Magazin
REPORTAŽA: GRUZIJA

Bilo jednom na
brdovitom Kavkazu...
Objavljeno 21. rujna, 2019.
OD ANTIKE DO MODERNOG DOBA: ZEMLJA ČUDESNIH KRAJOLIKA, TUŽNIH I TMURNIH LJUDI...

Proteklog ljeta odlučila sam stupiti u kontakt s gruzijskom kulturom, posjetiti nevjerojatna mjesta koja sam prethodo istražila čitajući knjige i portale, kao i naučiti nešto novo o toj zemlji, za koju svi tvrde da je prekrasna i jedinstvena u svijetu.

Premda to možda zvuči neobično, Gruzija je država u istočnoj Europi, na sjeveroistoku Crnog mora. Zapravo se nalazi na samoj granici između istočne Europe i jugozapadne Azije. Graniči s Turskom, Rusijom, Armenijom i Azerbajdžanom te na zapadu izlazi na obale Crnog mora. Poznata je po svojim prirodnim ljepotama, poput planina Veliki i Mali Kavkaz. Prijestolnica joj je Tbilisi, grad s 1,12 milijuna stanovnika. Od posebnosti treba istaknuti da Gruzijci imaju svoje unikatno pismo, koje je vizualno vrlo zanimljivo. Njihov alfabet ima 33 slova i nema nikakve sličnosti s drugim pismima. Osim što imaju specifični jezik, Gruzijci se mogu pohvaliti i bogatom kulturnom baštinom i tradicijom narodne glazbe. Većina stanovnika su pravoslavni kršćani. Površina zemlje je 70.000 km². Stanovnika je 3,7 milijuna.

GUŽVA NA ULAZU
Iz beskonačno velikog Istanbula autobusom sam se zaputila prema Gruziji. Nakon dugotrajne dnevno-noćne vožnje, od 1150 kilometara, napokon smo stigli na granicu. Prelazak tursko-gruzijske granice osobito je zahtjevan. Potrebno je s cjelokupnom prtljagom napustiti autobus i ući u zgradu kao u zračnoj luci. Kroz mali prolaz gura se mnoštvo ljudi prema vrlo sporoj graničnoj policiji kako bi prošlo sve skenere i kontrole s putovnicom za ulazak u Gruziju. Nakon izlaska iz zgrade čekamo da carinska kontrola pregleda sve autobuse i automobile. Sjajno je što možete putovati bez vize, no svejedno je velika gužva na kontrolnim punktovima te je prelazak iz Turske u Gruziju trajao gotovo dva sata. Na graničnim prijelazima bitno je naoružati se strpljenjem i razumijevanjem, što može biti vrlo naporno zbog procedura koje određana država zahtijeva.

Nakon prelaska granice i carinskih formalnosti nastavili smo vožnju autobusom obalom Crnog mora do Batumija, glavnog grada pokrajine Ađarije, najvećeg grada u toj regiji i važne morske luke za isporuku nafte. U Batumi smo stigli u prijepodnevnim satima. Rubni dijelovi grada jako su zapušteni, sve je u poluruševnom stanju. Ulazak u Batumi izgleda vrlo neperspektivno.

PUT ZA TBILISI
Nakon što sam se smjestila u hotel, odložila stvari, otuširala se, nevjerojatno jeftinim taksijem odvezla sam se do starog Batumija, centra grada. Povijesni dio sadržava dojmljive građevine, slikovitu arhitekturu sa zanimljivim pročeljima i balkonima. Zgrade su s elementima europske i azijske arhitekture. Stari dio grada vrlo je šarmantan s brojinim buticima, čajanama i kafićima. Pojedini dijelovi grada izgledaju poput malog Dubaija. U tijeku je gradnja i novih zgrada. Grade se visoki neboderi među klasičnim zgradama iz 18. i 19. stoljeća. Ovaj grad na zapadu Gruzije posljednjih nekoliko godina brzo se razvija i postaje jedan od glavnih kulturnih i ekonomskih centara u državi. Grad je posebno lijep navečer, kada se građevine pretvaraju u veličanstveno osvijetljena zdanja. U budućnosti bi mogao biti jedno od posjećenijih odredišta i za turiste iz istočne Europe, pa i iz Hrvatske...

