Maja Medaković oduvijek je znala da je novinarstvo njezin prvi i jedini izbor. Završila je Fakultet političkih znanosti, smjerovi Televizija i PR. Ističe kako voli priče o malim ljudima i velikim borcima, teme koje pokrivaju socijalu i zdravstvo. Kako je jedno vrijeme paralelno radila i za vijesti i u Provjerenom, tako je pratila, između ostaloga, i dolazak pape Ivana Pavla II.

Nije rijetkost da intervjue ponavljamo, no moramo priznati da smo se iznenadili kad smo zavirili u arhivu i otkrili da je od posljednjeg intervjua s Majom prošlo čak pet godina – što znači da smo ga radili na polovini njezina trenutačnog staža u “Provjerenom”. U razgovoru koji slijedi otkrila nam je kakav je osjećaj kad te svakog četvrtka gleda pola milijuna ljudi, što joj je najveći izazov u poslu, kako izgleda svakodnevnica u redakciji, prisjetila se kakvo joj je bilo iskustvo rada na reality showu “Farma” i razmislila na kakvom bi novom projektu voljela raditi.

Provjerili smo u arhivi kad smo radili zadnji intervju – bilo je to u listopadu 2014. godine. Što se promijenilo kod vas u ovih pet godina, a što je ostalo isto?

- E, ovim ste mi pitanjem zagolicali novinarsku znatiželju, pa sam i ja krenula provjeravati u našoj arhivi kako bih vam što točnije odgovorila. Od posljednjeg intervjua napravila sam točno 113 reportaža za “Provjereno”. Ako računate da u prosjeku svaka od njih traje deset i pol minuta, dolazimo do gotovo 20 sati televizijskog programa. Čini se ok., posebice jer sam u tih pet godina zbog čuvanja trudnoće i porodiljnog dopusta s posla izbivala godinu i pol dana. Postala sam mama i to je najveća promjena ikad, ne samo u posljednjih pet godina, he, he, he. Redakcija se svako toliko osvježi novim ljudima, to je prirodno i normalno. Ali atmosfera je ostala ista. Dapače, rekla bih da je sada još i bolja. Privilegij je svako jutro ići na posao bez grča, radovati se zajedničkoj kavi.

Prema čemu ćete pamtiti deset godina provedenih u redakciji “Provjerenog”?

- Pa, ponajprije mnogo rada, putovanja, kasnih montaža. Stvari i iskustava koje sigurno nikada u životu ne bih iskusila da se ne bavim ovim poslom. I mnogo zanimljivih i inspirativnih ljudi koje sam imala sreće upoznati. Pamtit ću ih i po kolegama koji su s vremenom postali pravi prijatelji. I po tome što mi je posao donio ljubav, pa na kraju krajeva i obitelj. Da nije “Provjerenog”, tko zna bih li ikada upoznala Davora, zaljubila se... Mi smo vam kod kuće mini Nova TV. Uz tatu snimatelja i mamu novinarku, sada imamo i Gitu - direktoricu programa (smiješi se).

S obzirom na to da “Provjereno” ima vrlo brojnu publiku, kakav je osjećaj uživati povjerenje građana kakvo imate kao novinar ove emisije?

- To je prije svega velika čast. Lijepo je znati da vas svaki četvrtak gleda oko 400 tisuća ljudi, da vam se obraćaju s povjerenjem, da ste im, kako nam često znaju reći, posljednja nada. Predano smo to gradili punih 12 godina, davali sve od sebe. Ali to je i golem teret, odgovornost koje smo u redakciji itekako svjesni.

Što biste rekli da je najveći izazov u vašem poslu? Kako se s takvim izazovima i sami nosite?

- Izazov je uvijek isti. Iz tjedna u tjedan napraviti što bolju priču, dati sve od sebe. Nije uvijek lako. U ovome poslu ovisite o toliko faktora na koje ne možete izravno utjecati. Vjerno prenijeti gledateljima ono što sama osjetim i doživim na terenu izazov je u svakoj priči koju radim.

Kakvi su bili vaši počeci u emisiji? Sjećate li se svoje prve priče?

- Počela sam kao researcher, kao najmlađa i najnovija u redakciji pomagala kolegama, učila u hodu. U novinarstvu je to obično tako. Bace te u vodu pa ti plivaj i snalazi se kako znaš. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lako. Bilo je i izazovno, i frustrirajuće, i svakako. Ali onda se dogodila moja prva priča radnog naslova “Kako zaraditi na vlastitom tijelu”. I ne, nije ono što vam možda prvo pada na pamet. Prodaja kose, majčinog mlijeka, krvne plazme, posao modela na Likovnoj akademiji, ali i prodaja umjetnina koje je umjetnik napravio od komadića vlastite kože. Tim se načinima zarade bavila reportaža. Urednici Ivani Paradžiković jako se svidjela ta ideja, jer je bila malo pomaknuta, a ona je bila puna savjeta. Kad je priča izišla Mato Barišić je komentirao da mu uopće ne izgleda kao da je riječ o prvoj reportaži i da se odlično uklopila u emisiju. Na toj sam pohvali živjela danima, a sad će me vjerojatno zbog ovog priznanja danima zezati, he, he, he...

Od svega što ste vidjeli i svih priča na kojima ste radili tijekom godina, koje se uvijek rado prisjetite?

- Priča o Milanu i Matiji definitivno je na prvom mjestu. Takvo se nešto događa valjda jednom u životu. Svaka priča u kojoj smo ljudima pomogli izgraditi dom ili riješiti neki do tada nerješivi problem za mene ima posebnu važnost. Rado se sjetim i reportaže o albanskim burnešama, ženama koje, zbog tradicije koja već pomalo izumire, cijeli život žive kao muškarci. Ili o 95-godišnjem Justu Gallegu Martinezu, čovjeku koji čitav svoj život, i to vlastitim rukama, gradi katedralu u predgrađu Madrida.

Dočarajte nam svakodnevnu atmosferu iz redakcije “Provjerenog”. Kako izgleda ta suradnja, interakcija s kolegama novinarima, snimateljima, montažerima?

- Mi smo vam kao jedna velika i glasna obitelj. U redakciji uvijek svira glazba, svi pričamo u isto vrijeme, puno se smijemo i šalimo. Netko tko gleda sa strane, možda bi pomislio da u takvoj atmosferi teško može nastati jedna ozbiljna emisija, ali istina je sasvim suprotna – takav odnos je upravo ključ uspjeha. Tu se osjećamo dobro, uskačemo i pomažemo jedni drugima. Kad se radi, radi se. Ozbiljno, odgovorno, uvijek pomičući granice. U Provjerenom sam već deset godina i odlazak na teren najdraži mi je dio posla. A nakon uspješnog snimanja, najveći je gušt sjesti i popiti kavu. Tada se priča o svemu, samo ne o poslu. Znam tko doma ima kakve zavjese, tko ih uopće nema, gdje se može dobro pojesti, prepričavaju se novi vicevi...

Zanimljivo je da ste prve televizijske korake napravili u reality showu “Farma”. Može malo detaljnije o tome?

- Prve dvije sezone “Farme” odradila sam još dok sam bila na faksu. Bio je to moj prvi pravi televizijski posao i donio mi je puno iskustva. Sjećam se da sam na razgovoru za posao bila, kad sada odvrtim film unatrag, možda i preiskrena. “Nemam nikakvog TV iskustva, osim radionica na faksu. Brzo učim i želim raditi, znam da će biti puno posla, toga se ne bojim i nadam se da ćete me primiti”, rekla sam poslodavcima. I dobila sam posao! Valjda im se svidio stav (smijeh).

Da vam s matične televizije ponude da, osim “Provjerenog”, radite na nekoj novoj emisiji prema vlastitom izboru, kakva bi ona bila?

- Uhhh, sad ste mi dali materijala za razmišljanje... Teško da bih uz “Provjereno” ostalo vremena za još nešto. Moralo bi to biti nešto sasvim drugačije. Mnogo je zanimljivih formata. Joj, ma tko zna. Ali jedno znam sigurno. Za politiku nisam! Ne volim populizam, bahatost i podcjenjivanje bilo koje vrste.