Magazin
KULTURNA RAZMJENA

Svaki put počinje jednim korakom!
Objavljeno 21. rujna, 2019.
JINHUA HOMESTAY PROJECT: KINESKO ISKUSTVO KOJE SE NE ZABORAVLJA

O Jinhua Homestay Projectu prvi sam put čuo od svoje prijateljice, studentice engleskog i francuskog jezika i književnosti, koja je sudjelovala na projektu prošle godine. Ona mi je pričala o svim događajima i pozitivnim iskustvima s projekta te me zainteresirala za njega - kaže Stjepan Glavaš te dodaje:

- Čim mi je ispričala o svojim doživljajima, potražio sam Jinhua Homestay Project stranicu na internetu, vidio da traže studente jezika i književnosti te provjerio da nemam što raditi od 10. do 24. kolovoza. Uz prijavu sam napisao i motivacijsko pismo, u kojemu sam naveo na koji bi način projekt koristio meni kao studentu engleskog jezika i književnosti te kako bih i sam mogao pridonijeti projektu. Nakon motivacijskog pisma uslijedio je videorazgovor s organizatorima te su me poslije razgovora obavijestili da sam primljen. Uspio sam, idem u Kinu! Imao sam let iz Zagreba 7. kolovoza, a u Šangaj sam sletio 8. kolovoza, dva dana prije početka projekta. Čim sam sletio u zračnu luku, vidio sam da će mi jezik biti najveća prepreka u tom golemom gradu i još većoj državi. Naime, u Šangaju malo tko govorio engleski, stoga mi je izuzetno teško bilo snaći se od aerodroma do hotela bez tuđe pomoći. S obzirom na to da nisam htio platiti skupi aerodromski taksi, morao sam se oslanjati na dobrotu neznanaca, koji su donekle znali engleski jezik, da mi pokažu rutu na kineskim aplikacijama jer su Google Maps, kao i većina ostalih aplikacija koje koristimo u svakodnevnom životu, zabranjene u Kini. To bi mogao biti i jedan razlog zašto malo ljudi govori engleski u Kini. Sve aplikacije i internetske stranice koje oni koriste jesu kineske inačice Facebooka, YouTubea, Whatsappa itd., stoga malo tko ima potrebu znati engleski da bi se koristio internetom.

U SJENI TAJFUNA
Na dan početka projekta, 10. kolovoza, na područje nedaleko od Šangaja udario je tajfun Lekima, najjači u posljednjih 20-ak godina. Te su vremenske nepogode izazvale male promjene u rasporedu jer mnogi sudionici projekta nisu uspjeli sletjeti u Šangaj, već su njihovi zrakoplovi bili preusmjereni u Peking, Singapur i Osaku. Svejedno, naši su domaćini pokazali izuzetnu organiziranost i sposobnost za suočavanje s takvim nepredviđenim situacijama. Volonteri projekta pokupili su nas na aerodromu i platili nam smještaj i obrok u hotelu Vienna nedaleko od aerodroma dok čekamo dolazak ostalih sudionika. Već sljedeći dan sve su nas zajedno autobusima prevezli u selo Lutian, gdje se projekt održavao.

Selo Lutian nalazi se nekih 300 km od Šangaja na nadmorskoj visini od 562 m na planini Jinhua. Zrak je u selu čist, a temperatura u kolovozu oko 30 Celzijevih stupnjeva. S jedne strane sela nalazi se šuma i drvećem pokriveni vrhovi planine. S druge strane nalazi se dolina i jezero Lu, što na kineskom znači “košuta”. Naime, jezero je svoje ime dobilo po legendi o djevojci koja se sprijateljila s košutom, a košuta je pomagala djevojci oko oranja polja i prenošenja namirnica s tržnice. Jednog je dana košuta uginula te je djevojka dugo plakala, pa su seljani kasnije to područje nazvali po nesretnoj košuti. U Lutianu smo bili smješteni u tzv. homestay, manjim hotelima u vlasništvu obitelji koje žive u selu. Odmah s balkona mog homestaya pogled je pucao na zeleno jezero Lu, oko kojeg su izgrađene šetnice savršene za ugodnu večernju šetnju po obali jezera. Općenito je okolica sela lijepo uređena te su očita nastojanja lokalne vlade da se selo pretvori u ekoturističko središte. Također, u blizini sela nalaze se i neke druge zanimljivosti osim jezera, poput taoističkog hrama Wong Tai Sin, gdje smo svakog jutra trenirali tai chi; akademije u Lutianu, gdje smo svaki dan imali predavanja; te izuzetno lijepe pećine Shuanglong.

Ljudi u Lutianu bili su izuzetno otvoreni i ljubazni te su se voljeli slikati s nama. Domaćini u Homestayu također su bili otvoreni prema nama. Na primjer, unatoč tome što nismo bili jedini gosti u njihovu hotelu, često su nas pitali što da prave za ručak i za večeru. Tijekom projekta imao sam prilike naučiti jako puno o kulturi Kine. Organizatori su nam za svaki dan sastavili raspored pun radionica, izleta, predavanja. Na predavanjima i radionicama učili smo o proizvodnji čaja na planini Jinhua, kineskoj kaligrafiji, tai chi mačevanju, Wu operi, ekonomiji pokrajine Zhejiang te o mnogo toga drugog.