U ranojutarnjim satima krenula sam u Tbilisi. Cesta nije tako loša kako se govorilo, no prepuna je zavoja. Put prolazi kroz prelijepe predjele pa se ima što vidjeti i može uživati u pogledu na okolicu. U Tbilisi, glavni grad Gruzije, star 1500 godina, stigla sam poslijepodne. Okružen je visokim planinama, a izgledom niti je Europa niti je Azija. Do dolaska ovamo mislila sam da je Gruzija isključivo dio Azije. Bilo kako god, Tbilisi je divan grad bogate prošlosti, nastao još u 5. stoljeću. Zgrade i kuće bogate su ornamentima iz ruskog razdoblja, ali i baroka, sve do tradicionalne gruzijske arhitekture s balkonima iz 18. i 19. stoljeća. Davna vremena perzijskih i turskih invazija također su ostavila traga u arhitekturi Tbilisija. Ukupno uzevši, u gradu se lijepo spajaju Istok i Zapad.

Obilazim predsjedničku palaču, katedralu Svetog Trojstva - najvišu crkvu na Kavkazu, s križem od 7,5 metara, na brdu Elija, u povijesnom dijelu grada. Glavna je to katedrala, sagrađena 2003. kao spomen na 2000 godina od rođenja Isusa Krista i na 1500 godina Gruzijske pravoslavne Crkve. Cijeli taj kompleks ima veći broj zanimljivih građevina...

Potom obilazim Trg slobode, na kojem se nalazi statua sv. Đorđa. Središnji je to trg, kojim dominira zlatni kip vidljiv sa svakog brda u Tbilisiju. Ovdje je u svibnju 2005. pokušan atentat na američkog predsjednika Georga Busha, ali granata zbog kvara nije eksplodirala.

U neposrednoj blizini su Nacionalni muzej i Gruzijski parlament, kao i zanimljiva skulptura radovanju pijenja vina. Uživala sam u pogledu na grad iz žičare koja povezuje Trg pobjede i svetu planinu s crkvom Metekhi, koja je izgrađena na samoj litici iznad rijeke Mtkvari. Nakon toga spuštam se pješice, prelazeći preko rijeke staklenim mostom, koji izgleda poput uloška Always. Sve do Islamske četvrti, uskim starim ulicama, malo drukčijeg Tbilisija.

Odlazim do mnogobrojnih tradicionalnih restorana i u jednom od njih kušam tradicionalna gruzijska jela. Gruzijska kuhinja, kao i cijelo područje Kavkaza, poznata je po hrani koja se temelji na tri glavna sastojka - tijestu, siru i mesu. Voća i povrća ima u izobilju, a cijene su vrlo pristupačne. Dva najpoznatija jela su - kačapuri i kinkali. Kačapuri je pečeno tijesto, izgledom poput malenog čamca, sa sirom i jajetom u sredini. Pečenom tijestu mogu se dodati i drugi sastojici, kao meso ili pasirani grah. Kinkali su knedle, izgledom poput šešira, punjene mljevenim mesom, u kojem prevladava snažni kumin. Tu su i nezaobilazni slatkiši u obliku duguljaste svijeće, ušećerene s orasima, bademima, grožđicama... Zanimljiva je činjenica da je Gruzija i kolijevka vina, a mnogi će ovdje spremno reći da riječ vino ne potječe iz latinskog, nego od gruzijske riječ rvino! Uglavnom, s više od 500 vrsta grožđa, Gruzija opravdava epitet zemlje vina. Od bezalkoholnih pak napitaka svakako treba kušati i neki od gruzijskih zelenih čajeva, posebno cijenjeni gruzijski crni čaj. Što se pak hrane tiče, meni se nije svidjela njihova ponuda, jer u sva jela dodaju mnogobrojne začine, osobito puno svježeg korijandra, koji nadvladava sve okuse, što kod mene izaziva mučninu i nagon na povraćanje. Kao i moji suputnici, nakon tih tegoba prestala sam eksperimentirati s njihovima jelima.

