Iako sam već pet godina poslom vezan uz grad Slavonski Brod, i to kao docent na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, prošle sam jeseni prvi put sudjelovao na Akvarelističkoj koloniji Sava. Osim samostalne izložbe u Likovnom salonu "Vladimir Becić" u ožujku ove godine, to je moja prva aktivnost kao slikara u Slavonskom Brodu, a ne samo kao profesora, jer mnogo surađujem s Galerijom i Muzejem. Možda je moja primarna uloga slikara i bila poticaj da se konačno slobodno izrazi, pa sam na toj koloniji ostavio desetak akvarela; što pejzaža, a što portreta kolega. To je vrlo zahtjevna tehnika jer traži vještinu i brzinu i ne trpi ispravke. Akvarel radim isključivo uživo, prema neposrednom promatranju, jer fotografija kao predložak ne posjeduje izvornu energiju niti imam interakciju s motivom koji radim (pejzaž ili figura) - kaže nam Marko Šošić dodajući da je atmosfera na 39. sazivu bila ugodna, društvo jako dobro, a organizacija se pobrinula da im ništa ne nedostaje.

Posljednji dani ljeta idealno su vrijeme za početak rada 40. saziva kolonije, i to otvorenjem izložbe prošlogodišnjeg, 39. saziva. Otvorenje je u petak, 20. rujna, u 19 sati u Galeriji Ružić, a izlažu: Alfred Kruppa, Irena Zeiner, Petar Hranuelli, Dejan Duraković, Ivica Kurtz, Iva Karla Habus, Josipa Čamber, Milan Pavlović, Ivana Škvorčević, Željko Subić, Ivan Bogović, Marko Šošić, Nikolina Žabčić. Izložba će biti otvorena do 20. listopada.


- Trinaest autora svatko na svoj način potvrđuje navedene teze. Rukopisi toliko različiti i samosvojni počivaju na jednostavnom prosedeu; interakciji kista, vode i papirne podloge. Cilj je uvijek isti; poziv za novi početak, za novi akvarel, za novi poredak boja na papiru. Niz kojemu se kraj ne nazire - piše Branimir Pešut u katalogu izložbe, na kojoj tri monokromna rada - Film bez kamere I, Film bez kamere II, Film bez kamere III - izlaže mlada Ivana Škvorčević koja je sudjelovala na prijedlog prijatelja Andreja Tomića. Opisao joj je ukratko čime se bavi kolonija i kakav je raspored rada i obilazaka sela u okolici Slavonskog Broda. Budući da je rodom iz Nove Gradiške, dobro je upoznata s ovim područjem jer ju je, kaže, djed kao malu djevojčicu znao voziti u čamcu rijekom Savom pa su znali obilaziti sela i mala mjesta uz rijeku.


- Nikada nisam bila ni na kakvoj likovnoj koloniji pa sam si dala priliku iskusiti čari. Tehnika akvarela nije mi nikada bila previše privlačna, ali zato sam radila mnogo radova u laviranom tušu pa sam pristala, ipak, okušati se više u akvarelu. Volim tehniku laviranog tuša jer zahtijeva preciznost i nema povratka nakon povučenog poteza. Za trajanja kolonije uglavnom sam fotografirala, razmišljala i pisala zabilješke. Radove sam naslikala nakon kolonije. Akvarelističke radove napravila sam analizirajući kretanje pigmenata na vlažnoj površini papira i tako dobila lagani prelazak od najtamnijega do najsvjetlijega tona i tako napravila više varijacija s većim i manjim "obojenim površinama‘‘ - pojasnila nam je Ivana Škvorčević, za koju je sudjelovanje na ovakvoj manifestaciji koja se održava 40 godina iznimno velika čast, jer okuplja samo akademske umjetnike.


- Voda tvrdoglavo slijedi svoje putove, a umjetnik opet svoje. U svakoj akvarelističkoj slici, kada joj se dovoljno približimo i fokusiranim pogledom započnemo pažljivu vizualnu analizu njezine površine, pratimo i iščitavamo slikarev rukopis. Istovremeno možemo zamijetiti sedimentaciju pigmenta koja slijedi fizikalne zakone tekućine u kontekstu metoda kojim ih pažljivo nanosi na papir. Ono što vidimo jest da su oblici nastali u jednom ili više slojeva vode. Vodeni element postoji, znano je svima, u tri agregatna stanja i umjetnicima je dovoljno jedno, ono tekuće kojeg najviše ima oko nas i koje je podesno za natapanje pigmentom i prenošenje na papir vrlo jednostavnim postupcima da bi se stvorila slika, a možda uz malo sreće i umjetnost. Postupak vrlo elementaran i star koliko i najstarije civilizacije koje su vodu koristile kao slikarski medij - piše Pešut.


Za Ivanu Škvorčević stvarati uz umjetnike koji su joj prijatelji i koji su joj bili profesori lijepo je iskustvo. Ambijent i druženje su opušteniji, razgovori uglavnom o kulturnoj sceni, o umjetničkim krizama, brigama, kustosima, muzejima i općenito osobnim umjetničkim problemima.


- Zahvalila bih na velikom trudu i organizaciji gosp. Branimiru Pešutu, kao i na materijalu, čime su omogućili umjetnicima opušten rad. Inače, Željko Subić, jedan od izlagača, bio mi je profesor iz povijesti umjetnosti u Općoj gimnaziji Nova Gradiška i bila sam sretna vidjeti ga nakon dugo godina u pravom umjetničkom ambijentu. On je imao iznimno velik utjecaj na mene, moj rad i odabir fakulteta, kao i profesori s Akademije za umjetnost i kulturu, Dejan Duraković/kiparske tehnologije i Ivica Kurtz/slikarstvo - dodaje 25-godišnja Ivana Škvorčević, koja od ove školske godine u rodnom gradu predaje likovnu kulturu u OŠ Ljudevita Gaja.

Preliminarna skiciranja i istraživanja mogućih kompozicijskih rješenja i tonske studije na papiru, koja idu ka konačnoj realizaciji slike, uvijek su dobra praksa za sve; bilo početnike bilo iskusne slikare. Početak procesa slikanja važniji je negoli finalno dodavanje zadnjih slojeva boje kako se slikanje bliži kraju, jer prostor za nove intervencije se umanjuje i mogućnost gubljenja transparentnosti toliko tipične za dobar akvarel postaje veća. Sliku privesti željenom i jasnom kraju puno je lakše uz prethodnu dobro osmišljenu pripremu. Jedinstveni karakter akvarela time dolazi do potpunog izražaja - piše Pešut dodajući da slikanje nije pitanje doslovne realnosti koju vidimo oko nas ako je figurativna slika naš cilj, jer ta realnost počiva na drugim načelima koja nisu, naravno, slikarska.


- Slikanje je pitanje naše percepcije, pogotovo kada ono što je viđeno prezentiramo na slikarski način. I ta osnovna premisa mora biti dio pažljivog promišljanja. Treba stoga na pravi način omogućiti mediju vode da učini tu čaroliju. Ista pravila vrijede i za apstraktno slikarstvo. Godine iskustva i rada s medijem omogućuju umjetniku da sa sigurnošću interpretira viđeno ili zamišljeno, pojednostavljuje i manipulira našom percepcijom na plošnom, dvodimenzionalnom papiru.


Trinaest autora svatko na svoj način potvrđuju navedene teze. Rukopisi toliko različiti i samosvojni počivaju na jednostavnom prosedeu; interakciji kista, vode i papirne podloge. Cilj je uvijek isti; poziv za novi početak, za novi akvarel, za novi poredak boja na papiru. Niz kojemu se kraj ne nazire.
Idejni početci i razmišljanja o pokretanju kolonije koja bi bila posvećena isključivo jednom mediju, i to akvarelu, ne poklapaju se vremenski s prvim sazivom u ljeto 1980., već se naziru u susretima nekolicine brodskih slikara nekoliko godina ranije. U jednom razgovoru sa slikarom Markom Kernom, vođenim prije petnaestak godina, mogli smo doznati sljedeće: "Sve je započelo na savskoj obali na gelenderima negdje 1975.-76. Bila smo nas trojica: moj brat Kruno, Goll i ja. Ideja o koloniji potekla je od Predraga Golla…