Objavljeno 12. kolovoza, 2019.
Poljoprivrednici tvrde kako je razlog manjka radnika i - socijalna politika
Na istoku Hrvatske postoji problem s pronalaskom radnika za sezonske poslove u voćnjacima, vinogradima i druge poljoprivredne radove.
Relativno male nadnice, naporan posao, radnosposobni kojima je ljepše primati socijalnu pomoć iz državnog proračuna nego brati voće ili grožđe te odlasci na rad u inozemstvo osnovni su razlozi zašto je tomu tako. Unatoč problemima s kojima se susreću, samo se rijetki proizvođači odlučuju sezonske radnike potražiti preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, što nam je potvrdila Jasna Kolar, predstojnica vukovarskog područnog ureda HZZ-a.
Vaučeri
- Ove su nam se godine obratila samo dva veća poduzeća, jedno je tražilo 50, a drugo 70 radnika za berbu. Nije to ništa neuobičajeno, slična je situacija svake godine, no pretpostavljam kako veća poduzeća imaju određeni broj sezonaca koji im redovito rade kada se pokaže potreba, pa im se ti ljudi sami javljaju. Preko nas traže samo dodatne radnike, kada im netko od redovitih otkaže ili se poveća obujam posla - rekla je Kolar, pojasnivši kako u tim slučajevima radnici rade na takozvane vaučere, odnosno upisuje im se svaki odrađeni radni sat, a na kraju godine im se evidentirana satnica zbraja i preračunava u radni staž. Kolar kaže da sezonske radnike ne brišu iz evidencije, jer se ne radi o radnom odnosu, s tim što ih zovu ako se na tržištu rada pojavi potreba za njihovim primarnim zanimanjem.
- OPG-ovi koji imaju manje površine, pa samim tim i manje potrebe za sezonskim radnicima, rijetko nam se obraćaju. Ove godine nitko nam se nije obrato, no za očekivati je kako i oni u većini slučajeva imaju određeni broj ljudi koji im redovito odrađuju poslove u sezoni - navela je.
Slično pričaju i u belomanastirskoj ispostavi HZZ-a, naglašavajući kako kod njih konstantno potrebu za radnom snagom oglašava najveća baranjska (i šire) voćarska tvrtka, Rabo iz Kneževih Vinograda. Kako ističu baranjski voćari, problemi se javljaju iz godine u godinu, ali poslovi, više-manje, bivaju na vrijeme odrađeni, osim u slučaju nepovoljnih meteoroloških uvjeta.
- Imamo stalnu ekipu sezonaca koji već duže rade kod nas. Radi se osam sati dnevno, a cijena sata je 18 kuna. S obzirom na cijene voća, satnica ne može biti veća, to više što imamo i obveze prema državi - priča Denis Slonja, vlasnik istoimenog OPG-a, naglašavajući kako kroz njegov voćnjak, u berbi i na ostalim poslovima, prođe 50-ak ljudi, od kojih 30 "stalnih".
- Neki odlaze iz zemlje ili traže posao u drugim dijelovima Hrvatske, neki su u poznijim godinama pa im je taj posao sve teži, a neki radije ostaju kod kuće - priča jedan baranjski voćar, dodajući kako se u baranjskim voćnjacima može naći pravi "miks" radne snage (umirovljenici, nezaposleni i zaposleni). Ozbiljni voćari radnoj snazi nude rad na markice ili ugovor o radu uz mogućnost zasnivanja radnog odnosa te plaćen ili osiguran prijevoz. Voćari i vinogradari slažu se da socijalna politika za poslodavca nije stimulativna.