Na izlete su nas vodili u gradove Jinhua i Hangzhou. Najviše me se dojmio izlet u Hangzhou, gdje smo išli na vožnju brodom po Zapadnom jezeru (uvršteno na popis UNESCO-ove svjetske baštine 2011. g.), potom smo posjetili sjedište tvrtke Alibaba Group (jedna od najvećih internetskih trgovina na svijetu) i završili izlet zapanjujućim pogledom na light show u Central Business Districtu.

TIMSKI RADOVI
Raspored samog projekta bio je ispunjen nizom aktivnosti. Prvo bismo imali tai chi trening u 7 sati, pa onda doručak u 8. Potom su bila predavanja ili izleti pa se išlo na ručak u 12 sati. Nakon toga bilo bi još koje predavanje, radionica ili izlet, potom večera u 18. U vremenu između svih objeda i radionica svaka je grupa trebala raditi na svojim zadatcima. Primjerice, umjetnička grupa trebala je slikati krajolik sela i okolice. Moja grupa (Publicity group) trebala je objavljivati slike s projekta na vlastitim društvenim mrežama. S takvim strogim rasporedom nismo mogli tulumariti kasno navečer jer sutradan ne bismo mogli izvršiti svoje obveze.

Što se tiče hrane, bila je vrlo ukusna i u mnogočemu drukčija nego hrvatska. Prva je velika razlika između naše domaće i kineske kuhinje u tome što Kinezi ne jedu kruh! Najbliže kruhu što sam vidio bio je man tou, mekana pogača od pšeničnog brašna koju smo jeli isključivo za doručak, i to uz obilje povrća. Za rižu bi se moglo reći da je njihova zamjena za kruh. Uz rižu, Kinezi najviše jedu povrće pripremljeno na razne ukusne načine. Ugodno me je iznenadilo to obilje povrća koje Kinezi jedu, a takav način prehrane mogao bi biti jedan od razloga zašto je većina Kineza, i starih i mladih, mršava. Treća razlika između dviju kuhinja jest u pripremi mesa. Kao prvo, oni uglavnom ne razdvajaju meso od kosti, a kao drugo, oni poslužuju cijelu životinju od glave do nogu. I tako, kada sam prvog dana ručao na selu, zagrabio sam si velik i sočan komad mesa, no ubrzo sam shvatio da je to glava kokoši! Uza sve to što sam učio o kineskoj kulturi, upoznao sam i ljude iz raznih dijelova svijeta. U dobrom sjećanju ostalo mi je i sudjelovanje na Lunuhu međunarodnom glazbenom festivalu koji se održavao na jezeru Lu, gdje smo sudionice iz Hrvatske i ja izveli Primoštensko kolo pred publikom od nekoliko stotina ljudi. Tako smo uspjeli pokazati i dio hrvatske kulture u toj kulturnoj razmjeni. Najviše od svega dojmila me se izvedba glumaca Wu opere. Wu opera je glazbeno-scensko djelo koje ujedinjuje glazbu, pjevanje, ples, akrobacije te u neku ruku čarobne trikove. Zadivile su me fizičke sposobnosti glumaca i sklad u kojemu su izvodili svoje akrobacije. Jedna od pozitivnih razlika između Kine i Hrvatske jest što Kinezi imaju velik osjećaj obvezatnosti prema rokovima - nema odmora dok se posao ne dovrši! Također, Kinezi puno više cijene timski rad nego individualan uspjeh. Na primjer, kada se treba riješiti nekakav veći problem, ljudi će se fokusirati na rješavanje općeg problema te neće baš raspravljati o potrebama i preferencijama pojedinaca. Njihov je pogled na stvari puno više orijentiran k učinkovitosti. Sve u svemu, dva tjedna u selu Lutian naučila su me nekoliko stvari. Kao prvo, stekao sam uvid u kulture koje su različite od moje. Kao drugo, naučio sam se biti otvoreniji prema drugim načinima razmišljanja i imati više razumijevanja prema tim različitostima. I kao treće, dobio sam priliku koristiti se vještinama, koje sam stekao tijekom obrazovanja, u stvarnima situacijama.
Piše: Stjepan GLAVAŠ
Šestorka iz Hrvatske
Jinhua Homestay Project je kulturna razmjena koju organizira Ured za strane i prekomorske odnose narodne vlade Okruga Jinhua. Projekt je trajao dva tjedna, od 10. do 24. kolovoza, i sudjelovalo je 38 sudionika iz 13 zemalja, od kojih je čak šest bilo iz Hrvatske. Za projekt su se tražili studenti novinarstva, turizma, dizajna te jezika i književnosti, koji bi radili na informiranju svijeta o kulturi i tradicionalnom načinu života u drevnim selima u okolici grada Jinhua.
Možda ste propustili...

INTERVJU: MIRELA ŠPANJOL MARKOVIĆ, AUTORICA PRIRUČNIKA "MOĆ UVJERAVANJA"

Stil se dugo gradi i ne treba ga mijenjatI

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana