Osijek će u nedjelju dočekati Varaždin, a na vratima gostujuće momčadi stajat će jedan bivši bijelo-plavi. Ivan Nevistić, 21-godišnji rođeni Đakovčanin, ali od svoje 11. godine bio je član kluba iz Gradskog vrta koji je napustio prije četiri godine kada je bio jedan u nizu igrača koji su se tada iz Osijeka preselili u Rijeku.

I danas je, zanimljivo, još uvijek član riječkog kluba, ali na posudbi u novopečenom prvoligašu s kojim će se u nedjelju suprotstaviti bivšem klubu iz grada u kojemu je odrastao.

- Rođeni sam Đakovčanin, a u Osijek sam stigao u petom razredu. Prije toga već sam počeo trenirati u Đakovu, ali su se roditelji preselili u Osijek. Kako su dva starija brata već trenirala u Osijeku, i ja sam došao za njima u klub - počeo je priču današnji vratar drugog prvoligaša s Drave. Braća su u međuvremenu završila fakultete, a jedan brat Stipe danas je vratar trećeligaša Đakovo-Croatije. Kod Nevistića je pozicija vratara obiteljska tradicija.

- Može se i tako reći s obzirom na to kako nam je i stric bio vratar, ali ja sam se upravo zbog starije braće odlučio trenirati nogomet i biti vratar. Da su oni prije mene trenirali odbojku, vjerojatno bih i ja onda za njima počeo trenirati odbojku. Đakovština je već desetljećima rasadnik kvalitetnih prvoligaških vratara. Još od vremena Piškorevčanina, legendarnog Pave Majera, pa Čede Marasa, Miroslava Žitnjaka i danas do Ivana Vargića, s kojim je najmlađi prvoligaški vratar rodom iz Đakova dijelio svlačionicu u Rijeci.

- Poznato mi je to o Đakovčanima kasnije prvoligaškim vratarima, ali zašto je to tako nemam objašnjenje. Posebno zato što su svi oni napravili karijeru kasnije u različitim sredinama i s različitim trenerima. Zanimljivo je bilo kada sam došao u Rijeku da su od trojice vratara dvojica bili Đakovčani. Znači, Vargić i ja. Iz grada koji pet puta ima manje stanovnika od Rijeke. Iz osječkih vremena prisjeća se i hvali Filipa Šušnjaru koji je Nevistiću bio trener vratara u mlađim uzrastima Osijeka i s kojim je "narastao" do kadetske reprezentacije Hrvatske u generaciji Brekala, Sose, More, Šempera... Međutim, 2015. godine u olovnim vremenima za osječkog prvoligaša napustio je Gradski vrt.

- Sjećate se kakva je tada bila situacija u NK-u Osijek.

Ja sam već tada imao nekoliko ponuda, odlučio sam se za odlazak u Rijeku u kojoj su već tada bili novi vlasnici. Branio sam tada za juniorsku i drugu momčad Rijeke. U drugoj momčadi Rijeke neko vrijeme trener mu je bio Ivica Kulešević, današnji voditelj Škole nogometa Osijeka, čiji je pomoćnik bio današnji trener seniorske momčadi Dino Skender.

- Imam s njima pozitivna iskustva i pozitivno mišljenje. Što se tiče Dine Skendera, sjećam ga se kako je bio jako posvećen poslu. On je bio sto posto u nogometu i siguran sam kako je to i danas. Zbog takvoga njegova pristupa siguran sam kako će napraviti odličnu trenersku karijeru. Još uvijek je pod ugovorom s Rijekom, no prije dvije godine posuđen je Varaždinu. Prošlu je jesen kratko bio na posudbi u slovenskoj Muri da bi se na proljeće ove godine ponovno vratio u Varaždin s kojim je izborio plasman u Prvu ligu. Među Varaždincima je učvrstio poziciju među vratnicama postavši trenutno najmlađi od svih standardnih čuvara mreže među hrvatskim prvoligašima.

- Mislim kako je najvažnije za mladog igrača u ovoj fazi negdje igrati. To je po meni presudno za napredak. Varaždin je po meni jako dobra nogometna sredina. Ušli smo u Prvu ligu, naravno sada igramo protiv kvalitetnijih suparnika, promijenio se i trener i trebat će neko vrijeme kako bi sve sjelo na svoje mjesto. Sigurno je kako smo mogli imati i više bodova od sadašnja tri, ali zbog toga nema nikakve panike. Uostalom, uvjeren sam kako će Varaždin opstati u Prvoj ligi.

Dok je bio član Osijeka, trenirao je s nekolicinom današnjih prvotimaca. Ipak, s jednim je u posebno dobrim odnosima.

- Moja generacija je primjerice Luka Marin, igrao sam sa Špoljom (Josip Špoljarić, nap. a.), Lončarom, Piljem. Međutim, od svih osječkih igrača najbolji sam prijatelj s Mihaelom Žaperom. Osim što smo zajedno igrali, i odrasli smo zajedno. Bili smo prvi susjedi. Mi smo obojica, naime, iz DGO-a (Donjeg grada, nap. a.).

Jesi li se čuo ovih dana s prijateljem Žaperom?

- Čuo sam se s njim prije nego što je odlazio na okupljanje mlade reprezentacije. Čestitao sam mu na pozivu. Nakon toga više se nismo čuli, ali vjerujem kako ćemo kontaktirati. Bar preko poruka.

I provocirati jedan drugoga?

- Uvijek toga bude prije utakmica. Sitnih podbadanja. Tijekom utakmice svatko je koncentriran na svoju igru, a nakon utakmice uvijek se prijateljski popriča. Dakako, onaj koji pobijedi, tada nastavlja s podbadanjima, ali sve to bude u prijateljskom tonu. Ja se nadam kako ću ovaj put ja imati razloga za podbadanje - zaključio je Nevistić.