Potraga od proljeća
- Zašto bi radili kada mogu ostati kod kuće - ponavljaju staro pitanje. A da su, bar djelomično, u pravu, dokaz su podatci iz belomanastirskog Centra za socijalnu skrb, čiji ravnatelj Đimi Fuštin kaže kako su u ovom trenutku na području Baranje radnosposobna 1094 korisnika stalne novčane pomoći. Njima je, na neki način, omogućeno kalkuliranje - hoće li na rad u voćnjake odnosno vinograde ili će sjediti kod kuće. Svi su oni svaki prihod dužni prijaviti Centru za socijalnu skrb, nakon čega ostaju bez naknade, i to za mjesec u kojem su radili. Nakon toga naknada im se vraća. No kada se usporedi iznos novčane pomoći i zarade u voćnjacima, većina ih se odluči za nerad. Dakako da ima i iznimaka. Država ih, bar za sada, ne može natjerati na rad u privatne tvrtke.
Osim u berbi voća problemi se javljaju i u vinogradarskim poslovima. Mali vinogradari navode kako je i njima sve teže naći potreban broj sezonaca za berbu grožđa, što ih koči u planovima za sadnju novih vinograda i proširenje proizvodnje. Ističu da u potragu za sezoncima kreću već u proljeće, međutim u vrijeme kada znatan broj ljudi odlazi na rad u inozemstvo, ni to im puno ne pomaže, jer ono što danas s nekim dogovore, za mjesec-dva ne vrijedi. Kažu kako se uglavnom oslanjaju na stariju radnu snagu, jer mladi taj posao ne žele raditi ili brzo odustanu. Na iločkom će području stoga dio sezonaca uzeti iz susjedne Srbije.
Ivica Getto/Dragana Korpoš
RUČNO BRANJE IPAK BOLJE OD STROJNOG
"Prve berbe počinju u posljednjem tjednu kolovoza. Baš nedavno smo razgovarali i zaključili kako nam se ponovo javlja problem berača", priča poznati baranjski vinogradar Slavko Kalazić. Otkriva i jedan zanimljiv razlog odlazaka u inozemstvo, bar što se njegove "branše" tiče. "U razgovoru s vinarima iz Austrije saznali smo kako je cijena sata rada jednaka cijeni litre vina. Tako tamošnji berač dobije šest eura na sat, a kod nas je ta cijena upola manja", objašnjava. Kod njih berba prosječno traje 40-ak dana, a dnevno uberu približno 6,5 tona grožđa. Sat rada je 20-ak kuna, a većinom se oslanjaju na starije, već iskusnije berače. Za stranom radnom snagom ne posežu. Baranjski vinogradari već nekoliko godina, upravo zbog problema s radnom snagom, pričaju o zajedničkoj kupnji stroja za berbu grožđa. No od toga, bar za sada, nema ništa. "Jedan od razloga je način sadnje vinograda, pa stroj ne bi svakom mogao služiti", kaže Kalazić, naglašavajući i rasip grožđa prilikom strojne berbe, koji je između 3 i 5 posto. Tvrdi kako veliki vinogradari i vinari, kada se bere grožđe za vrhunska vina, preferiraju ručno branje.
NEKI VOĆNJACI LANI OSTALI NEOBRANI
Denis Slonja, vlasnik OPG-a, pribojava se idućih godina, kao i ostali baranjski voćari, u čijim su voćnjacima također većinom sezonci koji se pozivu već godinama odazivaju, ali ih je iz godine u godinu sve manje.
Podsjetimo, prošle je godine dio voćnjaka ostao neobran. Tako je Frane Ivković, vlasnik istoimenog OPG-a iz Moslavine, isticao kako je umjesto dvadesetak potrebnih berača imao njih pet do sedam. Stoga nije mogao ispuniti rokove berbe, pa je ogromna količina jabuke prezrela. Takvu je jabuku morao prodati za cijenu od 0,20 kuna po kilogramu, umjesto za bar 2,50 kuna, koliko su otkupljivači plaćali. U Moslavini se dnevnice kreću između 22 i 25 kuna na sat, ili 0,20 kuna po kilogramu, što je, tvrdi Ivković, puno.
18 - 25
kuna satnica je za rad u voćnjacima