Što ga je potaknulo da napiše jednu takvu knjigu kakva je "Kultura turizma", objavljenu prije pet godina, ali i danas aktualnu, pitali smo autora, izv. prof. dr. sc. Maura Dujmovića s Fakulteta ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" u Puli.

Što knjiga sve obuhvaća, koje teme...?


- Knjiga "Kultura turizma" nastala je kao reakcija na dominantni javni diskurs kojim dominiraju priče o ekonomiji turizma. Prva pomisao na riječ turizam svima je profit, i mali privatni iznajmljivači i veliki hotelijeri, svi zbrajaju samo zaradu i ostvarena noćenja. Upravo zbog tog fetiša rasta napisao sam knjigu o tome što drugi društveni teoretičari misle o turizmu. Turizam je ključan element nacionalnih razvojnih strategija i važno oružje u rukama raznih vlada kao pokretač ekonomske obnove, međutim turizam je istovremeno i puno više od toga. To je složena pojava koja obuhvaća mnogo više od uobičajenog pojednostavljenog poimanja te industrije kao relativno jednostavnog izvora zarade. Knjiga "Kultura turizma" pokušaj je sagledavanja turizma u širem društveno-kulturnom kontekstu. U fokusu knjige su posljedice i utjecaji turizma, struktura i funkcioniranje turističkog sustava te odnosi između turista i lokalnog stanovništva.



U jednom ste intervjuu rekli kako turizam treba sagledati kao širi, cjelovit društveni fenomen, no da se kod nas o turizmu govori isključivo kroz profit, kao najbržoj mogućnosti za zaradu. Možete li to malo šire pojasniti?


- Kada govorimo o suvremenom turizmu, nedvojbeno je da je on prerastao u najveći ekonomski fenomen današnjice. Prema podatcima UNWTO-a (2016.), turizam je treća najveća izvozna industrija poslije naftno-prerađivačke industrije i kemijske industrije i na njega se odnosi sedam posto ukupnog svjetskog izvoza i 30 posto izvoza svih usluga. Međutim, posve je nedvojbeno i da turizam čine ljudi, turisti koji ulaze u interakciju s drugim turistima, destinacijama, kulturama i životnim stilovima. Svaka sedmi čovjek na svijetu je turist i to turizam prije svega čini društvenim i kulturnim fenomenom koji utječe na niz promjena u destinacijama u kojima se odvija. Turizam je društveno strukturirana pojava i sama priroda turističke potrošnje uvelike ovisi o sociokulturnim determinantama (visina prihoda, dob, klasna pripadnost, razina obrazovanja, životni stil i sl.) koje znatno utječu na motive, učestalost, trajanje, odabir destinacije i vrstu turističkog putovanja. Evidentno je da turizam ne čini samo ostvareni broj dolazaka i noćenja u nekoj destinaciji, što je kod nas veoma naglašeno zbog prevelikog imperative zarade od turizma, koja danas čini šestinu hrvatskog društvenog brutoproizvoda. Turizam je potrebno proučavati i promišljati kao cjelovit društveno-ekonomski fenomen koji svoju rastuću popularnost duguje modernim uvjetima života i intenzivnom tehnološkom napretku rezultirajući pozitivnim, ali i negativnim učincima za destinacije u kojima se razvija.

Turizam se neizbježno povezuje i s potrošačkom kulturom. Kakvo je tu stanje danas, kako u svijetu tako i u RH?


- Kada se radi o povezanosti između turizma i konzumerizma, odnosno potrošačke kulture, važno je istaknuti da turizam od svojih početaka pa do danas eksploatira ljudsku potrebu, tj. želju za putovanjem. Ta eksploatacija ljudske znatiželje, potrebe i poriva da se vidi i doživi nešto novo i različito u odnosu prema svakodnevici predstavlja ključni trenutak kada govorimo o razvoju turizma kao konzumerističke aktivnosti. Turizam je danas pretvoren u industriju odmora i usmjeren je na proizvodnju i zadovoljavanje želje i kao takav postao je važan i neizbježan element potrošačkog ponašanja ljudi danas. Na simboličkoj razini turistička dokolica je u današnjem društvu postala važno područje oblikovanja individualnog identiteta i sudjelujući u raznim oblicima turizma i putujući u razne dijelove svijeta ljudi stvaraju svoje identitete i tako šalju društvu neke poruke o sebi. U tom kontekstu turizam funkcionira kao tzv. pozicijsko dobro i sredstvo je dokazivanja prestiža ili statusa u društvu, tj. postaje način socijalne diferencijacije i distinkcije pojedinaca od drugih u društvu.


