Ne bih želio da se i ovaj moj osvrt na dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost doživi kao reakcija osobe koja lijepo živi bez književnosti, koja ne čita i kojoj književnost ne znači baš ništa. Upravo je jednom ovakvom nonšalantnom objekcijom srpski književnik Dragan Velikić opisao svu ovu svjetsku "buku i bijes" oko dodjele ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost kontroverznom austrijskom/njemačkom književniku Peteru Handkeu. A budući da relativno dobro poznaje "lik i djelo" ovoga pisca (neko vrijeme bio je i veleposlanik Srbije u Austriji), rekao je da ima dojam da u svemu ovome Handke istinski uživa! Iako piscima ne treba vjerovati, i nama se čini da je Velikić u pravu.

Sve ovo počelo je zbog Slobodana Miloševića, njegove politike i svih onih užasnih ratova na prostorima bivše države kada se o svemu tome mišljenje P. Handkea bitno razlikovalo od većine drugih svjetskih intelektualaca, pisaca, političara… Naime, on se nije mogao pomiriti s raspadom Jugoslavije, mislio je da je riječ o idealnoj federalnoj zajednici, koju Srbija i Milošević, za razliku od svih drugih aktera, žele sačuvati. Neki misle da te zablude imaju veze s njegovom osobnom poviješću, traumama, s njegovim ocem koji je bio mobiliziran kao nacist. (I ove tuđe, tragične zablude o političkim odnosima u bivšoj državi trebale bi nas naučiti da bi bilo nadasve poželjno kada ne bismo sudili prebrzo, kako bi bilo dobro da budemo vrlo oprezni u donošenju onih "posljednjih sudova" o stvarima o kojima uglavnom znamo jako malo ili gotovo ništa. Očito je da su mnogi stavovi P. Handkea rezultat čitavog niza predrasuda, stereotipa, od kojih ovaj pisac jednostavno nije želio odustati. Konačno, to je u onom nesretnom putopisu, Zimsko putovanje rijekama Dunavom, Savom, Moravom i Drinom, u kojemu je tražio Pravdu za Srbiju, napisanom 1996. godine i demonstrirao, jer je iskreno vjerovao da su Srbi samo odgovorili na prethodne provokacije. U tom ga je tekstu potpuno obuzeo Blut und Buden delirij, koji toliko podsjeća na sumornu hitlerovsku Njemačku od koje se on cijeli život, zapravo, želio distancirati. Konačno, on je aktivni sudionik svih onih zbivanja s kraja 60-ih godina, koja su u njemačko-austrijskoj javnosti inzistirala na procesu suočavanja s prošlošću, gdje je tema nacističkih zločina zauzimala središnje mjesto. U Bosni, u Srebrenici, ovome piscu taj je "detalj" promaknuo. l kada bismo bili cinici, onda bismo mogli reći da je i sam neslavno upao u bunar iz kojeg je čitavog života tako žarko želio izići).


Stoga nam ne treba biti ništa neobično što Edi Rama, premijer Albanije, dodjelu Nobelove nagrade za književnost ovome piscu doživljava kao još jedan prilog općoj besramnosti svijeta u kojemu živimo, a Vloria Chitaku, veleposlanica Kosova u UN-u, u New Yorku, šalje SMS-ove u kojima tako traži od Christiane Amanpour, čuvene CNN-novinarke, koja je "slikom i riječima" svjedočila o onome što se uistinu događalo u Bosni i na Kosovu, da iznova progovori: Time to speak up again! No ova borbena diplomatkinja ne šalje poruke samo žurnalistima, već i slavnom piscu Salmanu Rushdieju, autoru čuvenih "Sotonskih stihova", romana zbog kojeg je bio osuđen na smrt od strane islamskih radikala jer nisu bili zadovoljni njegovom interpretacijom Kurana, te traži od njega da se i on oglasi. Pisac joj je pristojno odgovorio da je o (političkim) idiotarijama P. Handkea pisao prije dvadesetak godina i da je jednako kao i ona zgrožen odlukom Švedske akademije. Samo podsjećamo da ga je ovaj pisac predložio za titulu Međunarodne pizde godine, a američka književnica Susan Sontag, svjetski poznata po svom angažmanu u pomoći građanima Sarajeva, izjavila je da poslije "Zimskog putovanja" više neće pročitati nijednu knjigu ovoga pisca. Alain Finkielkraut, neko vrijeme veliki zagovornik Hrvatske, sve do sukoba u Bosni, smatrao ga je "ideološkim monstrumom". Na jednoj tribini u Osijeku, održanoj sredinom 90-ih godina, imali smo prilike razgovarati s ovim francuskim filozofom, pa smo tom prilikom otvorili i temu "ponašanje P. Handkea". Naš me je sugovornik uvjeravao da ovaj književnik isključivo djeluje tako što mora misliti suprotno od onoga što piše Frankfurter Allgemeine Zeitung. Budući da su, u to vrijeme, zahvaljujući, u prvome redu, Johannu Georgu Reissmulleru, jednom od urednika i suvlasnika FAZ-a, te novine pisale u korist Hrvatske, bilo je posve logično da onda P. Handke stane na stranu Srbije!


I možda bi se sve to i zaboravilo da se 2006. godine nije pojavio na sprovodu S. Miloševića, optuženog za zločine protiv čovječnosti i genocid, gdje je izjavio: "Znam što ne znam. Ne znam istinu. Ali gledam, slušam, osjećam, sjećam se, pitam. Zbog toga sam danas ovdje, uz Jugoslaviju, uz Srbiju i uz Slobodana Miloševića." Navodno su neki francuski novinari izmislili da je tom prilikom stavio ružu na grob Miloševića i poljubio kovčeg! Ali, on sa svojim "idiotarijama" (S. Rushdie) nije stao.


Još tragikomičnija je situacija u Bosni. Komšić i Džaferović namjeravaju pisati prosvjedno pismo Odboru koji je dodijelio nagradu, a Dodik im poručuje da to mogu činiti isključivo kao privatna lica jer, za razliku od njih, on je oduševljen činjenicom da je upravo P. Handke dobio ovu nagradu. (Čisto sumnjamo da Dodik uopće nešto čita, pa mu je tako i opus P. Handkea vjerojatno potpuno nepoznat. Zanimljivo, da se o "slučaju Handke" Čović još uvijek nije oglasio. Mislimo da se i na njega može primijeniti ova objekcija o ljubavi prema čitanju literature). Za razliku od Bosne, u Srbiji vlada prava euforija. Tamo se i ozbiljni ljudi ponašaju sukladno filozofiji "als ob"/"kao da" je njihov pisac dobio tu prestižnu nagradu. Vučić je osobno nazvao "velikog pisca" i čestitao mu na nagradi. Ovaj mu je obećao da će posjetiti Beograd čim padne snijeg. Ne treba zaboraviti da je P. Handke počasni građanin glavnoga grada susjedne nam države Naravno, to nije moglo proći bez komentara Emira/Nemanje Kusturice, a srpski povjesničar Predrag Marković, inače član Dačić/Milošević partije, svu ovu "halabuku" oko pisca komentira tako što zaključuje da na svijetu i dalje postoje ljudi kojima smeta kada je nešto u korist Srbije. Doduše, ni uz najbolju volju, ne uspijevamo dokučiti kakva veza postoji između činjenice da je jedan odličan pisac, a užasan političar, dobio Nobelovu nagradu za književnost i srpske koristi! Tom činjenicom ni jedan zločin počinjen od srpske strane u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu neće biti ništa manji!


Neki u "bijelome svijetu" dodjelu ove nagrade tumače tako što misle da će se ovaj skandal zataškati pokretanjem nove polemike: "Strategija je riskantna, ali moguća. A upravo je to, kako se čini, strategija za koju su se odlučili Nobelovi porotnici. Ukaljana u aferi u kojoj se prepleću višestruka silovanja i sukobi interesa, Švedska akademija bila je prisiljena na ovaj grandiozan potez ne bi li makar malo sakrila vlastitu bruku i sramotu, kupujući sebi ujedno i novi ugled" (Elisabeth Philippe, L*Obs, od 10. listopada 2019.) tako što će ujedno otvoriti novu međunarodnu diskusiju o funkciji književnosti.

Naravno da bi uvijek trebalo pokušati "razdvojiti djelo od umjetnika" i, upravo, na taj način ponaša se većina hrvatskih intelektualaca (Zuppa, Zima, Čačinovič, Brlek, Jergović…), ali bilo bi nadasve poželjno kada bi taj kriterij primjenjivali u svim slučajevima, a ne samo onda kada to njima odgovara. Doduše, treba reći da nije P. Handke prvi pisac koji je kao pripadnik "tamnije strane svijeta" dobio ovu prestižnu nagradu. Konačno, kako se postaviti prema Knutu Hamsunu ili Ezri Poundu, koji se u nekim "zgusnutim vremenima" nisu baš snašli, ideološki su lutali, a svakako su bili sjajni pisci?

I, za kraj, nešto o mojem odnosu prema ovom piscu. Naš odnos započeo je predstavom "Kaspar" u Teatru ITD u Zagrebu. Redatelj je bio V. Gerić, prevoditeljica Snješka Knežević, a glumio je nezaboravni Ivica Vidović. Sjećam se da je jednu od uloga igrala i Marija Sekelez. Ravnatelj tog teatra bio je "čovjek s lulom", Vjeran Zuppa. Moram biti iskren i reći da nisam bio nešto previše impresioniran tom predstavom. Vjerojatno zbog mladosti i nedovoljne zrelosti, radi se o mojim studentskim godinama, sredina 70-ih. Doduše, već tada nisam mogao prihvatiti način razmišljanja "pomaknutih ljevičara", koji su ozbiljno mislili da zbivanja u 68. predstavljaju "kraj historije", kraj svijeta… Moji profesori filozofije, čuveni "praksisovci", činili su me nervoznim i nesretnim. Imao sam dojam da sam promašio studij! Nešto kasnije, u 80-im godinama, kao profesor, i sam sam "tjerao" studente da obvezno pogledaju film "Nebo nad Berlinom" (Wim Wenders&Petar Handke), jer mi je taj film služio kao podloga za interpretaciju postmodernističkih postupaka u suvremenoj umjetnosti. Nešto više sreće imao sam s tekstom "Strah golmana od jedanaesterca". Vjerojatno zbog toga što sam i tada nekritički obožavao taj sport!