ČAROBNI SJEVER
Sljedećeg dana put me vodio čudesnim krajolicima, prema veličanstvenim planinama na sjeveru zemlje, u podnožje Kavkaza. Put je izazovan, prolazi kroz planinske lance, divlje doline. Dok se vozimo stjenovitom cestom iz Tbilisija prema ruskoj granici, prolazimo kroz uske kanjone. Uživam u zadivljujućim krajolicima, veličanstvenim planinama, kaskadnim slapovima. Spektakularan je to prolazak kroz čarobno visočje. Toliko lijep da nisam znala na koju stranu prije pogledati. Pomislila sam kako je to moje najbolje ljetno utočište, savršena planinska tura dosad isplanirana. Put do Kavkaza vodi legendarnom vijugavom vojnom cestom koju je izgradila nevelika skupina vojnika potkraj 18. stoljeća. Vojna cesta, magistrala, poznata je povijesna trasa i glavna ruta kroz Kavkaz iz Gruzije u Rusiju, koja vodi preko planina, a duga je nešto više od 200 kilomatara. Povezuje Tbilisi s Valdikavkazom u Sjevernoj Osetiji. Smatra se najvažnijim produktom vojne ruske vlasti. Cesta je u dobrom stanju. Njome neprekidno prolaze brojna teretna vozila. Primjećujem da Gruzijci voze vrlo opasno. Vožnja u Gruziji je zastrašujući doživljaj. Primjerice, obilaženje u zavoju s lijeve ili desne strane. Vozači su na rubu fizičkog konflikta. I naš vozač je bio u nekoliko takvih situacija. Da ga nismo smirili, tko zna što bi bilo, ovako, ostalo je samo na verbalnom sukobu.

Na putu do odredišta nalaze se skijališta, grade se apartmani, hoteli. Ovdje sezona traje dugo, od prosinca do travnja. U blizini granice s Ruskom Federacijom, deset minuta od prijelazne rampe, posjećujem selo Gergeti. Poslije se strmom asfaltiranom cestom uspinjemo, dijelom udobnim džipom a dijelom pješice, prema usamljenom manastiru sa stožastom kupolom iz 14. stoljeća - Gergeti Trinity Church, kako ga zovu Englezi. Taj je grandiozni objekt također jedan je od simbola Gruzije. No premda se izvana doima moćnom, unutrašnjost crkve vrlo je skromna, sa samo nekoliko ikona. Bila sam sretna što sam posjetila ovo mjesto jer sam to dugo planirala.

Po okolnim obroncima uočavam kozake - vješte jahače na konjima, koji čuvaju stada ovca i krava. U daljini su razapeti njihovi veliki šatori, ispred kojih žene pripremaju hranu na otvorenom, a djeca veselo trčkaraju uokolo. To je jedno od najslikovitijih mjesta u Gruziji koje sam posjetila. Dugo sam sjedila na panju ispred crkve Svetog Trojstva, na uzvisini ispod veličanstvene planine, na visini od 2170 metara, u nekom kontemplativnom raspoloženju.

TUŽNI I NAMRGOĐENI
Što se tiče Gruzije kao izrazito planinske zemlje, mnogi okolni vrhovi uvijek su prekriveni snijegom. Nas je vrijeme poslužilo te omogućilo spektakularan pogled na planinu Kazbegi, gdje sam imala priliku vidjeti najviši ledenjak Kavkaza, smješten na nadmorskoj visini od 5047 metara. Usred ljeta - snijeg. Jedan od mojih suputnika bio je toliko oduševljen vizurama Kavkaza da je od ushićenja zaboravio svoj ruksak sa stvarima i dokumentima. Kada smo se spustili u selo i ušli u restoran kako bismo se malo okrijepili, shvatio je da mu nedostaje ruksak. Odmah se vratio do lokaliteta na kojem je bilo još mnogo ljudi i uspio naći nedirnut ruksak baš na mjestu gdje ga je i zaboravio.

