Nakon rujanskog paketa utakmica u kvalifikacijama za Euro 2020. godine hrvatska reprezentacija nije ni bliže, ali ni dalje plasmanu na kontinentalnu smotru koja će se diljem Europe, a i šire, odigrati sljedećeg ljeta. Hrvatska je imala dva neugodna gostovanja koja je odradila u svojoj uobičajenoj praksi "toplo-hladno".

Čudesno kvalitetan nastup u Trnavi gdje smo Slovake doslovce rastavili na proste faktore, i onda tri dana kasnije u Bakuu protiv Azerbajdžana mršavi remi, u partiji gdje smo, osim početnih 30 minuta, izgledali kao u većini utakmica u ovim kvalifikacijama - neuvjerljivo.

I sad kako da čovjek bude pametan? Koje je od ta dva lica pravo lice Hrvatske? Vjerojatno ni jedno, nego je istina negdje u sredini. Igra u Trnavi bila je jedna od najboljih koju je Hrvatska pružila uopće. Pazite, 31 udarac prema slovačkim vratima ispalila je Hrvatska u 90 minuta! Takva baražna vatra ne viđa se ni u susretima protiv reprezentacija koje su uglavnom "topovska hrana", a kamoli u okršaju s jednim od izravnih konkurenata u skupini. Čisto za nevjerovati. Međutim, bajka je trajala samo tri dana, jer smo na svom starom stratištu u Bakuu opet zapeli i propustili priliku završnicu kvalifikacija dočekati u sasvim komfornoj situaciji. Istina, prvi smo u skupini s bodom više od konkurencije, do kraja izlučnog ciklusa u skupini su još tri susreta od koja dva igramo kod kuće protiv izravnih suparnika (Mađarska i Slovačka), što bi trebalo biti dovoljno za plasman na Euro, no samo jedno "proklizavanje" u tim susretima moglo bi nam donijeti grdne probleme. Opet, kada sve zbrojimo i oduzmemo, možda je i bolje što moramo ostati širom otvorenih očiju, jer vidjeli smo protiv Azera kako to izgleda čim naši reprezentativci samo malo oduzmu gas i pomisle kako je sve riješeno.

Nije nikakva drama jer i dalje ključeve plasmana na Euro držimo u vlastitim rukama, ali "žulja" što to ova generacija do odlazaka na velika natjecanja nikako ne može doći lagano. Uvijek mora biti nekakvih kikseva. U Bakuu je "na straži" pomalo zaspao i izbornik Zlatko Dalić koji je trebao i morao povući poteze u fazi utakmice kada je bio vidljiv ozbiljan pad u igri naše selekcije. No, Dalić se ponašao poput svog prethodnika Ante Čačića, i reagirao je tek kada se "Maradona s Kaspijskog jezera" Halilzade prošetao kroz našu obranu. U Bakuu je bilo jasno vidljivo koliko je svježa krv potrebna Hrvatskoj. Kroz Brunu Petkovića riješili smo pitanje centralnog napadača. Za očekivati je kako će Dinamov centarfor vremenom biti samo bolji, a isto vrijedi i za Nikolu Vlašića koji je u dvije utakmice pokazao više nego, primjerice, Mateo Kovačić u cijelom reprezentativnom opusu. Na vrata prve momčadi ozbiljno kuca i Josip Brekalo. No, opet ne treba žuriti s promjenama dok god prvotimci mogu odgovoriti zahtjevima. U Trnavi su mogli itekako, ali očito je problem držati takav visoki ritam u razmaku od tri dana. U biti, nije bilo ni za očekivati takvu vrhunsku razinu igre protiv Azera, jer ona nije bila ni nužna s obzirom na to da su se tamo Mađarska i Slovačka doslovce prošetale s pola gasa, ali Hrvatska očito nije sposobna pobjeđivati na takav način. Jednostavno, domaćinu smo dali zraka kada je za njega sve izgledalo bezizlazno. No, dobro, show must go on, imamo još tri meč-lopte u kojima možemo osigurati plasman na Euro kroz skupinu što bi se, objektivno, moralo dogoditi jer dvije prvoplasirane reprezentacije idu dalje. Ako se to nekim čudom izjalovi, ostaje nam mogućnost kroz play-off Lige nacija. Ipak, za to se trebaju poklopiti neke stvari. Hrvatska je najbolja od reprezentacija koje su ispale iz A razreda Lige nacija, pa ako izravan plasman na Euro ostvare svi ostali članovi te elitne skupine, dobit će priliku kroz play-off. Taj put doista treba doživljavati kao plan C, jer je vrlo nepredvidiv.

Postoje još neke stvari o kojima će izbornik trebati promisliti. Vezane su uz kult reprezentacije, koji je Ivan Rakitić još jednim otkazivanjem zbog "privatnih problema" djelomice narušio. U ključnoj fazi kvalifikacija Rakitić se odlučio za apstinenciju od reprezentativnog dresa. Koliko se god trudili, teško ga je razumjeti. Opet, nije drama, ali treba o tome porazgovarati. Harmonija unutar momčadi uvijek je bila najvažniji zamašnjak naše reprezentacije i prema tome se toliko razlikujemo od brojnih drugih reprezentacija. I u to se ne smije dirati, pa taman se radilo i o jednom od najboljih igrača reprezentacije.

I neka izbornikova objašnjenja vezana uz Rebića nakon susreta protiv Azerbajdžana nisu baš dobro sjela. Što znači "nisam ga htio demoralizirati"? Halo, kvalifikacije za Euro nisu ni vrijeme ni mjesto za liječenje nečijih "duševnih boli". Na tom terenu Dalić hoda po tankom ledu i mora biti oprezan. Dosad je kvalitetno rješavao sve te psihičke i ine zavrzlame kojih u reprezentativnom okruženju uvijek ima, pa nema razloga sumnjati kako će to znati učiniti i sada. Uglavnom, nakon te dvije rujanske utakmice u glavi nam treba ostati slika Hrvatske iz Trnave. Tamo smo vidjeli koliko golem potencijal koji imamo. I tu je opet ključan Dalić. Kada se igra onako kako on to zamišlja, onda nam reprezentacija izgleda vrhunski. Čim igrači počnu vući svaki na svoju stranu, što nam se dogodilo nakon pola sata igre protiv Azera, onda sve ostaje upitno. Upitan nam, valjda, neće biti odlazak na Euro, kao ni spektakl koji će se dogoditi na Poljudu početkom listopada, na koji dolazi Mađarska.

Split će nakon dugo vremena svjedočiti velikoj i iznimno važnoj utakmici reprezentacije, jer pobjeda nad Mađarima dovela bi nas na prag plasmana na završni turnir Eura. Dotad moramo nekako riješiti tu enigmu zvanu Baku. Naime, glavni grad Azerbajdžana jedan je od 12 gradova u kojem će se igrati završnica Europskog prvenstva, a nama to baš nikako ne paše. Ako se plasiramo, valjda nas neće dopasti da igramo baš tamo...