S druge strane, činjenica je da je konzumeristički kapitalizam doveo do toga da je danas moguće odrediti cijenu za gotovo sve što može biti proizvedeno i konzumirano. Kada govorimo o turizmu, evidentno je da se prostori, povijest i atrakcije kao aspekti kulture neke destinacije pretvaraju u robu namijenjenu turističkom tržištu. Turizam komodificira kulturne vrijednosti i imovinu receptivnih zajednica i plasira ih na tržište kao proizvod, robu za potrošnju. U tom procesu pakiranja i stvaranja prepoznatljivog turističkog proizvoda i usluga lokalna kultura je trivijalizirana i modificirana kako bi što bolje bila prilagođena ukusima turista. Tako komodificirana kultura gubi svoj izvorni karakter, značenje i autentičnost i pretvara se u komodificirane atrakcije, prostore, susrete i suvenire namijenjene turistima. Komodifikacija pretvara destinacije u tzv. konzumeristički strukturirane prostore, a turist prihvaća ulogu koju mu je namijenila turistička industrija. Takva komodifikacija prostora često rezultira poskupljenjem životnih troškova i getoiziranim oblicima života, što dovodi do pretvaranja destinacija u zabavne tematske parkove ili muzeje na otvorenom (Venecija, Barcelona, Dubrovnik…) lišene autentičnih oblika društvenog života iz kojih stanovnici bježe glavom bez obzira. Ali, to je bit turizma koji je također ekstenzija potrošačkog društva i ne možemo od toga pobjeći. U Veneciji više ne možete kupiti autohtoni suvenir jer se on proizvodi i uvozi iz Kine zato što je to jeftinije. Kod nas u Istri je autohtoni proizvod rakija od kadulje koju ćete jako teško naći u suvenirnicama, nekada su djeca na ulicama prodavala školjke iz Jadrana, a danas su te iste školjke uvezene iz nekih drugih mora i oceana. U posljednjih 20-ak godina u javnom diskursu prisutna je teza kako je potrebno utjecati na promjenu svijesti o važnosti izvornog lokalnog suvenira, slično je i s gastronomijom, ali je i dalje teško naći autohtoni, izvorni suvenir, restoran koji nudi autohtonu hranu. Imamo poplavu fast foodova, pizzerija, brze, lako probavljive hrane, sezonskih restorana s lignjama iz Patagonije na meniju. Ako se prošećete rivom, nećete vidjeti stvarni život toga grada jer se tu nalaze turističke atrakcije i predvidljivi i očekivani sadržaji, ponude izleta i ekskurzija itd. Za one koji žele iskusiti autentičnost o kojoj pričamo, treba krenuti neutabanim turističkim stazama, maknuti se od glavnih turističkih tokova, ulicu, dvije u pozadinu, da biste u tim sporednim ulicama vidjeli kako ljudi stvarno žive, idu u školu, čiste dvorišta, sjede na pragovima. Vidjet ćete kako u Turskoj peru tepihe na ulici, kako u vrijeme molitve tu život staje dok u prednjim područjima život ide dalje, tradicija je tu zanemarena, dominira ekonomski imperativ. Kod ljudi koji rade u turizmu ili ovise o turizmu to je najjači motiv i skloni su zanemarivanju svih tradicionalnih aspekata svoje kulture i načina života da bi iz turista izvukli što više novca. To je tzv. komercijalna gostoljubivost koja je pretvorena u servilnost i, nažalost, to je tako, pogotovo kada govorimo o masovnom turizmu. Utrka za profitom je neumoljiva, to je glavni motiv koji dominira današnjim turizmom.


Kakvo je stanje na hrvatskom priobalju, infrastrukturno, sadržajno...?


- Neki teoretičari misle da baš i nije sve tako crno i da komodifikacija nužno ne mora rastakati lokalnu kulturu, već da to vodi većoj osviještenosti lokalnog stanovništva o vlastitoj kulturi. Taj fenomen može imati i pozitivnih učinaka, ali je uvijek prisutan već spomenuti problem autentičnosti. Kada govorimo o hrvatskom priobalju, moglo bi se reći da je, osim dominantnog egzistencijalnog učinka, turizam pridonio i osvještavanju lokalnog stanovništva o vrijednosti vlastite kulture i naslijeđa u smislu da naslijeđenu imovinu ne vrijedi prodavati, nego obnavljati, i to je pozitivno. Međutim, kako se ona obnavlja, to je problematično. Dominira moderan stil gradnje jer se smatra da to kod turista najviše prolazi. Imamo inflaciju bazena i naselja nam se pretvaraju u tematske parkove koji žive samo tri mjeseca tijekom ljeta i isključivo su svim svojim sadržajima prilagođena turističkoj konzumaciji. Domaćin i njegov način života nisu dio te ponude. To dugoročno nije dobro. Mislim da već sada tržište postaje zasićeno time, a budimo iskreni, bazen ne produžava sezonu. Zna se kada je sezona kupanja. Zašto umjesto bazena dodana vrijednost ne bi bio vinograd ili vrt, da svojim gostima nudimo hranu uzgojenu na kućnom pragu, da im ponudimo netaknutu prirodu, miris pokošene trave, zvuk tišine, izvornu, organsku i autohtonu hranu, da kušaju autohtonu kuhinju i da vide kako izgledaju domaće životinje. Turistima je potrebno prenijeti emociju i zaokupiti njihova osjetila i zato je potrebno raditi na promjeni svijesti, mentaliteta. Mislim da ova činjenica skriva golemi potencijal za razvoj turizma i turističku valorizaciju unutrašnjosti naše zemlje i Slavonije. Turizam danas pati od niskih razina lojalnosti, sve je manje povrataka u već posjećenu destinaciju i moraš se jako, jako potruditi da to postigneš. Što čini autentičnost nekog mjesta? Čini ga atmosfera, ozračje. Ljudi ne dolaze zbog smještajnih kapaciteta, nego zbog ljepote prirode i kvalitete sadržaja. Kulturna baština kod nas je pri dnu liste motiva prilikom posjeta nekoj destinaciji, nemamo turista koji bi se mogao nazvati namjerni kulturni turist. O kulturnoj ponudi i sadržajima saznaju tek po dolasku u destinaciju. Mi jesmo i dalje ćemo biti destinacija sunca i mora i od toga ne treba bježati. Ali, uz ekonomsku, turizam mora imati sadržajnu komponentu, onu koja će ljudima omogućiti produktivno, korisno, kulturno, sadržajno odmaranje, nešto što će im omogućiti afirmaciju njihovih stvaralačkih sposobnosti i interesa i unaprijediti ličnost. Zato je potrebno razvijati selektivne oblike turizma, tzv. turizam specijalnog interesa, da bismo obogatili i oplemenili masovni turizam, proširili strukturu i produžili vremenski ciklus ponude. Turizam uza sve prepreke i nedostatke ima priliku da pridonosi uravnoteženom razvoju i ima veliki potencijal za ublažavanje regionalnih ekonomskih nejednakosti. To je teško postići i sigurno je potreban dugi niz godina uz veću i aktivniju ulogu državnih i lokalnih vlasti.

Koliko se u današnjem posve globaliziranom i umreženom svijetu i turizam posve komercijalizirao ili postoje i izuzetci? Jesu li nove mogućnosti (internet) još više pospješile da se turizam razvija u smjerovima nezamislivim prije 15-20 godina...


