Pokušavajući spoznati koji se to kemijski procesi događaju u mome mozgu tijekom slušanja muzike, na preporuku brata Sona, dobio sam u ruke knjigu "Mozak i muzika: Znanost o jednoj ljudskoj opsesiji", Daniela J. Levitina. Naime, posebno me je zanimalo postoji li okidač zbog kojega me redovito tijekom slušanja glazbe, bez obzira na to koliko puta poslušao neku od pjesama, prođu trnci. Nekada, pak, taj osjećaj prijeđe i na druge dijelove tijela, pa pustim suzu, nekada od tuge, ali vrlo često od radosti. Uglavnom, ako je vjerovati profesoru s Katedre za psihologiju na montrealskom Sveučilištu McGill, okidač postoji. Slušajući Justina Vernona i njegov Bon Iver, često ne znam ni sam kakvo je moje mišljenje o njegovoj glazbenoj (r)evoluciji nakon prvog albuma "For Emma, Forever Ago". Povremeno me taj hipterski "postmoderni kubizam" (kako ga nazivaju glazbeni kritičari) s razlogom nervira. Fragmenti ideja, nabacani na hrpu od koje Vernon uspijeva često složiti prekrasne pjesme zbog kojih me prolaze trnci. Pa onda ti čudni nazivi pjesama s kojima je počeo na prošlom "22, A Million" albumu, sa znakovima koje ne prepoznaje običan word. No, opet sam pripremajući se za višesatno druženje s "i, i" preslušao moje dvije omiljene Bon Iver izvedbe, obje su s različitih gostovanja kod Joolsa Hollanda. I naježio sam se iznova.

Isto je i s novim, četvrtim albumom, kojega bi, da sam zajedljiv, opisao kao samodopadnu vrhunsku i povremeno zaista inovativnu produkcijsku dosadu u najboljoj maniri rijetkih bisernih Stingovih trenutaka u samostalnoj karijeri. S primjesama Sly Stoneovog, ili pak Princeovog dodira inovativnosti i pozitivnog ludila. Međutim, isto tako, neke Stingove pjesme u meni bude neobične osjećaje, čisto da ne pomislite kako sam totalni snob. Na ovom albumu to su, nakon dva sata i dvadeset minuta provedenih u njegovom društvu "Hey, Ma", "Marion", "Faith" i "Naeem".