na štrajk bio jako dobar. Naši su zahtjevi usklađeni sa zahtjevima kolega iz osnovnih i srednjih škola: 6,11 % povišice plaća za nenastavno osoblje, kako bi se uskladilo s nenastavnim osobljem u osnovnim i srednjim školama, kao i 3,5 % povišice za predavače i umjetničke suradnike, čime će se njihove plaće izjednačiti s plaćama asistenata. Svi štrajkaški zahtjevi kolega iz osnovnih i srednjih škola, kao i naših zahtjevi iz visokog obrazovanja i znanosti, usmjereni su na usklađivanje ključnih neravnoteža u resoru obrazovanja i znanosti. Iako se štrajkaški zahtjevi u sektoru znanosti i visokog obrazovanja odnose samo na dio zaposlenika, solidarnost ostalih (nastavnika, znanstvenika i dr.) je velika, tako da je većina zaposlenih na sveučilištima, veleučilištima, visokim školama, institutima i podupirućim ustanovama oba dana bila u štrajku.

Sindikati su prikupili velik broj potpisa za referendum vezan oko rada do mirovine, a sad su pokrenuli štrajk u školama. Može li su govoriti o buđenju sindikalizma?

- Mislim da može. I u referendumskoj inicijativi "67 je previše" i u ovom našem štrajku prepoznaje se snažan društveni naboj koji proizlazi iz nezadovoljstva ljudi postojećim stanjem.

Proteklih godina sindikati su se žalili kako nedostaje dijaloga s vlastima (vladama). Jesu li plaće i koeficijenti doista glavni problem?

- Sada je svima jasno da socijalni dijalog u Hrvatskoj ima samo formalnu strukturu koja je vrlo često bez odgovarajućeg sadržaja. Da su nas slušali i uvažavali naša stajališta za vrijeme pripreme mirovinske reforme, do referendumske inicijative ne bi ni došlo. Više smo puta upozoravali na sve probleme zbog kojih smo pokrenuli referendumsku inicijativu, ali se Vlada ponašala kao da nas ne čuje. Sjećate se da je još za vrijeme referendumske inicijative, za vrijeme prikupljanja potpisa, Vlada krenula s kontrakampanjom iracionalnog zastrašivanja građana našim zahtjevima. Slično je stanje s plaćama u sustavu obrazovanja i znanosti. I sada kada je štrajk već u petnaestom danu, Vlada se ponaša kao da se to nje ne tiče, nema nikakve komunikacije sa sindikatima ni pokušaja rješavanja problema. Plaće u privatnom sektoru su više za 18,3 % od plaća u javnom sektoru i državnim službama. Za razliku od plaća u nama usporedivim EU zemljama, plaće u Hrvatskoj su posljednjih godina rasle jako malo, i to pod pritiskom sindikata. Usprkos egzodusu mladih, Vlada ne mijenja pristup, ponaša se kao da je sve u redu.

Bez obzira na neke od akcija, ukupno uzevši, opada li ipak utjecaj sindikata u suvremenome društvu?

- Ne bih rekao. Mijenjaju se modaliteti rada, načini komunikacije i provođenja akcija. Uz klasične industrijske akcije, sve su češća iskazivanja manifestnog nezadovoljstva koja lakše pronalaze prostor u pretjerano senzacionalistički orijentiranim medijima i jednostavnije dopiru do informacijama prezasićenih građana. Ali, iz nekoliko navedenih primjera jasno je da su radnici, kao i javnost, još uvijek osjetljivi na nepravdu i da su skloni podržati pozitivne promjene. Sindikati su vrlo važan korektiv u demokratskim tržišnim društvima. Sindikalna scena u Hrvatskoj živa je i društveno korisna. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (I.)

Hrvatska će položiti ispit zrelosti!