- Zahvaljujući sve većem tehnološkom razvoju, usavršavanju prijevoznih sredstava i uspostavi globalne putničke infrastrukture, razvoju novih medija i informatičke i komunikacijske tehnologije, rastu životnog standarda i kvantitativnog povećanja slobodnog vremena turizam danas doživljava sve veću ekspanziju. Znanstveno-tehnološki razvoj i svekolika dostupnost informacija ubrzali su globalizaciju turističke industrije i omogućili veću fleksibilnost za individualne potrošače, što je pridonijelo stvaranju novih potreba i rastu personaliziranih i prilagođenih proizvoda i usluga i dovelo do razvoja novih oblika turizma, koji u najvećem broju slučajeva ne mogu zamijeniti, ali svakako mogu obogatiti već postojeće oblike. Međutim paradoksalno je da takav razvoj pridonosi isto tako i daljnjem širenju trenda masovnog turizma i učvršćuje efekte deregulacije avioprijevoza, paket-aranžmana i masovne proizvodnje usluga. Drugim riječima, bez obzira na sve veću liberalizaciju avioprijevoza, rast i razvoj novih putničkih usluga (online rezervacije, elektroničke financijske transakcije itd.), velika većina turista su i dalje konvencionalni ili masovni turisti koji posjećuju popularne destinacije, borave u konvencionalnom smještaju i u turističkoj dokolici uživaju u uobičajenim aktivnostima. Veliki broj njih i dalje koristi usluge agencija, touroperatore i paket-aranžmana. Dakle, turizam je najvećim svojim dijelom i dalje konvencionalan, masovan i tako će to i dalje ostati, iako se trendovi u provođenju turističke dokolice i odabiru destinacija neprestano mijenjaju.


Bez obzira na sve okolnosti, sa stajališta razvoja moglo bi se reći da su masovnost i mobilnost i geografska rasprostranjenost najvrjednije karakteristike suvremenog masovnog turizma, dok je njegova sezonalnost, tj. prostorna i vremenska ograničenost, njegovo ključno negativno obilježje i glavni uzrok masovnosti i uniformiranosti turističkog prometa. Masovni turizam postaje dominantan oblik razvoja nakon 1950-ih godina svagdje u svijetu i ostaje to do danas. Kod takvog razvoja, a zahvaljujući prije opisanoj merkantilizaciji stvarnosti (sve se turistički vrednuje i prodaje) sve je unaprijed isplanirano, nema spontanosti i sve je podređeno ekonomskoj dobiti od turizma. Razvijene zemlje glavni su generatori turističkog prometa iz kojih dolazi najveći broj turista. Takav turistički razvoj pod kontrolom je i utjecajem stranih ulagača i stranog kapitala, kamo odlazi i najveći dio profita ostvarenog od turizma (odljev novca) i nije usklađen s interesima lokalne zajednice, nego je potpuno podređen potrebama turista. To nije slučaj samo s nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Od takvog oblika neokolonijalizma nisu pošteđene ni mediteranske zemlje poput Španjolske, Grčke, Portugala i sl. koje su u ljetnim mjesecima kolonizirane od strane sjevernoeuropskih susjeda i čija gospodarstva uvelike ovise o ostvarenom turističkom prihodu. U svakom slučaju, neki oblik ekonomske ovisnosti neizbježno je prisutan na svim razinama turističkog razvoja i uvijek rezultira određenim stupnjem nejednakosti između gosta i domaćina. U odnosu gost - domaćin dolazna je kultura u svakom pogledu superiorna, najviše u ekonomskom aspektu. Količina te superiornosti ovisna je i o tzv. kulturnoj distanci, tj. sličnosti ili različitosti između gosta i domaćina. Te razlike su najistaknutije u manjim destinacijama gdje postoje velike razlike u životnom standardu i životnim stilovima između gosta i domaćina, a najmanje su izražene u velikim, kozmopolitskim središtima gdje je sličnost između gosta i domaćina veća. Osjećaj inferiornosti kod pripadnika lokalne zajednice možda je najočitiji kada se radi o zaposlenicima u turizmu, čiji je posao da budu na usluzi turistima, najčešće s niskim primanjima, jer su to obično slabo plaćeni sektorski poslovi i normalno da se javlja netrpeljivost, zavist, ponajviše zbog tzv. demonstracijskog učinka kada pripadnici lokalne kulture žele imitirati životni stil turista koji im dolaze u posjet. Vide da oni imaju veću kupovnu moć i žele iste uvjete života i za sebe. Turizam mijenja ekonomsku i društvenu strukturu i ekonomski razvijenijih zemalja jer zbog tog demonstracijskog učinka dolazi do napuštanja poljoprivrede, zanatskih zanimanja, tradicionalnih obrta, jer ljudi misle da je najlakše zaraditi i živjeti od turizma. U takvim okolnostima turist nije zainteresiran za interakciju s lokalnim stanovništvom i lokalnom kulturom i takav oblik turizma pridonosi narušavanju socijalne ravnoteže i ne prenosi mir i toleranciju, duh suživota i interkulturalnog razumijevanja.


