Magazin
PERO MALDINI

Reforme izravno mora osjetiti velika većina građana
Objavljeno 3. kolovoza, 2019.
PROF. DR. SC. PERO MALDINI POLITOLOG JE I SVEUČILIŠNI PROFESOR

Rekonstrukcija Vlade nešto je što se moglo očekivati. Naime, uobičajeno je da nakon nekog razdoblja, kada postane razvidno da neki resori i/ili ministri ne zadovoljavaju, budu zamijenjeni boljima i učinkovitijima. To je normalno i to se, manje ili više, događa u svim vladama - kaže prof. dr. sc. Pero Maldini, te dodaje:

- U ovom slučaju to je također bio razlog smjena, pa su neki ministri, kako se i prije pretpostavljalo, upravo zbog toga morali otići. Međutim, dio njih je morao otići zbog sasvim drugih razloga, prije svega zbog ozbiljnih sumnji da su počinili koruptivne radnje, pa je njihov odlazak s pozicija nositelja izvršne vlasti bio minimum političke odgovornosti. Tu treba odijeliti političku odgovornost, koja je nedvojbena, od one zakonske, koju pak trebaju utvrditi mjerodavne institucije.

POZITIVNI POKAZATELJI
Je li Plenković reagirao na vrijeme?

- Premijer Plenković povukao je jedini logičan potez jer nije želio takvom situacijom opterećivati ni Vladu ni sebe. Tako se rekonstrukcija Vlade dogodila očito prije nego što je bila planirana, a i obuhvatila je veći broj ministara od prethodno očekivanog. Svakako, tome je bitno pridonio i pritisak javnosti, poglavito medija, koji su sukcesivno izvješćivali o problematičnom ponašanju pojedinih ministara još u vremenu i prije nego što su postali članovi Vlade. Tim pritiscima se pridružila i oporba pripremajući glasovanje o povjerenju ministrima u Saboru. Međutim, Plenković ih je očito preduhitrio, pa od inicijative nije ostalo ništa, kao ni od političkih bodova koje su na taj način nastojali steći. Također, dio unutarstranačkih oponenata i pretendenata na njegovo mjesto, iskoristio je priliku da skrenu pozornost na sebe, premda u ovom trenutku nemaju potencijala za bilo kakvu ozbiljniju ugrozu njegove pozicije. To je dijelom zbog njihove razjedinjenosti, dijelom zbog političke insuficijentnosti, a dijelom pak zato što se neće dopustiti da (drugi put) netko iznutra ruši svoju vladu i premijera. Uz to, cijela se situacija dogodila u vrijeme Plenkovićeve zauzetosti pregovorima oko izbora čelnika institucija Europske unije, pa nije bilo dovoljno vremena za neke veće kadrovske kombinacije. Ministarske pozicije preuzeli su oni koji su u tom trenutku bili najpogodniji, bar za kontinuitet rada respektivnih resora, ako već ne za neke veće reformske iskorake. S ovom rekonstrukcijom Vlada je svakako stabilizirana, ali pred njome stoji niz ozbiljnih reformskih zahvata koje tek treba ostvariti. Ostaje vidjeti hoće li ih Vlada s jeseni snažnije pokrenuti i ubrzati, jer nije preostalo još puno vremena uzme li se u obzir da se već ušlo u posljednju trećinu mandata.

Možemo li nakon svega govoriti o većem reformskom potencijalu novog sastava Plenkovićeve vlade?

