Magazin
ANITA PEŠA

Dobri ekonomski pokazatelji
Objavljeno 5. listopada, 2019.

Prije osam godina, zajedno s kolegama, dr. sc. Anita Peša objavila je rad "Istraživanje razine plaća u Hrvatskoj u odnosu na zemlje u regiji i zemlje EU". O toj temi, u današnjem kontekstu, kao i o ekonomskom razvoju i standradu življenja u RH, razgovarali smo s dr. Peša, u okvirima ovotjedne teme Magazina.

Koliko je spomenuto istraživanje aktualno i danas, odnosno što se u RH u međuvremenu promijenilo, nabolje ili nagore?

- U vrijeme objave toga rada RH još nije postala članicom EU-a, a četveročlanoj hrvatskoj obitelji bila je potrebna 1,24 netoplaća za pokrivanje troškova prosječne potrošačke košarice. Usporedbe radi, Srbija i Bosna i Hercegovina su, unatoč manjim prosječnim godišnjim plaćama, uspješnije uspijevale pokrivati troškove života. Iz okruženja samo su crnogorski građani bili u još nepovoljnijoj "potrošačkoj" situaciji. U to vrijeme nastupila je svjetska ekonomska kriza, brojni hrvatski građani ostali su bez posla te smo se mi kao autori istraživanja pitali kako i oni koji su posao zadržali uopće preživljavaju. U to su vrijeme brojni hrvatski građani nabavljali namirnice prekogranično (većinom u BiH i Srbiji). Prosječna godišnja brutoplaća u RH iznosila je 12.000 eura, što je bilo 40 % tadašnjeg europskog prosjeka.

Istraživanje je aktualno i danas jer nama ekonomistima pomaže da pratimo tijekove ekonomskih indikatora kroz vrijeme i uspoređujemo ih s aktualnim stanjem s obzirom na razine plaća i troškove života. U međuvremenu se promijenilo puno toga i u RH i globalno. RH je 2013. postala punopravnom članicom EU-a i time omogućila građanima RH da žive nešto bolje, sudjeluju ravnopravnije u europskim ekonomskim tijekovima (posebice u iskorištavanju EU fondova), više putuju, pa i rade u inozemstvu ako to žele i mogu.

PROBLEM PLAĆA
U diskusijama o ekonomskom razvoju, BDP-u, porezima, standardu življenja... uglavnom se sve svodi na plaće. S tim u vezi, zašto su u RH prosječne plaće i dalje niže nego u drugim članicama EU-a?

- Danas je prosječna godišnja brutoplaća u RH 14.000 eura, što je ispod 35 % današnjeg europskog prosjeka, a od nas su lošije Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Litva, Latvija, Slovačka i Poljska. Osim toga, porezno opterećenje hrvatskih plaća prilično je veliko (prosječno se hrvatski radnik odriče 40 % brutoplaće za poreze, prireze i različite doprinose), a od hrvatskih građana nikada nećete čuti kolika im je brutoplaća jer oni zapravo i ne računaju da je to "njihova plaća". Na ovim prostorima ljudi su na vlastitoj koži naučili kako "država" uvijek uzima svoje, a ostatak, tj. netoplaća, kategorija je u kojoj se građani RH semantički i realno snalaze kako znaju i umiju. Kamo odlazi tih 40 % koji hrvatski građanin "daje" državi? Ta davanja odlaze u mirovinski sustav (hrvatsko društvo sve je starije i troškovi će se povećavati), zdravstveni sustav (hrvatsko društvo sve je i bolesnije, što je i logično s obzirom na to da je sve starije, a globalno onečišćenje i stres dodatno pridonose tomu), obrazovni sustav (potrebno usklađivanje stvarnih potreba na tržištu rada i budućih potreba u okviru strategije razvoja društva u cjelini) i drugamo (glomazan i spor lokalni i nacionalni državni aparat kao talac politike jer reforma državnog aparata zahtijeva nepopularne rezove, koji bi posredno vodili prema porazu na sljedećim izborima).