Turizam se neizbježno razvija, ali i generira probleme?


- U posljednjih pedesetak godina razvoj ovakvog masovnog turizma doveo je do promjena u strukturi društva domaćina i umjesto razvoja turizma s mjerom, doziranog razvoja, danas imamo nekontroliran razvoj turizma koji ugrožava ekonomski, fizički i društveni kapacitet nosivosti. Čim prijeđete prag tolerancije kod lokalnog stanovništva, što se i kod nas događa posljednjih godina, stav zajednice prema turističkom razvoju postaje antagonistički. Kada odvijanje normalnog svakodnevnog života biva onemogućeno, turizam postaje problem. Potrebno je lokalno stanovništvo aktivno uključiti u razvoj turizma, u formiranje turističke ponude, u brendiranje mjesta. Pripadnici lokalne zajednice od razvoja turizma moraju imati i koristi, a ne samo nevolje, turizam mora biti usmjeren na podizanje kvalitete života lokalne zajednice. Normalno da se ovakvim postupcima izaziva negativan stav i neprijateljstvo prema turistima, pogotovo u dijelu stanovništva koje nema nikakve koristi od turizma. Ima toga i u Barceloni, Venecija najavljuje naplaćivanje ulaznica, građani se udružuju, kamenuju autobuse, demonstriraju prilikom pristajanja kruzera u luci. Svi su ti problemi povezani s ugrozom prostora, njegovih kapaciteta, maksimalnog broja osoba koje mogu boraviti u određenom prostoru a da ne ugrožavaju kvalitetu života destinacije. Normalno da u takvim prenatrpanim destinacijama ni turistima nije dobro. Potrebno je uspostaviti ravnotežu između turističke infrastrukture i rastućeg broja posjetitelja. To donosi uravnotežen razvoj turizma. Smislen i uravnotežen kontakt između turista i domaćina moguć je samo u slučajevima kada lokalna zajednica ima kontrolu nad turističkim razvojem pri čemu svi pripadnici lokalne zajednice, a ne samo oni koji imaju direktne koristi od turizma, trebaju biti uključeni u planiranje, upravljanje i razvoj turizma. Nažalost, problemi se kod nas pa i drugdje guraju pod tepih ili rješavaju stihijski. Uravnoteženi i harmonijski odnosi između turista i domaćina mogući su samo kada se radi o turističkom proizvodu manjih razmjera i kada turizam nije glavni izvor prihoda i zapošljavanja za lokalnu zajednicu. Jednom kada domaćin postane ovisan o turistima i vanjskim organizacijama, njegov način života i lokalna kultura pretvaraju se u robu na turističkom tržištu. U takvim okolnostima ponuda touroperatora i drugih organizacija koje ostvaruju profit u receptivnim destinacijama postaje oblik eksploatacije, a turisti i turistička industrija pretvaraju se u izrabljivače lokalne kulture, resursa, atrakcija i cjelokupnog načina života domicilne zajednice. Hrvatskoj je potreban turizam manjih razmjera koji ne troši nego valorizira prostor i resurse i omogućuje bolje život domicilnom stanovništva i koji ne ugrožava tradiciju, običaje i demografsku strukturu teritorija.



Gdje su rješenja - nove strategije, promjena mentaliteta...?


- Turizam je niskoprofitabilan jer je, prvo, dugo vrijeme povratka investicije u turističku industriju i donosi manje dodane vrijednosti, a pogotovo kada govorimo o turizmu u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. U takvim destinacijama, a prvenstveno zbog njihove nerazvijenosti, turizam predstavlja idealan oblik ekonomskog razvoja i u većini slučajeva turizam je relativno nova aktivnost koja u kratkom vremenu poprima velike proporcije, što rezultira velikim pritiskom na lokalnu infrastrukturu i resurse. U takvim prilikama lokalni proizvođači i dobavljači, poljoprivredna i prehrambena industrija ne stižu zadovoljiti tu povećanu potražnju pa se sve mora uvoziti, tako i hrana. Drugi je aspekt što se više isplati uvoziti nego proizvoditi jer su uvozne namirnice jeftinije radi procesa liberalizacije i deregulacije tržišta, posebno ako država tu nema protekcijsku ulogu. A tu su i jaki lobiji, interesne političke grupacije koje zarađuju na uvozu hrane. To nije problem samo kod nas. Gdje god je velik intenzitet rasta u turizmu, događaju se takve anomalije. Nezamislivo je da na primjeru velikih mediteranskih turističkih zemalja i članica Europske unije nismo uspjeli shvatiti pogubnost ovisnosti najvećeg dijela ekonomije zemlje o turizmu. Zbog te se ovisnosti velike turističke zemlje poput Španjolske, Grčke, Italije suočavaju s cijelim nizom problema od socijalnih raslojavanja, povećane stope kriminala, problema sa zbrinjavanjem otpada, problema s opskrbom vode, struje, gužvi i kaosa u prometu, nekontroliranog trošenja prirodnih i drugih resursa, uvoza radne snage do gospodarskih kriza većeg ili manjeg intenziteta. Premda podatcima Hrvatske turističke zajednice, u Hrvatskoj je 92.000 ljudi zaposleno u ugostiteljstvu i turizmu. Premda je to relativno mala brojka, Hrvatska je jedna od rijetkih turističkih zemalja, u kojoj je oko 116.000 nezaposlenih, a ipak joj dramatično nedostaje domaće radne snage.


Turizam nije dovoljan i ne možemo graditi konkurentnost samo na turizmu, kao ni uostalom na starim, tradicionalnim industrijama. Prema podacima UNWTO-a za 2018. godinu, turistička industrija sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s 19,6 posto. To istodobno čini Hrvatsku vrlo ranjivom jer svaki poremećaj na tržištu može imati fatalne posljedice za državne prihode. Istodobno, to je dokaz da je Hrvatska uništila svoju industriju i proizvodnju hrane, tako da strani turisti kod nas najčešće konzumiraju uvozne prehrambene i poljoprivredne proizvode. Primjerice, udio turizma u BDP-u Njemačke je 1,1 posto, Velike Britanije je 1,6 posto, Francuske 1,9 posto, Italije 2,2 posto, Španjolske 4,7 posto, Austrije 4,9 posto, Slovenije 5,9 posto. Hrvatskoj je najbliža Malta s udjelom od 14 posto u nacionalnom BDP-u dok je Cipar treći s udjelom turizma u BDP-u od 12,8 posto. Treba razvijati i ostale ekonomske grane. Bit ćemo turistički, a još više ekonomski razvijena zemlja kada nam udio turizma u BDP-u padne ispod pet posto. U razvijenim zemljama turizam je sporedna djelatnost, šlag na kraju. Mi, međutim, iz globalnog procesa postindustrijalizacije nismo ništa naučili. Propala nam je tradicionalna industrija, ali nismo razvili i ne razvijamo druge djelatnosti. Razvoj, osim na turizmu, trebamo bazirati na novim tehnologijama, softverskoj proizvodnji, kreativnim industrijama, s visokom dodanom vrijednošću, energetici i općenito temeljiti razvoj na ekonomiji znanja ili kreativnoj ekonomiji i što prije prilagoditi se novim trendovima i novom vremenu. Hrvatska ima kvalitetne ljude, međutim svjedoci smo tzv. odljeva mozgova i ljudi odlaze zbog potrage za boljom egzistencijom, ali i zbog pesimizma, depresije, beznađa, naše današnje društvo ne nudi viziju bolje budućnosti.
Naše je društvo definirano i premreženo rodovskim i klanovskim, stranačkim vezama u svim područjima ljudskih aktivnosti, pri čemu napreduju podobni, a ne sposobni i kompetentni. Hitno nam je potrebna promjena mentaliteta i odgovorno funkcioniranje države i njezinih institucija za opće dobro. Država mora uspostaviti zakonodavni okvir, osmisliti strategiju i potaknuti reforme i promjene. U protivnom prijeti nam skoro distopijska vizija budućnosti u kojoj će turizam i dalje biti glavna gospodarska grana u RH, a Hrvatska zemlja slabo plaćene, uglavnom sezonske radne snage koja obavlja prekarni rad.