Sve u svemu, putovanje netaknutom prirodom ove jedinstvne zemlje otkrilo mi je novi svijet, novu kulturu, planinske ljude koji žive u šatorima i još puno drugih čudesa. Za turiste i sve putnike sklone izazovnijim destinacijama ta je zemlja bogomdano odredište. Bez obzira na to što će se Gruzijci mnogima doimati kao odveć tužni i namrgođeni ljudi, odjeveni u odjeću zagasitih boja, ne previše skloni jedni drugima, a ni turistima. Ali zato je okruženje u kojem žive, napose priroda, doista fascinirajuće. Uostalom, kao i višestoljetna tradicija Gruzije na Kavkazu.

Piše: Ina STAŠEVIĆ
Gergeti Trinity Church, grandiozni vjerski objekt i simbol Gruzije, izvana se doima moćno, no unutrašnjost crkve vrlo je skromna, s tek nekoliko ikona...
Dva najpoznatija gruzijska jela su - kačapuri i kinkali. Kačapuri je pečeno tijesto, izgledom poput malenog čamca, sa sirom i jajetom u sredini...
Dugo sam sjedila na panju ispred crkve Svetog Trojstva, na uzvisini ispod veličanstvene planine, u nekom posebnom, kontemplativnom raspoloženju...
Staljinova domovina
Gruzija je jedna od 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza unutar granica Gruzijske SSR. Josif Staljin, pravim imenom Josif Visarionovič Staljin, ili Iosif Besarion Džugašvili, sovjetski vođa od 1928. do 1953., podrijetlom je bio Gruzijac. Nakon osamostaljenja 1991. Gruzijom je vladao Eduard Ševardnadze, no 2003. Revolucija ruža ga je svrgnula, a predsjednikom je imenovan Mihail Saakašvili. Nakon Revolucije ruža pokrenut je niz reformi s ciljem jačanja vojnih i gospodarskih potencijala države. Gruzija je pružila vrijednu potporu NATO-ovim operacijama na Kosovu i u Afganistanu te protuterorističkim operacijama podmorskog nadzora u Sredozemlju. Gruzijci, koji čine većinu stanovništva, tradicionalno pripadaju autokefalnoj Gruzijskoj pravoslavnoj Crkvi. Gruzijski jezik član je južnokavkaske jezične skupine, nepovezane s indoeuropskom ili altajskom skupinom, kojoj pripadaju jezici susjednih država. Gospodarstvo Gruzije temelji se na poljoprivredi (agrumi, čaj, vinogradarstvo) i crnomorskom turizmu. (W/D.J.)
Polifonijsko pjevanje
Gruzija ima bogatu i vibrantnu glazbenu tradiciju, koja se sastoji od eklektične mješavine folka, klasike i moderne glazbe. Posebno je poznata po gruzijskom polifonijskom pjevanju, što je nedvojbeno najranija polifona tradicija kršćanskog svijeta, te je od UNESCO-a vrjednovana kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva. Gruzijsko višeglasje temelji se na tri vokalna dijela, jedinstvenom sustavu ugađanja temeljenom na savršenim petinkama i harmonijskoj strukturi bogatoj paralelnim petinkama i disonancama. Svaka regija u Gruziji ima vlastitu tradicionalnu glazbu, s perzijski utjecanim zujanjima i solistima sličnim ostinatima na istoku, kompleksnim improviziranim harmonijama na zapadu te cjelokupnim akordima u Svanetiji. Osim toga, druga vrsta klasične glazbe počela se pojavljivati u Gruziji u 19. stoljeću, koja spaja lokalne folklorne teme s tradicionalnim europskim klasičnim glazbenim oblicima. Važniji predstavnici te discipline su Zaharija Paliašvili, Dimitri Arakišvili, a poslije Andria Balanchivadze (brat Georgea Balanchinea), Otar Taktakishvili i drugi. Gruzijski izvođači su dobro zastupljeni u vodećim svjetskim opernim ansamblima i na koncertnim pozornicama.(W/D.J.)
Možda ste propustili...

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (II.)

Jadranka Polović: Ne možete živjeti mirno ako vam se susjedi tuku

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (I.)

Hrvatska će položiti ispit zrelosti!