POZITIVNI DOSEZI
Može li se hrvatska ekonomija razvijati bržim tempom nego do sada, da bi i plaće bile veće?

- Nedavno preminuli profesor Radovan Vukadinović još nam je prije 20 godina govorio o dvjema Europama, Europi A, gdje su sve stare razvijene članice, i Europi B, gdje su sve druge tranzicijske zemlje koje su sukcesivno ulazile u EU, a među kojima je i RH. Danas se govori o Europi dviju brzina. Postoji i treća skupina zemalja, ona koja još nije, a možda nikada i neće ući u EU, a to je jako loše za njih jer, kao što je rekao U. Beck, jedino što je gore od globalizacije jest da ne sudjelujete u njoj.

Zašto je RH pri samom dnu s plaćama koje su povezane s brzinom i snagom ekonomskog razvoja, odgovorit ću da treba uzimati u obzir početne pozicije s kojih je neka zemlja krenula. Naša zemlja je u razvoj krenula iz minusa povezanog uvelike s Domovinskim ratom i stvaranjem novog ekonomsko-političkog sustava, prošli smo dug put pregovora oko ulaska u EU, što zbog opravdanih što zbog neopravdanih razloga, a uoči samog ulaska u EU nastupila je globalna svjetska kriza tako da nismo ostvarili potpune koristi u obliku privlačenja stranih investicija, koje su inače prirodno pratile sve novopridošle zemlje u EU.

Unatoč svemu, RH se pozitivno razvija u posljednjih nekoliko godina, a razloge zašto taj razvoj ne ide bržim tempom pronalazim u spomenutim političkim kočnicama, ali i u mentalitetu naših građana, koji se tek trebaju naučiti kako se građanskim inicijativama trebaju i mogu izboriti za život i rad u okruženju u kojem žive. U ekonomiji je poznat pojam očekivanja, koja mogu biti pozitivna ili negativna. Sama očekivanja utječu na pozitivne ili ekonomske tijekove. Pozitivna očekivanja od samih sebe i od društva u cjelini vode prema pozitivnim ishodima. Ljudi s ovih prostora to polagano počinju shvaćati, a mediji nerijetko senzacionalistički usmjeravaju ta očekivanja bez temelja u obliku provjerenih informacija i statističkih podataka.

MORAMO BOLJE
Pitali smo i druge sugovornike, pa pitamo i vas - kakva je kvaliteta rada i života u Hrvatskoj danas, živimo li bolje nego prije pet godina?

- Kvaliteta života u RH bolja je nego u mnogim državama svijeta jer raspolažemo prirodnim resursima, pitkom vodom, nezagađenim zrakom, prekrasnom prirodom, koja privlači brojne posjetitelje. Obiteljski odnosi su temelj hrvatskog društva, u kojima članovi obitelji pomažu jedni drugima, što u razvijenim zapadnim zemljama više nije slučaj. Potrošačke su cijene niže nego kad smo radili prvo istraživanje, a otvaranje zemlje prema EU-u i drugim zemljama povećalo je kvalitetu i dijapazon ponude. Osim toga, online trgovina s proizvodima i uslugama iz cijelog svijeta dostupna je gotovo potpuno hrvatskim građanima. Naši se predstavnici u Europskom parlamentu zauzimaju za naša prava u okviru EU-a. Što se tiče kvalitete rada, ona je slična kao i u drugim tranzicijskim zemljama, dakle tek smo na putu prema novim fleksibilnim oblicima rada kakvi već postoje u razvijenim europskim zemljama, ali ne za sve i ne za svakoga.

Zaključujem da je porastao životni standard u RH, čemu je sigurno pridonijelo članstvo u Europskoj uniji, ali potrebno je shvatiti da je taj EU samo okvir te da sve moramo odraditi i sami jer nitko to neće učiniti umjesto nas. Zemlje koje nas okružuju, a s kojima smo se uspoređivali u prvom istraživanju, danas nemaju taj okvir (a pitanje je kad će i hoće li ga imati), što se uvelike odražava na njihov životni standard. Građani RH danas žive bolje nego prije, ekonomski pokazatelji govore u prilog toj činjenici, no ima još jako puno segmenata društva u kojima nedostaje pameti u obliku sustavnoga i strateškog promišljanja i djelovanja.

Darko Jerković

MAJA VEHOVEC

Stariji nisu manje vrijedni

Ove je godine obznanjeno istraživanje "Kvaliteta radnoga života zaposlenika starijih od 50 godina u EU-u: dvostruki izazov za starije hrvatske radnike". Što nam o tome može reći, jer i to je dio ukupne slike životnog standarda i kvalitete življenje u RH, pitali smo dr. sc. Maju Vehovec sa Sveučilišta u Rijeci.

Što nam pokazuje navedeno istraživanje?

- Istraživanje je objavljeno ove godine, a rađeno je na posljednjim EWCS - European Working Conditions Survey podatcima, iz 2015. godine. To je za sada relevantna baza podataka, jer iduća se očekuje 2020., s obzirom na to da se takvi podatci prikupljaju svakih pet godina. Istraživači Galić, Parmač, Vehovec usporedili su kvalitetu radnog života starijih zaposlenika u Hrvatskoj s onom mlađih zaposlenika, kao i s drugim zemljama zapadne Europe te srednje i istočne Europe. Hrvatski stariji radnici (50+) kvalitetu svog radnog života označili su nižom u odnosu prema mlađim zaposlenicima i nižom u odnosu prema svojim vršnjacima u ostalim grupama zemalja. Takav nalaz otvara mnoga pitanja, što je istraživački vrlo zanimljivo, ali zaključci mogu biti itekako porazni. Nezadovoljstvo starijih radnika može se objasniti korporativnom, organizacijskom kulturom, pa i društvenim statusom, u kojoj se starije radnike smatra manje vrijednima (obilježavaju se pretežito negativnim karakteristikama), a mlađe radnike više vrijednima. Takva obilježja postoje u medijskim opisima i na društvenim su mrežama postala stereotip koji se nesvjesno prihvaća i uzima kao neupitna činjenica. Pojedinačne firme imaju bolje ili lošije organizacijske kulture, ali generalno stereotipna slika prevladava.

GENERACIJSKI JAZ

Koji su uzroci takvog stanja?

- Tomu su sigurno pridonijeli mnogi nesretni i moralno upitni privatizacijski slučajevi diljem Hrvatske, u kojima su najteže stradali zaista stariji radnici. Kad su proglašeni tehnološkim viškom, masovna prijevremena umirovljena bila su gotovo jedina opcija starijih radnika, s višekratno lošim rezultatima za cijelu zemlju. To jesu bili stariji radnici, ali u svojim vrlo kvalitetnim starijim godinama, koji su još mogli biti vrlo produktivni i korisni u svakom smislu, a bili su daleko od pune starosne mirovine. Društvo je time izgubilo njihovu radnu produktivnost, a dobilo velik broj umirovljenika čije se mirovine uz visoku stopu nezaposlenosti (koja je tada vladala) nije moglo pokrivati samo iz mirovinskog osiguranja. Na taj se način 90-ih započela vrlo loša ekonomska politika i organizacijska (ne)kultura, koja je potpuno društveno nekorisna. U svakoj organizaciji potrebna je sinergija mladih i starijih, koja daje najbolji radni učinak. Umjesto toga, raširila se negativna etiketa starijih koje treba "maknuti", jer inače mladi nemaju radnih mjesta, ili starijih koji ne rade dovoljno dobro zbog tehnoloških inovacija u odnosu prema mlađima. Za to je svakako "zaslužna" kadrovska politika u javnom sektoru sa svojim koeficijentima i bujanjem (ne)potrebne administracije. Sada je tu što imamo, a to je znatno veći, i to nametnuti u odnosu prema prirodnom, generacijski jaz između starijih i mlađih u Hrvatskoj u usporedbi Hrvatske s drugim zemljama.

Možemo li govoriti i o izvjesnoj vezi, između kvalitete rada, životnog standarda i razine potrošnje.

- Naravno da uvijek postoji veza između kvalitete rada, životnog standarda i razine potrošnje. Viša stopa zaposlenosti povećava životni standard i razinu potrošnje. Veća kvaliteta rada povećava produktivnost rada, a on donosi veći dohodak, koji utječe na životni standard i osobnu potrošnju. Sada imamo nižu stopu nezaposlenosti, koja nije stvorena samo novim zapošljavanjem nego i velikim iseljavanjem aktivnog dijela stanovništva. Svakoj je zemlji potrebno što više radnih mjesta, i to u organizacijama u kojima se može ostvariti kvalitetan rad, a kvalitetnog rada nema bez kvalitetnih međuljudskih odnosa, jer ljudi nisu roboti.

Je li doista i koliko vrijednost pojedinca u zajednici definirana njegovom potrošnjom?

- To pitanje ne proizlazi iz istraživanja koje smo napravili. To je potpuno drugo pitanje, koje ovisi o tome koliko društvo cijeni konzumerizam i povezuje ga s vrijednošću neke osobe. Zrelo društvo to čini sigurno manje od društava koja tek razvijaju kapitalizam i demokraciju. Vjerujem da će vaše pitanje potaknuti i biti motivirajuće za neke druge istraživače koji bi mogli istražiti što se događa u ovom području. Ono što mi kao pojedinci vidimo oko sebe su naši dojmovi, a istraživači trebaju objektivnim metodama dokazati međusobne veze.

BOLNA TRANZICIJA

Kad se sve uzme u obzir, kakva je kvaliteta rada i života u Hrvatskoj u posljednjih pet do deset godina?

- Na to pitanje ne mogu odgovoriti jer smo mi istraživali samo kvalitetu radnog života starijih zaposlenika. Svakako je vrlo interesantno pitanje koliko je kvaliteta radnog života zaposlenika veća ili manja, ili jednaka, u Hrvatskoj u odnosu prema drugim zemljama, što već deskriptivna statistika iz EWCS-a može pokazati.

Živimo li danas bolje nego prije pet godina, može li se govoriti o porastu životnog standarda u RH?

- Čitala sam literaturu iz tog područja koja dokazuje porast životnog standarda u RH nastalog privatizacijom, povratom imovine, rastom turizma itd. S druge strane, ekspanzija kupnje nekretnina uz bankarske kredite donijela je probleme prekomjernog zaduživanja, koje je uz nedovoljnu financijsku pismenost, odnosno nedostatak opreznosti, ponekad imalo neželjene posljedice. Financijska se pismenost uči cijeli život, a tranzicija iz socijalizma u kapitalizam bila je vrlo brza i ponekad bolna, a pogodila je sve generacije istovremeno. Zbog toga je došlo do povećanja nejednakosti i/ili siromaštva pojedinih grupa građana. (D.J.)

JOSIP TICA

Previše zaostajemo

Premda evidentni rast BDP-a, kao i niz drugih pokazatelja poput poreznog rasterećenja, povećanja mirovina, konstatnog rasta potrošnje i dr., upućuju na pozitivne pomake, prosječno niske plaće i dalje su velik problem u RH.

Zašto je tome tako, pitali smo dr. sc. Josipa Ticu, sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu?

- Negdje smo na petom mjestu po plaćama u odnosu prema bivšim zemljama istočnog bloka, ali ono što zabrinjava je činjenica da mi konstantno zaostajemo za tim zemljama. Strelovito padamo s drugog mjesta (iza Slovenije) prema dnu. Uzroci navedenog zabrinjavaju sve koji prate navedene pokazatelje.

U jednoj Vašoj analizi otprije nekoliko godina utvrdili ste da imamo niži standard nego 1978. Možete li to malo šire pojasniti? Je li danas stanje bolje?

