Osebujan, poseban, glazbeno i vokalno maestralan, čovjek koji na sceni jednostavno oduševljava. Riječki pjevač Damir Urban svoje neograničene glazbene mogućnosti i bravure pokazao je i na otvorenoj sceni orahovačkog glazbenog megafestivala Ferragosto JAM. Urban je u trenutku izvedbe pjesme ‘‘Mala truba‘‘ otišao skupa s mikrofonom u prvi red publike i zajedno s njima zapjevao. Do kraja ljeta odmora nema, mnogo je planova, pjevat će u cijeloj regiji:

Prvi ste put bili na orahovačkom Ferragostu, kakvi su dojmovi?

- Bilo je predivno! Nastupili su šaroliki izvođači i to je doista festival koji okuplja nekoliko generacija izvođača kao rijetko tko. Evo, jedna Josipa Lisac, izvođač stare garde, u jednom novo ruhu, poslije toga rock and roll, zatim, kako bih to nazvao stick rock, stvarno me oduševilo sve. Može svatko uvijek naći neke mane, međutim, ono što mene oduševljava je da znate da je moguće u vrijeme ljeta, u unutrašnjosti zemlje napraviti ovakav genijalan festival. Svi misle da je jedino ljeti na moru tako nešto moguće, no, evo, usred Slavonije mi prašimo rock and roll pred milijun strašno raspoloženih mladih ljudi, ma ne može biti ljepše. Znači, ovaj festival ruši sve predrasude, ja sam doslovce bio među ljudima, ušao sam među njih i, znaš ono, mnogo se govori o pijanim, razbijenim ljudima, veliko NE, ovo su odlični mladi ljudi s nevjerojatno mnogo pozitivne energije. Predivno. Predivno!

Dugi ste niz godina na sceni, niz generacija je iza vas, a i dandanas sve te generacije zajedno uživaju uz vaše pjesme:

- To mi je jako pozitivno, to me veseli i definitivno je dokaz da pjesme nemaju vijek trajanja. Neke stvari ostaju vječno, evo, mi sada slavimo 20 godina albuma i pjesme ‘‘Žena dijete‘‘, a vidim da klinci koji danas imaju 16-17 godina pjevaju te pjesme do zadnjeg stiha, a isto tako vidim da su i nove super prihvaćene. Mnogo govori činjenica ako čovjek nešto radi s ljubavlju, ako je dovoljno dobar u onome što radi, ako je iskren, to će sigurno naći nekakav put do publike. To i mene nekako vodi i uživam u ovome što radim.

Novitet je nedavno objavljen album sa Zagrebačkom filharmonijom...

- Da, nije dugo da je vani. Naravno, nije odmah kod svih na prvu ušla ta kombinacija u uho, no evo sada mi već pišu ljudi iz cijele regije i svi su oduševljeni. Bez obzira na to što je riječ o suradnji s filharmonijom, mi smo to sve pokušali napraviti u nekakvom rock-ruhu. Išli smo stvar po stvar, jednu za drugom, bez obzira na to što filharmonija traži jedan sporiji tempo, polako, pjesmu za pjesmom, mi smo sve stavili odjednom kao da je riječ o nekakvoj rock-ploči. I evo sada upravo razgovaramo, imamo pozive iz Maribora, Beograda i Novog Sada za slične koncerte s njihovim filharmonijama, što nam je dalo ideju da napravimo možda jednu miniturneju, naravno ne dan za danom. Sve to treba dobro pripremiti, jer želimo da svaki taj koncert ima neku svoju posebnost i na taj način prezentirati što više filharmonija u regiji.

Kakvi su vam planovi do kraja ljeta i godine, što će se raditi?

- Do kraja ljeta manje-više nemamo stanku, ono bude dan-dva malo odmora između koncerata, ali do godišnjeg odmora nikako ne možemo doći. Ono što je meni još dodatni problem jest kada i imam rupu od nekih pet dana, tu mi uđe nekoliko predstava s kazalištem Ulysses, tako da zapravo nemam praznog hoda. Sve to tako traje do kraja rujna, a ono što me veseli je da već sada imamo dogovorene nastupe pred Novu godinu, kao i za Novu godinu, što mi daje nekakvu nadu da situacija i nije tako crna kako se nama čini.

Usko ste povezani s Orahovicom zahvaljujući velikom prijateljstvu s orahovačkim ilustratorskim genijalcem Tomislavom Torjancem, s kojim i surađujete, zar ne?

- Tomislav je jedan od mojih najboljih prijatelja, on je divan čovjek, jako zanimljiv i iznimno pametan, od njega doslovce svaki dan saznam nešto novo, doista je hodajuća enciklopedija. Uputio me u mnogo toga i otvorio mi neka nova vrata, a ja sam mu na tome jako zahvalan. Žao mi je što se nismo zajedno proveli u njegovom gradu Orahovici, ali on nije nikako mogao, pa smo pokušali posjetiti njegovog oca u kući u kojoj je Tomislav odrastao, no ni njega nismo zatekli kod kuće, ali nema veze, bit će dana, bit će prilike.