Vlada je do sada najoštrije reagirala na jedan od intervjua Milorada Pupovca u kojemu Republiku Hrvatsku proziva za ovodobni fašizam i destabilizaciju šire regije. Kako to komentira, i Pupovca, i reakciju iz Vlade, ali i reakciju šire hrvatske javnosti, pitali smo dr. sc. Stipana Tadića, sociologa s Hrvatskih studija.

Je li Pupovac ovaj put stvarno pretjerao?

- U Sabornici i političkom životu nema dijaloga, dogovora oko strateških pitanja društva i države, nema jasno definiranih ciljeva, prevladava monolog i dugi solilokviji samodopadnih, za ne reći, narcisoidnih pojedinaca. Temeljni problem i generator većine političkih nesporazuma je izigranost volje birača, skrpana i heterogena saborska većina od “koalicijskih partnera” kojima su interesi vlastite grupe i vlastiti interesi i bogaćenja (gramzljivost za materijalnim) daleko ispred općih interesa društva, naroda i države. Ideološka i svjetonazorska pitanja i podjele kojima smo svakodnevno u mainstream medijima namjerno izvrgnuti samo su pokazatelji da je određenim interesnim skupinama jako stalo da se podijeljenosti, tenzije i rascjepi u društvu stalno raspiruju i podgrijavaju. Stoga u društvu i nema dijaloga, a obiluje glasnost i kakofonija.

Kod koalicijskih partnera, odnosno njihovih vodećih članova, snažna je politička samosvijest da je saborska većina krhka, a Vlada zapravo spoj (ne)spojivoga, prebjega iz opozicijskih stranaka i koalicija u vladajuću momčad. Takvu je vladu lako destabilizirati, čak i pojedinačnim izlaskom. Svjestan je toga i g. Pupovac sa svoja tri zastupnika (koja mu jamči zakon!?), kao i manjinski zastupnici. Stoga i “premišlja” (trguje!) hoće li ostati u Vladi ili je napustiti. U takvoj situaciji klevetničkog i lažnog etiketiranja hrvatski narod je zatečen i u poziciji nevjerice, neodlučnosti i političke apatije. Duboko sam uvjeren da će narod, akoli ne njegovi politički čelnici, pronaći pravi put i izlaz kao što ga je uvijek u teškim iskušenjima povijesti pronalazio. Upravo se zbog izigrane volje birača i političke trgovine vlade koja svim svojim koalicijskim partnerima trajno duguje dokle god postoji generiraju društveni i politički problemi i rade ustupci u kojima izborno neuspješni i politički manjinski pojedinci, uz obilnu pomoć moćnih medija, vode glavnu riječ. Ne čude stoga usporedbe, izjave i napadi Pupovca na hrvatski narod, državu, pa čak i Katoličku Crkvu u Hrvata. On se samo bori za svoje interese i provodi svoj (memorandumski!) program. Zanimljiva je priča o ugroženosti Srba. Oni su ugroženi i kad su većina - u bivšoj državi, i kad su manjina - danas. O čemu se tu zapravo radi i što doista stoji iza te sintagme o ugroženosti? Za to bi bila potrebna posebna studija i pomna raščlamba.

Zašto ne samo Pupovac nego i neki drugi, ne samo iz SDSS-a, nego i iz udruga civilnog društva, sustavno pokušavaju RH prikazati kao netolerantnu zemlju, a pojedinačne incidente staviti u širi kontekst nesnošljivosti i nacionalizma? U čijem je to interesu?

- Hrvatska je demokratski uređena država, hrvatski narod ima bogatu povijest, kulturnu baštinu i vlastiti identitet. Narodu se ne smije domoljublje stavljati u dopuštene razine da se ne bi brendiralo kao nacionalizam. Upravo takvim ponašanjem borci protiv ideologija vraćaju stare ideologije u novom ruhu. Politički su to spinovi kojima se daje relevantnost i golemi medijski prostor, a bitna pitanja života, naroda, društva i države lako se zaobiđu. Isticanjem pojedinačnih incidentnih događaja i njihovo dizanje na razinu nacionalnih tenzija i ugroze Srba kao etničke manjine u Hrvatskoj, s ciljem širenja nesnošljivosti, stvara se društvena shizofrenija, moralna panika, polarizacija i strah u društvu. U takvim je anomijskim društvenim okolnostima politička manipulacija izuzetno laka, a utjecaj na birače postiže se strahom i negativnim emocijama. To je zapravo latentni cilj takvih skupina, udruga i grupa, trajno držati hrvatski narod i državu u stanju anomije i ustaljenom neredu, kako se prije gotovo stotinu godina izrazio otac personalizma Emmanuel Mounier. Čovjek je osoba, a ne ni individua zatvorena u sebe, ni kolektivitet u kojemu se gubi osobnost. Primjeri totalitarnih režima prošloga stoljeća moraju nam biti pouka kako ne bismo ponavljali zle i loše primjere nedavne prošlosti.

Svako malo iz pojedinih krugova naglašava se i fenomen tzv. ustašizacije, koliko je to pretjerano, koliko je minorni folklor, ili se radi o stvarnoj opasnosti?

- Rekao bih da to više govori o dotičnim krugovima iz kojih takve tvrdnje dolaze i koji to govore, negoli o realnim društvenim činjenicama. O složenim društvenim fenomenima teško je dati jednostavan i jednoznačan odgovor. Onaj tko naglašava ustašizaciju Hrvatske danas, vjerojatno gleda kroz takvu prizmu. U mraku su, naime, sve krave crne! Onaj tko ustašizaciju društva vidi, vjerojatno realnost društva promatra s crvenog motrišta i iz perspektive mentalnog komunista, da se poslužim sintagmom akademika I. Aralice. A takvih, nažalost, u Hrvatskoj ne nedostaje. Bilo zbog toga što lustracija nije provedena, što je jedan težak uteg, zbog čega se nije do kraja dogodila ni pomirba ni katarza društva i što mu onemogućuje snažniji razvoj i iskorak u budućnost.

Ekstremno lijevi će u svemu gledati ustašizaciju, a ekstremno desni će u svemu vidjeti crvene i komunizam. Prostor je zakrivljen - Extrema tanguntur (ekstremi se dodiruju)! Riječ je o istima. Golema većina hrvatskoga naroda nije ni ekstremno lijevo, ni ekstremno desno. Ideološka shizofrenija, kojom nas mediji svakodnevno izluđuju, može biti i krinka da bi netko sačuvao svoje ideološki stečene povlastice. No to su pitanja za širu elaboraciju.

U Europi se javljaju slični ekstremno radikalni pokreti kao odgovor na politička pitanja i krize, od pitanja migranata do samog pitanja (opstanka) Europske unije. U društvu, hrvatskom poglavito, problem nastaje kada neki društveni fenomen dobije sufiks -izam ili proces -izacija. To pak znači da je riječ o ideologiji i njoj sukladnom procesu. Imali smo tako samo u novije vrijeme (de)tuđmanizaciju, klerikalizaciju, sada ustašizaciju… etc. Riječ je o etiketama koje se pridaju onim drugima. Odnosno, etiketa ima za cilj diskvalifikaciju drugoga! Jedan od temeljnih postulata demokratskog društva da bi dobro funkcioniralo je da ne postoje prijepori oko temeljnih pitanja. A u hrvatskome društvu neki dežurni higijeničari po zadatku konstantno dovode u pitanje same temelje na kojima država i društvo stoje ili padaju. A to već ima elemente specijalnog rata. Društvo mora biti demokratsko, pluralističko i dinamično, slobodnih i jednakopravnih svih svojih građana i osoba. Manjine ne bi trebale imati nikakve društvene povlastice ni beneficije. S obzirom na to kakav status u Hrvatskoj imaju manjine, volio bih i ja osobno pripadati nekoj od manjina.

Ako RH usporedimo sa svijetom (Njemačka, Nizozemska, Švedska, Francuska...), tamo je daleko više netolerancije i rasizma nego u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

- Teško je govoriti u kriterijima više i/ili manje, ali je laž govoriti da je hrvatsko društvo netolerantno, rasističko i to povezivati s ustaškim režimom. Hrvatska je u relativno kratkom povijesnom hodu preživjela dva totalitarna režima i prošla težak oslobodilački Domovinski rat. Važne su to sastavnice kolektivnog pamćenja i nacionalne svijesti. Ne možemo olako komparirati stanje u Hrvatskoj s navedenim zemljama. Statističke činjenice dovoljno govore same za sebe. U Hrvatskoj se stvara nova polarizacija društva izazvana starim ideologijama i propalim totalitarnim režimima. Ljudima koji ne vole hrvatski narod, državu Hrvatsku, i koji je ne doživljavaju svojom domovinom, stvaranje podjela i razdora u društvu je u interesu, a donosi i materijalnu i statusnu korist. Zahvaljujući sve to onoj, cinično kazano, frazi o institucijama koje ne rade svoj posao!

Zaključno - kakva bi bila ukupna ocjena društvene i političke klime danas u Hrvatskoj, uzimajući sve čimbenike u obzir, pa i Pupovca?

- Meteorološki kazano: promjenjivo oblačno s mjestimičnim i povremenim pljuskovima. (Ponekad i počesto od prethodno opisanih grupacija, prema potrebi, i namjerno proizveden). U kratku smo vremenu od nametnutog nam rata i velikosrpske agresije te stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države morali prijeći put “od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma” (tako glasi i naslov knjige jednog našeg uvaženog pokojnog sociologa J. Županova). Pridoda li se tome i privatizacija vlasništva na “hrvatski način”, stvari u društvu nas i neće previše iznenaditi. Naime, u tom smo tranzicijskom vremenu, zadržavši socijalističko-komunistički mentalitet i kadrove, izručeni raljama nezajažljive beskrupulozno nemoralne i materijalno nezasitne grupe, ili preciznije kazano kaste, privilegiranih koja se vladala po maksimi “socijalističkog morala” - “druže, snađi se!” I dogodilo se to što se dogodilo: “Tko je jamio, jamio!” Okolnosti su dopuštale, a savjesti kod takvih nije ni bilo. Svaka kriza društva je ponajprije kriza moralnosti onih koji ga čine! Onih koji imaju zadaću brinuti se o općem dobro, donositi zakone, izricati presude i obrazovati mlade naraštaje, stvarati povoljnu društvenu klimu, poglavito. Dakle, politika, pravosuđe, obrazovanje i mediji. Politika ponajprije, jer je ona suvremeni moloh koji nastoji sve drugo podvrgnuti sebi. A kao društvo smo hipertrofirani ne istinskom politikom kao brigom za opće dobro društva i države nego politikantstvom i dnevnopolitičkim (medijskim) izluđivanjem naroda.

Sreća da su nam društvo i narod pametniji od takvog politikantstva. No ni vrag nije crn kako se čini, kaže naš narod. Vjerujem i nadam se da će se stvari zrenjem naroda i iskustvom života u slobodnom i demokratskom društvu na demokratskim izborima odgovornih građana poboljšavati. A demokratski sustav pretpostavlja slobodne i odgovorne građane. Vjerujem također da to hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske jesu. (D.J.)