- Vjerujem da će rekonstruirana Vlada nastaviti kontinuitet dosadašnjih politika, uz očekivanje poboljšanja, osobito u onim resorima koji su doživjeli promjene zbog slabih rezultata. Međutim, treba reći kako reforme nisu samo pitanje potencijala izvršne vlasti nego i njezine političke volje i objektivnih mogućnosti da ih ostvari. Potonje pak bitno ovise o percepciji i stupnju prihvaćanja promjena od socijalnih skupina i političkih aktera koji su reformskim promjenama tangirani. U nas, neovisno o političkim opcijama na vlasti, postoji već poslovična praksa kupovanja socijalnog mira i davanja prioriteta nevelikim i postupnim promjenama u odnosu prema većim i dubljim reformskima zahvatima, prije svega zbog velikih otpora, podjednako respektivnih socijalnih skupina i političkih aktera, poglavito političke oporbe. Pritom svi žele zaštititi i maksimizirati vlastiti trenutni interes, bilo socioekonomski ili (dnevno)politički, redovito na štetu općeg interesa i dobrobiti koje bi reforme dugoročno mogle donijeti. Vlast se u takvom okruženju ne želi izlagati rizicima stjecanja nepopularnosti i posljedičnog gubitka političke potpore, pa nerado ulazi u dublje promjene. Međutim, bez ozbiljnijih strukturnih reformi ne treba očekivati znatnije promjene, ni u gospodarstvu ni u državi.

Ova Vlada pokrenula je neke reformske procese i bilježi izvjesne uspjehe. Evidentno je uspješnija od više prethodnih vlada, što se vidi, između ostaloga, i iz pozitivnih makroekonomskih pokazatelja. Međutim, to nije dostatno. Određeni ključni resori, primjerice javna uprava, zdravstvo, obrazovanje i pravosuđe i dalje su neracionalno organizirani, neučinkoviti te posljedično opterećuju javnu potrošnju, usporavaju gospodarski rast i otežavaju funkcioniranje i razvoj društva. Osim manjih adaptacija i ograničenih reformskih zahvata, još uvijek se nije krenulo u njihovo ozbiljnije restrukturiranje. Ostaje vidjeti hoće li do kraja mandata Vlada uspjeti pokrenuti obuhvatnije i dublje strukturne reforme, unatoč snažnim otporima, često i onih koji ih kritiziraju zbog njihova izostanka, a najsnažnije im se opiru već i pri samoj najavi njihove provedbe.

NEMOĆ OPORBE
Oporba na sve to gleda krajnje negativistički. Mogu li se očekivati daljnji, još žešći napadi na Vladu i premijera do kraja godine, osobito pred predsjedničke izbore i od 1. siječnja početak predsjedanja EU-om?

- Oporba, nažalost, do sada nije ponudila nikakve značajnije alternativne prijedloge, što je u biti njezin posao. Nema strukturiranih javnih politika koje bi parirale politikama Vlade, već apriori negativna kritika svega što Vlada radi. To upućuje na nerad i/ili izostanak stručnih kapaciteta oporbe, jer lakše je kritizirati tuđe nego osmisliti i nuditi vlastite sustavne i konkretne prijedloge. S druge strane, ni vlast nije respodentna prema prijedlozima oporbe, čime je također pridonijela izostanku dijaloga. Međutim, takva praksa je destruktivna jer nije urodila konstruktivnom političkom raspravom iz koje bi proizišli neki rezultati, podjednako za vlast i oporbu. Istodobno, takvu praksu mnogi koriste kao pozornicu za vlastitu samopromociju, što je dodatno smanjilo povjerenje građana u političke aktere, u one oporbene čak i više nego u vlast, što je po sebi paradoks. Može se očekivati da će se takva situacija nastaviti jer za sada nema bitnih promjena u strukturi političkih aktera. Hrvatsko predsjedanje EU-om izuzetna je prilika da se Hrvatska promovira među članicama, ali i u široj međunarodnoj zajednici te da iz te prilike izvuku dugoročne političke i ekonomske koristi. Oko toga bi trebao postojati konsenzus među političkim akterima jer je riječ o nacionalnom interesu. Ipak, vrlo je vjerojatno da će mnogi, poglavito oporba, ali i pojedini akteri iz strukture vlasti, nastojati - zasigurno ne konstruktivnom kritikom - ostvariti svoje dnevnopolitičke i partikularne interese. U takvom ambijentu Vlada će morati bitno unaprijediti svoju komunikacijsku strategiju jer je bitno da građani imaju točnu, jasnu i pravovremenu informaciju o EU procesima i funkciji Republike Hrvatske u njima. Dosadašnja manjkava komunikacija naštetila je ponajviše Vladi, bila uzrokom mnogih nesporazuma i pogrešnih interpretacija u javnosti, pa su mnogi dobri potezi i mjere Vlade ostali u sjeni. Takvo što ne bi se smjelo dogoditi s funkcijom predsjedanja EU-om.