- Prema službenim podatcima DZS-a, nakon što smo povezali podatke za plaće i cijene od 1964. do 2015., proizašlo je da su cijene rasle brže od plaća te da je realno (dakle u odnosu prema prosječnoj košarici dobara) netoplaća 1978. mogla kupiti za 1000 kuna više proizvoda i usluga nego plaća iz 2015. godine. U međuvremenu su plaće porasle dosta, a i promijenjena je metodologija, pa je ta razlika vrlo vjerojatno smanjena značajno, ali i dalje ostaje problem da su plaće gotovo 40 godina iste, a u međuvremenu su ih neke zemlje udvostručile ili, kao Irska i Kina, učetverostručile ili upeterostručile.

Zašto u RH, u odnosu prema drugim zemljama u EU-u, ekonomski razvoj ne ide bržim tempom, koji su razlozi?

- Najjednostavniji odgovor na to pitanje je činjenica da znatno manje investiramo od ostalih, a kad i investiramo, to je jako neefikasno ("ličenje tunela"), a povrh toga jedna smo od rijetkih zemalja koja je smanjila udio stanovnika koji radi tijekom tranzicije. Jako mali postotak radno sposobnog stanovništva radi u ovoj zemlji. Ono čime se ekonomisti trenutno bave je izučavanje ključnih razlika između Hrvatske i ostalih tranzicijskih zemalja koje bi potencijalno mogle objasniti navedeno zaostajanje.

Kad se sve uzme u obzir, u jednom općem zaključku, kakva je kvaliteta rada i života u Hrvatskoj danas?

- Kako kome. Podatci kazuju kako postoji dio stanovnika kojemu je svakim danom sve bolje, čije nekretnine, štednja i dionice svakim danom vrijede sve više, a postoje cijele regije i velike grupacije stanovništva koje su postale veliki gubitnici i tranzicije i globalizacije. Grupacije koje u biti u postojećem modelu rasta svoje mjesto pronalaze u Irskoj, Njemačkoj ili u preranoj prijevremenoj mirovini jednostavno zato što im postojeći model rasta ne pruža nikakve održive prilike za unaprjeđivanje ekonomske egzistencije.

Kada tome dodamo opću atmosferu korumpiranosti sustava, nepotizma i sustavnog ponižavanja svih onih koji pošteno rade i trude se, s osjećajem nepravde svakim se danom sve teže nose čak i stanovnici koji su dobro prošli u svim ovim promjenama. (D.J.)

DELIA STEINBERG GUZMÁN

Pažnja se konačno usmjerava biću

Logična posljedica neumje­re­nih zahtjeva koje ova naša tehno­loška civilizacija postavlja pred čovjeka, a koja se prije svega temelji na kvaliteti i koristi koju ima od svojih proizvoda, jest to što se pažnja konačno usmjerila ljudskom biću, tom najvažnijem činitelju svakog civilizacijskog modela, bio on tehnološki ili ne.

Proteklih godina došlo se tako do zaključka da je kvaliteta materijalne proizvodnje utoliko bolja ukoliko se čovjek proizvođač u njoj osjeća više kao ljudsko biće. Tomu u prilog govori i činjenica da sami strojevi ne mogu ostvariti neki posao do kraja, kao i to da čovjeku, da bi bio sretan, nije dovoljan samo jednostavan poticaj u gomilanju dobara i ­ostvarenju što veće zarade. Iz svega toga proizišlo je ono što možemo nazva­ti modom poboljšanja kva­litete života.

U cijelom svijetu, u tisućama velikih, malih i srednjih poduzeća, pokreću se kampanje za podiza­nje samopouzdanosti, svjesnije učinko­vitosti, osjećaja sudjelovanja i odgo­vornosti, za razvoj međuljudskih odnosa i korektne komunikacije među ljudima.

Sve se to pokazalo vrlo dobrim, pothvat je urodio napretkom u mnogim aspektima: ljudi su postali mnogo otvoreniji, mnogo pažljiviji u radu i mnogo usklađeniji s okolinom u kojoj se razvijaju. Međutim, vjerujemo da to ipak nije sve. Ono što smo ovdje nazvali kvalitetom života polazi od motiva koji ne može obuhvatiti čovjeka u svim njegovim aspektima: motiv je usmjeren na razvoj i poboljšanje proizvodnje, a zanemaruje ostale potrebe čovjeka, neraskidivo vezane uz njega kao ljudsko biće, da se suoči s mnogim situacijama koje nisu uvijek i nužno vezane uz posao i produktivnost.

PEČAT NESTALNOSTI

Sasvim je razumljivo da je ljudsko biće sklono tomu da pronalazi ona materijalna rješenja koja mu, više ili manje tehnificirana, služe da bi osigu­rao dostojan život, no, iznad svega, da mu omoguće natjecanje i zauzimanje mjesta u specifičnoj društvenoj sredini, koja ljude cijeni po tome koliko imaju i po prestižu koji su ­ostvarili.

Međutim, ne smijemo zaboraviti i to da osim materijalnog blagostanja postoje i osjećaji koji nisu uvijek definirani, koji – ovisno o slučaju – donose radost ili bol onima koji ih doživljavaju; postoje također ideje, ne uvijek pretje­rano jasne i odlučne, koje otežavaju izbor i sigurnost koračanja u budućnost. Tome možemo također pridoda­ti one životne pokretače koje kvalificiramo kao duhovne ili metafizičke, koji iznenada prodru u svijest, vapeći za odgovorima na za­gonetke vječnosti.

Da bismo mogli govoriti o istin­skoj kvaliteti života, moramo sagledati čovjeka u njegovoj cjelovitosti, a ne samo u onome što on može dati ili proizvesti. Trebalo bi razmotriti mogućnosti odgoja koji od najranijih godina nudi usmjerenost psihološkom, mentalnom, moralnom i duhovnom razvoju, potičući čovjeka da uvijek daje najbolje od sebe i tako se ostvaruje, prije svega, kao bolje ljudsko biće.

Na psihološkom planu važno je da svatko zna razlikovati svoje svakodnevne i prolazne emocije od onih dubljih osjećaja koji se mogu i moraju njegovati da bi se održali i donijeli stabilnu sreću. Sve dok čovjek kvalitetu života povezuje s emocionalnim doživljajima koji su površni i promjenjivi, sve dok na njih stavlja naglasak i dok su mu oni u središtu interesa, neće moći biti siguran čak ni u samoga sebe, a kamoli u nekog drugog. Ono što je nestalno može nas zabavljati neko vrijeme, ali kao takvo ne može nositi pečat kvalitete.

DREVNI KONCEPTI

Na mentalnom planu ne samo što nedostaje učenja nego se naučenom pristupa na pogrešan način. Stvarnost nam pokazuje s koliko lakoće možemo zaboraviti ono što smo loše naučili. Nedostaje razumijevanja, pamćenja s inteligencijom, zbrajanja vlastitih iskustava i iskustava drugih, nedostaje nastojanja da se svako učenje učini živim i tako, i na tom planu, postigne ono što zovemo kvalitetom života.

Na moralnom planu svakodnevni primjeri također upućuju na istu razliku: prijeko je potrebno razvijati latentne vrline u svim ljudskim bićima. Nije važno to što “nije u modi” biti dobar, pošten, pravedan, mudar, uljudan, srčan, častan. Jednostavno, bez tih i drugih sličnih osobina nikad nećemo imati kvalitetu života. Činjenice to same pokazuju.

Na duhovnom planu, bez zapa­danja u fanatične formule i isključivosti, treba ponuditi poniranje u mir duše koja želi znati što radimo ovdje, na svijetu, otkuda dolazimo i kamo idemo. Treba ostaviti one isprazne predrasude da nam nitko na ovome svijetu ne može prenijeti ništa vrijedno, a pogotovo ako se radi o drevnim konceptima koji su nadživjeli vrijeme.

Uistinu, svi mi želimo kvalitetu života. Međutim, ono što je potrebno željeti jest to da joj damo istinski i sveobuhvatan značaj i da nas ta kvaliteta čini boljima u svakom smislu. Tek tada možemo biti učinkovitiji, sretniji, inteligentniji, malo mudriji. Tek tada ćemo moći ponosno nositi oznaku ljudskih bića.(Izvor: Nova Akropola)

Piše: Delia STEINBERG GUZMÁN
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana