TvObzor
INTERVJU: ORNELA VIŠTICA

Volim putovati, upoznavati nova mjesta i često mijenjam gradove, ali Mostar mi jako nedostaje
Objavljeno 16. kolovoza, 2019.
Došla sam u fazu kad ne volim tulumariti, više volim prirodu, rijeku, dobru hranu, dobra vina i dobro društvo, to je nešto što me najbolje može opustiti

Lijepa Mostarka s adresom u Zagrebu proslavila se ulogom u hit-seriji “Larin izbor”, koju u reprizama gledamo na Novoj TV, a zatim su je gledatelji pratili i u serijama “Vatre ivanjske”, “Prava žena”, “Pogrešan čovjek”... S Ornelom Višticom razgovarali smo o njezinu preseljenju u veliki grad, upisu na Akademiju dramske umjetnosti, prvoj velikoj ulozi u regionalno popularnoj seriji te o poeziji i stvarima koje ju čine sretnom.

Grad posebne čarolije
S 18 godina napustili ste rodni Mostar i došli živjeti i studirati u Zagreb. Je li vam kao tek punoljetnoj osobi bilo teško naviknuti se živjeti sam u velikom gradu?

- Svaka promjena nosi sa sobom i dobre i loše strane. Inače sam osoba koja voli putovati, koja često mijenja gradove u kratkom razdoblju i nekako sam vrlo prilagodljiva. Volim upoznavati nova mjesta, nove ljude i često kažem - da se nađem bilo gdje u svijetu, mogla bih se snaći. Igrom slučaja, došla sam studirati u Zagreb, išla sam upisati Filozofski fakultet, u lipnju 2008., međutim, u rujnu mi je bio prijamni za glumu na Akademiji i zapravo nisam mislila da će se odigrati tako kako se odigralo, jer sam mislila da neću biti primljena i u tri mjeseca upisala sam dva fakulteta. Tada sam upitala samu sebe čime se želim baviti, a definitivna odluka pala je na glumu.

Nedostaje li vam Mostar danas?

- Nedostaju mi ljudi koje volim i zbog posla kojim se bavim ne mogu biti često s njima. Kad je riječ o Mostaru, volim ga jer sam rođena u njemu, jer je to grad gdje se spajaju i ne spajaju svjetovi, kako uzmete. Ponosim se svim što je povijest napravila od njega, od vremena Osmanlija do danas, jer sve što se nadogađalo taj je grad učinilo drukčijim od ostalih. Mostar ima dušu i nije slučajno Andrić napisao da te, kad prenoćiš u tom gradu, probudi nekakvo neobjašnjivo svjetlo i prati cijelo vrijeme boravka u njemu. Mostar ima posebnu čaroliju i volim ga.

Život na sceni
Tko je prvi u vama prepoznao glumački talent i tko vam je bio najveća podrška u namjeri da se bavite glumom?

- Još kao dijete imala sam sklonost glumi, jer sam se voljela prerušavati, voljela sam promatrati ljude, upijati ih, imitirati i analizirati. Moja majka nikada nije razmišljala što bi to moglo biti, kojoj profesiji bi to moglo ići. Nismo se pretjerano opterećivali time, međutim, dok sam odrastala, sve je više naginjalo da će to biti gluma. S 18 godina, kad sam upisala Akademiju, meni je postalo jasno da je to cijeli moj život, samo što će sada dobiti profesionalniju dimenziju. Cijelog svog života sam na sceni. Bila sam vrlo sramežljivo dijete, ali kad bih trebalo napraviti neku predstavu ili recitirati pred deset ljudi pjesmu, ja bih se ljutila kad me učitelji ne bi prozvali da govorim, glumim i recitiram. Sa sedam godina glumila sam pijetla i uopće mi nije bio problem oponašati životinju. Bila bih sretna kad bih nasmijavala ljude tako da ih dovedem do stanja da im idu suze na oči od smijeha. Bila sam dijete koje je s dvije godine obožavalo kameru, tako da imam svoje snimke od malih nogu, uglavnom rođendana. Tada bih u kameru vodila dijaloge na koje me nitko nije navodio, jednostavno su dolazili prirodno. Kao djeca smo vrlo neposredni, ali ljudi odrastajući navuku maske i zaboravi se ono prirodno, a gluma je upravo to - igra.

Na ADU su primali samo šest djevojaka. Kakav je bio osjećaj kad ste vidjeli da ste položili prijamni ispit?

- Nikada to neću zaboraviti, to je najsretniji trenutak, ako izuzmemo neke privatne situacije u mom životu. Ne mogu objasniti tu količinu emocija nakon sedam dana rada, kad znate da ste među tristotinjak cura upravo vi položili prijamni ispit te dobili priliku učiti. Mislim da za jednu 18-godišnjakinju ne postoji veća sreća. Uvijek treba raditi ono što voliš. Smatram da svakom srednjoškolcu treba dopustiti da upiše ono što voli, jer svaka osoba treba slijediti instinkt i truditi se da uspije, jer na kraju se svaki trud isplati.

Naporan tempo
Kad ste imali samo 21 godinu, dobili ste priliku igrati u tada najgledanijoj i najpopularnijoj telenoveli “Larin izbor”. Jeste li u početku imali predrasuda o tom formatu TV produkcije?

- Mene su profesori na Akademiji čuvali od te televizijske mašinerije, jer je to ogroman biznis, gdje je zaposleno jako puno ljudi, koji rade od jutra do mraka da bi taj proizvod došao do ljudi. To je izuzetno naporan tempo, koji zahtijeva mnogo snage, koncentracije, discipline. Možda je nekada bolje ući mlad u tako nešto. Tada, u tom trenutku, vjerujem da nitko od nas, pogotovo od mladih kolega, nije vjerovao da će serija postići toliku popularnost. Bilo je šokantno nama glumcima, a vjerujem i cijeloj ekipi koja je radila na toj seriji. Bila je to dobra glumačka ekipa, eksterijeri, snimanja na moru i prikazivanje ljepota kraja, tako da vjerujem da je sve bio dobro promišljen spoj, paket koji je publika jako dobro prihvatila. I danas, nakon “Larina izbora”, a od tada je prošlo šest godina, i bez obzira na nove uloge, još razgovaram s ljudima o toj seriji. A sada se i reprizira na televiziji.

U jednom intervjuu rekli ste da je vaše odrastanje obilježila knjiga poezije. Otkud ljubav prema poeziji i koliko vam je ona danas važna?

– Jako. Volim reći da sam pjesnik. Odrastajući u poslijeratnom vremenu u Mostaru, iako ne volim o tome pričati, bila sam vrlo svjesna situacije koja se tih godina događala na ovim prostorima. I moj bijeg je bila, zapravo, poezija. Kao dijete sam obožavala čitati i pisati poeziju. Često sam imala inspiraciju i voljela ljudima govoriti poeziju. I danas volim govoriti poeziju, ali zbog tempa posla kojim se bavim ne stignem joj se toliko posvetiti. Poezija zahtijeva mir, tišinu i jednu sasvim drugu energiju. Kad nađem trenutak mira i tišine, apsolutno se volim vratiti poeziji.

Koga od kolega posebno cijenite? Postoji li neka neostvarena želja, kad je riječ o karijeri, neki kolega ili kolegica s kojim biste željeli surađivati?

- Nikada nisam razmišljala o tome s kim bih voljela snimati. Više sam tip osobe koja poštuje svakog kolegu, iako najviše poštujem profesionalnost. Trudim se jednako poštovati razvikanog glumca, ali i onog manje poznatog, nekog tko je tek počeo graditi karijeru, a jednako se trudi i radi. Kad me već pitate s kim bih voljela raditi, onda su to ljudi koji su profesionalni prije svega i koji vole svoj posao, s kojima je ugodno raditi, a ime i prezime nešto je što mene nikad nije pretjerano fasciniralo ni u poslu ni privatno. Uvijek me je zanimala ta nutrina, nešto što čovjeka čini ili ne čini. Ime i prezime je na drugom mjestu.

Nikola Kučar
Još kao dijete imala sam sklonost glumi, voljela sam se prerušavati, promatrati ljude, upijati ih, imitirati i analizirati
EMOCIJA LJUBAVI
Što vas čini sretnom?

- Svaki dan me čini sretnom. Zahvalna sam na životu i svaka situacija koja se dogodi u životu dogodi se s razlogom. Mislim da svaki dan treba zahvaljivati što jesmo u ovome svijetu, što imamo nevjerojatnu emociju ljubavi u kojoj je sva sreća svijeta.

Kako provodite slobodno vrijeme? Što vas to posebno opušta?

- Sad sam u fazi kad ne volim tulumariti. Volim prirodu, rijeku, dobru hranu, dobra vina i dobro društvo i to je nešto što me najbolje može opustiti. Volim kad imam nešto više slobodnog vremena i kad tako mogu uživati.
Možda ste propustili...