ŽUPANJA - Iako je na pragu desetog desetljeća života, još uvijek vitalni Ivan Andreković i dalje je pravi veseljak i zabavljač. Pjesmom uz zvuke harmonike, koju unatoč poznim godinama i dalje vješto rasteže, odnedavno uveseljava Županjce i širi pozitivnu energiju u središtu grada. Pojasnio nam je da svira klavirsku harmoniku s tipkama koje su, baš kao što joj i ime govori, identičnog izgleda i rasporeda kao i na klaviru. Uz harmoniku je, kaže, odrastao i ona je njegov život. U obitelji Andreković oduvijek je imala posebno mjesto i od malih je nogu volio taj instrument.
- Ja sam Bunjevac, iz Lemeša, jednog malog sela na sjeveru Bačke, 12 kilometara od Sombora prema Subotici, koje je preimenovano u Svetozar Miletić. Moj se djed početkom 20. stoljeća ondje doselio iz Ivankova u potrazi za boljim životom. U Županju sam, kod kćeri Kate i zeta, stigao nedavno kada mi se supruga razboljela i sada smo tu - priča nam dida Ivan, kojega smo zatekli na klupi ispred Konzuma. Odsvirao bi koju i glasno zapjevao, a onda kratko predahnuo ugodno ćaskajući s građanima koji su ga promatrali s velikom pozornošću i poštovanjem. Nema prolaznika koji nije bar nakratko zastao pokraj njega i uživao u odličnim izvedbama tog prekaljanog harmonikaša, čije sevdalinke i starogradske pjesme vraćaju u neka minula vremena...


A to i ne treba čuditi ako se zna da je upravo Ivan jedan od najpoznatijih bačkih svirača, kojega su svi mladenci toga kraja željeli na svojim svadbenim svečanostima. A svirao je, prisjeća se, na brojnim veseljima, svadbama..., javljali su se ljudi odsvakud. Uz Vojvodinu, prošao je Baranju uzduž i poprijeko, svirao u Mađarskoj… Ivan je bio nadaleko tražen harmonikaš, znao je i bunjevački i mađarski repertoar, više od tisuću najtraženijih pjesama, i gdje god se pojavio, bio je jamac odlične zabave jer znao je napraviti najbolji štimung.


Za sebe kaže da je kovač po zanatu – harmonikaš u duši.


- Zanat za bravara i kovača učio sam četiri godine kod najboljeg lemeškog majstora. Tri godine sam bio u armiji i ondje sam potkivao konje - ispričao nam je. Radio je u kovačnici, a vod je ima 750 konja koji su vukli topove. Prije odlaska u vojsku oženio se Marijom, djevojkom kojoj, ponosno ističe, po ljepoti, dobroti i marljivosti u selu ravne nije bilo. Dobili su kći Katu, koja je danas profesorica njemačkog jezika u srednjoj školi u Županji.


- Sviram na tri jezika – hrvatske, srpske i mađarske pjesme. Svirali smo puno i u Mađarskoj, perfektno ga govorim, i kada sam u Mađarskoj nitko od njih neće kazati da sam ja ustvari Bunjevac. Od nas šestorice koliko nas je bilo u grupi, a imali smo i još jednog harmonikaša, samo sam još ja živ. Ovo mi je deveta harmonika u životu - govori dida Ivan i prisjeća se kako mu nije bilo nimalo lako doći do vlastitoga instrumenta. Kada su mu oca odveli u Mađarsku na rad, morali su prodati njegovu harmoniku jer teško se živjelo. Od toga je sumještanina Ivan potom iznajmljivao harmoniku svoga oca i plaćao je dudovom rakijom, a uvečer je vraćao novome gazdi. Kasnije je u zamjenu za polovnu harmoniku obiteljskom brijaču kupio radio, a sviranju ga je podučavao sumještanin koji se glazbeno školovao u Subotici. Knjigu s notama i osnovama naručio je iz Zagreba. S nostalgijom se prisjetio i kako je sa suprugom Marijom na Velesajmu u Zagrebu na kredit kupio "hohnericu" crvene boje.
Više od pola stoljeća aktivno je svirao harmoniku, a već dugo godina to čini samo za svoju dušu. Svoje zavidno umijeće odlučio je podijeliti i sa Županjcima.