Kad smo kod oporbe - vidimo da se i Neovisni za Hrvatsku raspadaju, da Most tone, da od Živog zida ostaju tek "mrvice". Staro pitanje - zašto u RH nije moguća neka dugoročnija tzv. treća politička opcija, zar smo doista osuđeni na vječni HDZ i SDP?

- Stranke tzv. treće opcije izrasle su upravo na nezadovoljstvu građana tzv. mainstream strankama, konkretno politikama HDZ-a i SDP-a. Sjetimo se Laburista i Oraha, koji su prvi ušli u taj prostor na potpori građana koji su očekivali od njih promjene. Na sličan način i zbog istih razloga na političku su scenu nakon njih izišli Živi zid, Most i još niz manjih sličnih stranaka, manje na lijevom, znatno više na desnom političkom krilu, koje svoju poziciju grade gotovo ekskluzivno u oporbi prema dvjema dominantnim strankama. Međutim, pokazalo se da su to najčešće stranke jednoga (problema i/ili vođe), redovito kadrovski, stručno i politički potkapacitirane, pa stoga nesposobne artikulirati glavninu, a još manje cjelinu društvenih i političkih pitanja. Populističkom retorikom, nesmiljenom kritikom političkih elita i velikim obećanjima kojima su pothranjivali nerealna očekivanja, skrenuli su pozornost na sebe i zadobili određenu potporu dijela građana. U politički život unijeli su neke nove odnose, prije svega konfliktnost i dodatnu dozu neizvjesnosti te fragmentaciju političke scene. Ipak, sve to nije urodilo gotovo nikakvim boljitkom jer su izostali konkretni politički programi i strukturirani prijedlozi javnih politika konkurentnih onima vladajućih. Sve se svelo na ogoljenu, često neargumentiranu kritiku, političke i osobne difamacije te proizvodnju skandala i kriza. Time nisu bitno ugrozili poziciju vlasti ni HDZ-a, a SDP, nekad vodeća oporbena stranka, utopio se među ovima "trećima", dijelom zbog nedostatka vlastitog političkog sadržaja, a dijelom zbog samourušavanja unutarnjim sukobima. Istodobno, mnoge od tih malih stranaka, budući da su nastale ad hoc, bez jasne strukture i političkog utemeljenja, doživjele su disoluciju, prije svega zbog unutarnjih konflikata, što je potkopalo njihovu vjerodostojnost i posljedično utjecalo na pad političke potpore, pa i nestanak s političke scene. To se događa sa strankama koje spominjete, baš kao i s onima prije njih. Međutim, u taj prostor ulaze novi politički akteri, s istim ili sličnim političkim stilom i obećanjima. Kao i njihovi prethodnici, i oni će imati određenu političku potporu dokle god bude nezadovoljnih, socioekonomski depriviranih i prijemčivih nerealnim obećanjima. Koliko će takvih pak biti bitno ovisi i o uspješnosti vladajućih, kojima bi pojava takvih, često antiliberalnih populističkih političkih aktera, trebala biti jasno upozorenje i poticaj za poduzimanje ozbiljnijih reformi i implementaciju javnih politika što će voditi bržem socioekonomskom i političkom razvoju društva, kojeg će moći izravno osjetiti velika većina građana. (D.J.)
Ova Vlada pokrenula je reformske procese i bilježi uspjehe. Evidentno je uspješnija od više prethodnih vlada, što se vidi i iz pozitivnih makroekonomskih pokazatelja...
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

GARI CAPPELLI, MINISTAR TURIZMA REPUBLIKE HRVATSKE

Turistički rast u skladu je s očekivanjima

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana