Iskustvo nas uči da kada se jednom svjesno odlučimo lagati, onda smo na duže vrijeme odustali od bilo kakvog suvislog prakticiranja govorenja istine. Najnoviji roman Clare Mackintosh "Sve same laži" (Mozaik knjiga, 2019.) još jednom potvrđuje ovu surovu i za ljudski rod poražavajuću konstataciju - staru laž moguće jer nadvladati isključivo novom, još većom, odvratnijom laži.

Kao primjer evo izvatka iz spomenutog romana Clare Mackintosh:

"Mark pročisti grlo.

- Moram ti nešto reći.

Vidim mu lice i želudac mi se okrene, kao kad dizalo juri u prizemlje bez pritiska na gumb koji će ga zaustaviti. Ne mogu podnijeti više nikakva objašnjenja, više nikakva iznenađenja. Želim ostatak života proživjeti znajući točno što se događa svaki sat, svaki dan.

- Kad je onaj policajac pitao za termin koji je Caroline zakazala kod mene…

Zuri u kavu, šuti neko vrijeme.

Ništa ne govorim, srce mi udara u ušima.

- Lagao sam.

Opet osjećam pomak, tlo pod mnom puca, cijepa se, njiše. Život se mijenja zbog jedne riječi.

Zbog jedne laži.

- Nikad se nisam sreo s tvojom majkom.

Podigne pogled, a oči mu potraže moje.

- Ali razgovarao sam s njom.

Teško progutam.

- Nisam to odmah povezao, tek nakon prvog tvog dolaska k meni. Pogledao sam u rokovnik i ondje je bilo zapisano ime tvoje majke. I sjetio sam se njenog telefonskog poziva; sjetio sam se da mi je rekla kako joj je muž umro, kako joj treba pomoć da se s time izbori. Samo što se ona nikad nije pojavila, a sve to palo mi je na um tek u tom trenutku.

- Zašto mi ništa nisi rekao?

Mark ispusti dah kao da je upravo istrčao maraton.

- Zaštita pacijentovih podataka?

U glasu mu se čuje upitnik, kao da zna da sve to zvuči apsurdno.

- I zato što nisam htio da odeš.

- Zašto ne? - kažem, iako već znam odgovor. (…)

- Oprosti - šapće.

- Nije važno" (str. 414-415).

Doduše, treba reći da ljudi najčešće lažu zbog nekih "viših interesa", iz nekih "opravdanih razloga", kako bi zaštitili obitelj, svoje najbliže, drage osobe, kako bi poboljšali svoju poziciju/interese u društvu, kako bi ostvarili neki benefit…, stoga se uopće ne moramo čuditi na čudesnom bogatstvu imaginacije s kojom svaki dobar lažljivac disponira.

Na godišnjicu samoubojstva svoje majke Caroline Johnson njezina kći Anna primila je čudnu božićnu razglednicu na kojoj piše: "Samoubojstvo? Razmisli malo", i upravo će ta činjenica natjerati Annu da promijeni svoj dosadašnji stav o smrti/samoubojstvu svoje majke. A kako je do samoubojstva njezine majke došlo samo nekoliko mjeseci poslije samoubojstva njezina oca, jednako čudnog, jednako nemotiviranog, kao i samoubojstva njezine majke, Anna počinje sumnjati u službenu, policijsku verziju smrti njezinih roditelja i traži od policije da iznova otvori slučaj samoubojstva svojih roditelja.

Budući da incident s tom razglednicom nije bio jedini, jer joj je netko, u međuvremenu, ostavio mrtvog kunića ispred obiteljske kuće i nepoznati netko bacio ciglu u sobu njezine tek rođene bebe, sve upozorava na to da njezine sumnje nisu bez temelja.

I poslije svega toga, "božićne razglednice", kunića, cigle..., više ništa neće biti isto. I u svijetu intriga, zločina, ova priča uistinu je neobična, prepuna neočekivanih rješenja, šokantnih iznenađenja. Sve ono što će se u romanu poslije te kobne razglednice/informacije događati potpuno će promijeniti i život Anne i život njezine nove obitelji. Naime, poslije smrti svojih roditelja Anna ne samo što je nastavila obiteljski posao, prodaju automobila, već je dobila dijete, kćerkicu Ellu, u sretnoj, ali izvanbračnoj vezi sa psihijatrom Markom, koji joj je trebao pomoći da što bezbolnije, s manje stresa, prebrodi činjenicu da je, u relativno kratkom vremenu, izgubila oba roditelja. Gubitak majke vrlo joj je teško pao. No, ono što i sama nehotice počinje otkrivati, strogo čuvane obiteljske tajne, pokazat će se kao nešto što bi bilo kudikamo bolje zaboraviti. A otkrivanje tih tajni bitno će ugroziti ne samo njezinu budućnost nego i budućnost njezine nove obitelji:

"Anna ima bebu.

- To sve mijenja. To će izmijeniti Annu. Majčinstvo će je natjerati da dovede u pitanje sve što je mislila da zna; natjerat će je da preispita vlastiti život, vlastite veze. Moju smrt. I tvoju.

To što ima dijete Annu čini ranjivom. Sada ima nešto što voli više od bilo čega drugog na svijetu. A kad netko to zna, može tu činjenicu iskoristiti protiv tebe.

Ne traži odgovore, Anna. Neće ti se svidjeti ono što ćeš otkriti.

Ako ode na policiju, dovest će u opasnost i sebe i dijete.

Pokrenut će nešto što se neće moći zaustaviti (i bit će upravo tako, op. Z.K.)" (str. 53-54).

Sve u svemu, autorica na maestralan način vodi priču, uostalom, kao što je to činila i u svojim prethodnim izdanjima ("Pustila sam te" i "Vidim te", knjige također objelodanjene u Mozaik knjizi), i opet će nas zbuniti, jer će se vrlo brzo pokazati da je Anna samo djelomice u pravu kada kaže da njezini roditelji nisu počinili samoubojstvo, nego da je u pitanju klasično ubojstvo, a nije u pravu ni policija, koja, osim Murraya, smatra da se ipak radi o klasičnom samoubojstvu.

Budući da sukladno dogovoru između urednika i recenzenta ne smijem detaljnije otkriti tko je tko u ovoj priči, ne preostaje mi ništa drugo nego da vam toplo preporučim ovu knjigu Clare Mackintosh. Doduše, mogu još upozoriti, bez obzira na činjenicu što je "kultura laži" dominantna kultura našega (tranzicijskog) vremena, da će na kraju pobijediti - istina! Makar i u romanu (romanima)...