Bjelovarskog glumca Gorana Navojeca publika pamti posebice po ulogama Grgeča iz serije "Naša mala klinika", Dude iz "Odmori se, zaslužio si", i Refke iz "Lud, zbunjen, normalan". No, osim regionalnog, Goran niže i inozemne uspjehe i jedan je od najtraženijih glumaca s naših prostora kad je o međunarodnim projektima riječ. Živi je primjer kako nije nužno roditi se u filmski i produkcijski sređenoj zemlji da bi igrao u najvećim produkcijama.

- Nikad nisam razmišljao da ću se svojom glumom uspjeti probiti i izvan granica Hrvatske. Akademiju sam upisao jer sam obožavao kazalište. Film mi se činio nedostižnim, nešto što je za neke druge ljude. Međutim, to mi se počelo događati. Kao i u svakom poslu, ako ti se dogodi još neki dodatni uspjeh, naravno da si sretan zbog toga, ali nije to bio nikakav promišljeni plan, niti sam ikada ganjao ozbiljnu karijeru vani – rekao je Navojec stariji na početku razgovora.

Je li inozemna slava, koja je u vašem slučaju krenula uzlaznom putanjom od "Nemoguće misije: Protokol duh", uistinu toliko opijajuća kako misle oni koji tek sanjaju da je okuse?

- Ne mogu reći da se dogodilo išta naročito opijajuće, ali jesam zadovoljan što sam dobio te prilike. Kad je o financijama riječ, to su pristojno plaćene stvari, za razliku od naših projekata, i u Hrvatskoj i u BiH, gdje su, nažalost, glumci strašno potplaćeni. Honorari su solidni, ništa posebno, ali ipak pristojniji nego kod nas. Ne možeš se od toga obogatiti ni samo živjeti od stvari koje radiš vani. No glumački je posao uvijek isti. Moraš pred kameru, donijeti emociju, udahnuti neki život, moraš biti prisutan i duhovno i fizički, što su osnovni zadaci glumca pred kamerom. To svi glumci na svijetu jednako rade, jer osjećaji, energija i igra su isti, ne mijenjaju se kad radiš s Amerikancima ili Nijemcima. Ono što jest ljepše to su raskošnije produkcije, pristojan smještaj na setu, ono što su glumci imali na ovim prostorima prije 40 godina; dakle, imaju svoj prostor, da ne moraju sjediti na stolici na nekoj livadi, kao što se kod nas događa, da za vrijeme pauza 15 glumaca ne mora stajati ispod šatora promjera dva i pol metra, jer produkcija ne želi trošiti novac na to.

Je li kod nas situacija zaista takva?

- Kod nas su produkcije vrlo skučene i nemaju novac za normalan odnos, bar što se mojih iskustava tiče. Kad dođeš na razgovor o novcu, producent kaže: "Joj, nemamo, jedva smo i ovo sklepali". Oni ne mogu naći jeftiniji benzin, kruh, ali mogu štedjeti na ljudskom faktoru. Glumac ima problema s dvije gladi - glad za kruhom i glad za ulogama. To su temeljne gladi i s nama je zbog toga nerijetko lako manipulirati, jer često ćeš zbog nečega što te kao glumca zanima, pristati na mnogo manji honorar od zasluženog, ne znajući u tom trenutku da si otvorio Pandorinu kutiju. Kad idem van, volim to nazvati "glumački Disneyland", jer tamo nema takvih razgovora, sve štima, sve postoji, sve je na vrijeme i odnose se prema tvom poslu s dostojanstvom, kakav kod nas pomalo nestaje.

Glumili ste u više od četrdeset filmova i TV serija. Što smatrate svojim najvećim postignućem?

- Načelnik Pero u filmu "Visoka modna napetost" bila je moja najveća i najopsežnija filmska uloga. To sam doživio kao "Hamleta" u kazalištu, gdje ti trebaju sva znanja i vještine ovog svijeta koje imaš u sebi, pa ih tamo trebaš pokazati. Ta uloga načelnika jednog malog mjesta bila je prepuna raznih zamki, bilo je zahtjevno raditi na tome, ali na kraju kad smo sjeli i pogledali, bili smo svi jako zadovoljni i sretni. To je poseban film koji nije za široku uporabu, nažalost, jer ipak zahtijeva neki emotivni i intelektualni angažman za što publika danas u svoj toj brzini društvenih mreža nema ni vremena. To je neko moje ostvarenje kojim se, zasad, u životu najviše ponosim.

Snimit ćete vi još brojne projekte, ali publika će vas i dalje rado pamtiti kao Grgeča iz "Naše male klinike". Kako to objašnjavate? Je li to naša glad za smijehom, humorom koji nam je svima na ovim prostorima potreban ili komični likovi ipak lakše dođu do srca gledatelja?

- To su projekti koji su vrlo pitki, duhoviti i šarmantni, koji i kad se bave nekim problemima, onima koji nas se tiču - ekonomijom, politikom i svim ostalim temama koje većinu diraju i tište, bave se na jedan ironijski, satirični i zabavan način, što je ljudima u današnje vrijeme potrebno. Oni koji imaju sreće da uopće imaju posao, kad dođu s posla, jasno je da će prije pogledati takav proizvod, nego proizvod neke druge naravi koje možda mnogo više i na manje probavljiv način govori o našoj situaciji. Ljudima je draži bijeg od suočenja s vlastitim problemima.

Prema kojim kriterijima danas se odlučujete za sudjelovanje u nekom projektu?

- Da se ne zavaravamo, ja bih volio pročitati scenarij, znati tko je redatelj, tko su partneri pa prihvatiti ako mi se sve to sviđa i da to bude jedino o čemu razmišljam. Danas je, nažalost, važan kriterij materijalne prirode, odnosno novac. To je kriterij gdje gledaš koliko ćeš negdje potrošiti vremena i koliko ćeš za to vrijeme moći zaraditi novca. Ja sam slobodni umjetnik, živim normalno, ali zarađujem od posla do posla. Nemam nikakvu plaću. Onaj mnogo važniji kriterij je što si, srećom, mogu priuštiti odbiti nešto što mi se zaista ne sviđa. Mi glumci rijetko smo u situaciji da biramo. Mi smo ti koji smo birani. Prilike koje dobivamo nije lako propustiti, čak i kad nisu fantastične. Ali, kad imaš mogućnost nešto izabrati, nečega se odreći jer ti ne odgovara, strašno je dobar osjećaj. To ti daje osjećaj da ipak nisu producenti vlasnici tvog života, nego da si ti taj.

Vaš mlađi brat Bojan također je glumac, čak ste neke stvari i snimali zajedno. Je li među vama ikada bilo profesionalne ljubomore?

- Ne ljubomore, to je bratoljubilački rat. Dogovorili smo se da idemo obojica u karijere pošteno, pa tko koga prevari.

Svjedočimo čestim razvodima, nakon čega parovi rijetko ostaju u dobrim odnosima. Međutim, u vašem slučaju to nije tako. Iako ste se prije nekoliko godina razveli, i dalje ste u dobrim odnosima s bivšom suprugom Larisom. Što je ključ za civiliziran odnos i nakon braka s bivšim partnerima?

- Ključ je zaboraviti na ego, staviti dijete i njegove potrebe u prvi plan i nema nikakvih problema. Nažalost, to svi ljudi ne mogu. Ljudi su u vezama stravično povrijeđeni, bude im teško, a onda dolazi do izražaja naš privitivizam, sebičnost, egocentrizam, stoga se teško prašta. Ljudi u svom srcu teško mogu istinski oprostiti neke stvari. Bilo bi divno da mogu, zbog njih samih. Mislim da smo Larisa i ja imali mnogo sreće u svemu tome te volje da budemo i dalje partneri u odgajanju našeg djeteta. Ja nisam tata koji vidi dijete samo vikendom. Naš sin podjednako vremena provodi i s mamom i s tatom. Zajedno sudjelujemo u svim odlukama. Zahvalan sam na takvom odnosu.