Rano ujutro sa Svjetskog prvenstva iz Stuttgarta sa srebrom oko vrata vratio se Tin Srbić. Ovaj put nije bilo problema kao kada se vraćao s Europskog prvenstva iz Poljske kada mu se negdje tijekom transporta zagubila medalja istoga sjaja.

Druženje s medijima organizirano je nešto kasnije u prostorijama Zagrebačkog tjelovježbačkog društva Hrvatski sokol, matičnom Tinovom klubu koji se u godini kada slavi 145. rođendan može pohvaliti kako ima olimpijca. Naime, vrjednije od same titule svjetskog viceprvaka, što je Srbićeva druga medalja na Svjetskom prvenstvu, nakon što se u Montrealu prije dvije godine okitio zlatnom medaljom, jest plasman na Olimpijske igre. Tokio 2020. sjajni je zagrebački gimnastičar osigurao još u kvalifikacijama, a njegov nastup u finalu samo je formalno potvrdio vizu za OI.

Vidno još umoran Srbić se prisjetio zadnja dva tjedna boravka u Stuttgartu. U kvalifikacijama, tvrdi, nikada nije osjećao veći stres, jer ulog je bio velik. Ulazak u finale značilo bi gotovo siguran nastup na Olimpijskim igrama. Bilo kakav kiks udaljio bi ga od toga cilja.

- Razina stresa bila je sto puta veća nego u finalu u Montrealu. Meni je u jednom trenutku došlo da pobjegnem. Ne mogu zamisliti da ikad više nastupam pod takvim pritiskom i takvim stresom. Drago mi je da sam u trideset sekundi koje sam imao prije vježbe uspio izbaciti to iz sebe. Vjerujem da ću u Tokiju biti mirniji - prisjećao se Srbić kojem je u finalu ipak bilo psihički lakše.

Ne i fizički, s obzirom na ozljedu i bolove u zglobu. To je i glavni razlog što je vježba u finalu ipak bila slabije ocijenjena nego ona u kvalifikacijama.

- Kad sam vidio ocjenu, mislio sam da će biti gusto, da bih mogao biti prvi, ali i četvrti. Kad sam vidio treću, četvrtu vježbu, onda sam mogao zaključiti kakav je kriterij. Nakon Rusa znao sam da bi mogla biti medalja.

Kaže kako se situacija sa zglobom već popravlja.

- I da ne idem sad kod liječnika, za mjesec dana bit ću k‘o nov. Napravit ćemo najbolje da se to što brže zaliječi. Prvi dan nakon ozljede je bilo "grdo", ali uspjeli smo u dva dana dovesti sve u takvo stanje da odradim vježbu.

Inače, Srbić se na početku presice okrenuo oko sebe. Zahvalio je svima na dolasku. A prisjetio se i onih koji nisu bili tamo.

- Svaki put kad se napravi neki veliki rezultat, vidim neke ljude koje vidim samo tada, tako da mi je drago što ih sada nema. Sada vidim ljude koji su mi dragi, koji su sa mnom bili cijelo vrijeme i na svakom koraku. Hvala obitelji, treneru i svim ljudima u Sokolu koji su radili da mi uspijemo - zahvalio je Srbić.