Piše: Nikola KUČAR

Besmislena papazjanija. Prve riječi s kojima sam se probudio u glavi jutro nakon što sam pogledao Jokera. Srećom, projekcija je završila kasno, pa me je umor svladao i nisam imao volje odmah sjesti pred kompjutor, zato moja mrzovoljna dreka, kojom bi ovaj tekst bio ispunjen, neće doći do svog punog i zasluženog izražaja. Jer Joker je, oprostite mi na izrazu, predugačko samodopadno onaniranje nad cijelim svemirom superheroja i supernegativaca, koji su preuzeli Hollywood i američku filmsku industriju. Ako bismo Arthura Flecka, lika kojega je maestralno odglumio Joaquin Phoenix - no i time ćemo se pozabaviti do kraja teksta - stavili u bilo koji drugi kontekst izvan svemira trenutno najpoznatijeg negativca u Hollywoodu, uvidjeli bismo besmisao poante koju redatelj Todd Phillips pokušava progurati gledateljima. Jer, iskreno rečeno, poante nema. No ono što imamo jest dvosatno prenemaganje Joaquina Phoenixa u filmu koji se smjestio negdje na pola puta između Pročišćenja i Mamurluka. Da, dobro ste pročitali, Mamurluka, jer ovaj Joker nije ništa drugo nego apgrejdana još luđa verzija Alana Garnera, kojega je tumačio Zach Galifianakis, koji pak klauna sjajno tumači u seriji koju sigurno nećete gledati zvanoj Baskets. No cijela je mašinerija pokrenuta puno prije negoli je itko pogledao film, a kada vam vjetar, u ovom slučaju nezasluženo, puše u leđa, s razlogom se možete nadati i nagradama početkom sljedeće godine. Znači li to kako će Joaquin Phoenix dobiti Oscara? Možda. Iako, ako se mene pita, već bi ih trebao imati bar tri na polici u toaletu.

Prvoloptaški lik

Joker kakvoga su zamislili Todd Phillipsa i Scott Silveri, inače autori scenarija, prvoloptaški je lik, točno onakav kakve Akademija voli. Phoenix je doživio tjelesnu transformaciju, točnije vidljivo je omršavio, što se uvijek pokaže jednim od glavnih kriterija u nagrađivanju za glavnog glumca. Naravno, uvijek možete “mrvicu” pretjerati ili, što bi Robert Downey Jr. rekao u Tropskoj grmljavini, “Never go full retard” kao Christian Bale u Nestajanju, pa se glasačima gadi gledati vas kako plešete po ekranu. Vjerojatno postoji određena gramaža do koje smijete ići, jer nekoliko godina poslije, isti glumac, ista metoda, film je Boksač i - bum - eto Oscara. Šalu na stranu, ali sjetite se samo Matthewa McConaugheya i Jareda Leta iz Dobrih dilera iz Dallasa. Dakle, meni se Joker nije pretjerano svidio. I mogao bih sada nastaviti pisati o svim njegovim nedostacima, ali isto tako moram priznati kako ga posljednjih pola sata uvelike spašava od totalne propasti. I čiste gluposti. No treba dočekati tih posljednjih pola sata. Previše je tu dugačkih i dosadnih kadrova samoga Phoenixa, koji na očigledno inzistiranje redatelja neprestano dokazuje i pokazuje, što poprilično zamara prvih sat vremena, zbog čega ga s razlogom smatramo jednim od najvećih glumaca koji trenutno hodaju planetom. Od Isusa Krista do Jokera u samo godinu dana. Kakav odabir uloga Joaquina Phoenixa. Pa ako ga već niste nagradili za Mastera, Iskupljenje u New Yorku, Onu ili pak Skrivenu manu, dajte mu više tog Oscara za Jokera da čovjek napokon počne glumiti “normalne” likove.



Generacijski jaz

Nekoliko me je scena u filmu poprilično iznerviralo, a jedna čak i uznemirila. Upravo tijekom te scene koja me je uznemirila, a o kojoj vam ne želim napisati o čemu se radi, jer ću vam pokvariti doživljaj gledanja, ostatak kina se gromoglasno smijao. Prvo me je smijeh uplašio, jer ono što se odvijalo na ekranu nikako mi nije bilo smiješno, no dan poslije shvatio sam kako smo vjerojatno bili najstariji u kinu te da je mladima oko nas scena što se odvijala na velikom ekranu bila urnebesno smiješna. Možete to zvati generacijskim jazom, ali Joker je idelan proizvod za mlađe gledatelje, dok je meni unatoč brojnim spoznajama i pozitivnim komentarima ljudi s kojima sam u međuvremenu, dok je ovaj tekst nastajao, razgovarao, i dalje gotovo pa besmislena papazjanija. Svaka generacija ima mnoštvo takvih filmova koji su starijima od njih jednostavno besmisleni.

Moji roditelji obožavali su ići u kino. Neke bi filmove išli gledati zajedno. Uglavnom, filmove Buda Spencera i Terencea Hilla. No najčešće su mene, jedno od njih dvoje, vodili u kino na projekcije filmova koje onaj drugi nije želio gledati. Tako sam s tatom gledao Conana pet puta u kino. A s mamom Amadeusa. Znajući kako oboje vole filmove, jedva sam dočekao da objave Pakleni šund na videokaseti da ga zajedno pogledamo. Mene je naime toliko oduševio da sam ga dvaputa gledao u kinu, pa je uzbuđenje kada sam ga napokon posudio u videoteci bilo golemo. Da skratim priču, film smo prekinuli prije negoli je Christopher Walken ispričao priču o satu.

Ziheraški potez

Možda s vremenom Joker zaradi status kultnog ostvarenja, možda ga mlađa filmska kritika i, što je najvažnije, publika uspije zadržati na vrhu “najboljih filmova svih vremena”, ali ja mu sigurno neću dati drugu priliku, bar dok me sjećanje služi. Jer nagledao sam se posljednjih godina nekoliko naslova koje su proglasili Taksistom za 21. stoljeće, a u slučaju Jokera dodajte i atmosferu plus Roberta De Nira iz još jednog Scorseseov zaboravljenog klasik Kralj komedije. Najveći problem koji imam sa ovim filmom jest činjenica da mi je prvih sat i pol bilo poprilično dosadno, a povezivanje sa svijetom Brucea Waynea aka Batmana meni osobno je besmisleni potez koji pokazuje manjak scenarističkih ideja, no moderna publika voli intertekstualnost više od dobre priče, pa ne možete zamjeriti Phillipsu njegov ziheraški potez. Ali, s druge strane, da nema Batmana, ovo bi bio samo još jedan film o ljudima sa ozbiljnim psihičkim problemima, kojeg, siguran sam, nitko ne bi išao gledati u kino.

Osobno sam veliki fan komedija Todda Phillipsa čije šale i dijaloge znam gotovo napamet. Prvo što mi pada na pamet su “You’re my boy Blue” dok Will Ferrell pjeva Kansasov “Dust In The Wind” u Danima slave ili Ben Stillerov “Come on. Do it, do it” iz Starskog i Hutcha. No uglavnom je tako s filmovima koje pogledate više od pet puta. Ali već i vrapci na grani znaju kako komedija nije cijenjena među Akademijom, pa taština redatelja i glumaca istih, u želji da ih se napokon prepozna u vlastitoj gildi, imaju potrebu krenuti drukčijim smjerom. Šteta. Jer dobrih je komedija nažalost sve manje. A ovakvih precijenjenih filmova o svijetu super-heroja/zločinaca i više nego što prosječan gledatelj može godišnje podnijeti. Pa čak i kad iskoraknu iz okvira Marvelovih i DC crtića za odrasle. A o neprestanom korištenju Sinatrine “Send In The Clowns” neću trošiti ni riječi.