Presuda Haškoga tribunala Radovanu Karadžiću zasigurno je za prostor bivše Jugoslavije, a i šire, bila najznačajnija vijest koja je stigla nakon okončanja krvavoga rata 90-ih godina 20. stoljeća. (Mehanizam za međunarodne kaznene sudove /MICT/, nasljednik ICTY-ja, povećao je 20. 3. 2019. kaznu ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću na doživotni zatvor za genocid u BiH ocijenivši da je 40 godina koliko je dobio u prvostupanjskom postupku neodgovarajuća kazna, nap. ur.)
Oni koji presudu pokušavaju predstaviti kao nekakvu kampanju protiv jednoga naroda na najogavniji način unižavaju taj narod identificirajući ga s gnusnim zločinima koje je počinila vojska kojom su na terenu zapovijedali Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a čiji su ciljevi i zadatci osmišljeni na kanabeu balkanskoga krvnika Slobodana Miloševića. Stoga treba otvoreno reći - presuda Radovanu Karadžiću nije presuda srpskome narodu, već ideologiji u čije su ime počinjeni najveći zločini u poslijeratnoj Europi, ideologiji nepatvorenoga zla - povampirenom neofašizmu.
IDEOLOGIJA ZLA
Podsjetimo, u jesen 1991. godine Karadžić je s govornice Skupštine BiH poručio da Bošnjacima (tada Muslimanima), ako se ne pokore srpskim velikodržavnim apetitima, prijeti nestanak. Samo pola godine nakon toga krenuo je s realizacijom brutalni plan uništenja BiH i bošnjačkoga naroda. Redali su se kao na traci gradovi u kojima su Bošnjaci ubijani, mučeni, proganjani, počevši od Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Foča...), preko Bosanske krajine (Banja Luka, Prijedor...), pa preko troipolgodišnje stravične opsade Sarajeva u kojemu je život izgubilo više od 10.000 ljudi, danonoćno teroriziranih stotinama granata i snajperskih hitaca, sve do finalne epizode tog užasnog rata - genocida nad Bošnjacima u Srebrenici! "Velika Srbija", "ujedinjenje srpskih zemalja", "obrana srpske zemlje" i slične parole u čije ime je vođen taj jezivi rat, samo su krinke iza kojih se krio ogoljeni neofašizam, u namjeri da zatre jednu zemlju i jedan narod. Zato i danas treba podvući - nije za taj rat odgovoran narod u čije ime je vođen, već zločinačka ideologija njegove političke elite zasnovana na uvjerenju o rasnoj superiornosti koja im je dala krila da one što su ih smatrali manje vrijednim - unište! Zato se i danas valja podsjetiti na odluku Haškoga tribunala, koju smatram povijesnim događajem za bivšu Jugoslaviju. No od te zakasnjele povijesne satisfakcije za žrtve neofašizma, više bi me razveselilo da se ta osuda dogodila u glavama, jednako u Banjoj Luci, Beogradu ili Podgorici. Činjenica da jedan enormno veliki broj ljudi u tim sredinama i danas odluku Haškog tribunala odbacuje kao udar na srpski narod poričući zločine, nažalost, simptom je da u bivšoj Jugoslaviji neofašizam nije mrtav, a činjenica da im iz redova "građanskih intelektualaca" stižu riječi sućuti i razumijevanja jednostavno užasava jer upućuju na potrebu da se s neofašizmom pomirimo pokorno čekajući, valjda, njegove nove reprize!
SLUČAJ BRKOVIĆ
A kako taj neofašizam izgleda u vizurama i napisima istaknutih kolumnista u nekada junačkoj i agonalnoj Crnoj Gori? Baš u tom je duhu pisan tekst kolumnista Vijesti, književnika Balše Brkovića, "Obmane". Evo što u tome tekstu Brković kaže: "Tako dođosmo i do onoga što, izgleda, silno opterećuje ovu vlast: što misle učesnici protesta o presudi Karadžiću? (...) A što učesnici protesta misle o igrama košarkaša Budućnosti ili o pripremama za turističku sezonu? Treba li da se izjašnjavaju učesnici protesta o svakom aktuelnom pitanju ili samo onima koje izaberu medijski specijalci? Ima li za današnju Crnu Goru važnijih pitanja od onih koja su njih, tako različite, a tako jednostavno građane, okupila?"
Da su te rečenice izašle iz pera Gojka Đoga ili Matije Bećkovića, naviknuli na njihove šovinističke eskapade, sigurno se ne bismo začudili. No kada nabijeđeni liberalni (pa još i anarhistički) građanski orijentirani intelektualac prospe ovoliko grkoga moralnog relativizma, ne možemo a da ne ostanemo zaprepašteni! Za Balšu Brkovića odnos prema neofašizmu, dakle, jednako je važna tema koliko i rasprave o sportskoj ili turističkoj statistici! Kao da je odnos prema neofašizmu stvar slobodnoga mišljenja, a ne vrhunski humanistički moralni imperativ i nekadašnji junački crnogorski agon! I kao da ima važnijega pitanja u jednome društvu od pitanja odnosa prema neofašizmu. Pa iako nevještom ekvilibristikom u istome tekstu iskazuje svoje gnušanje pred svim zločinima, uključujući i Karadžićeve, pokušavajući da svoj sadašnji moralni relativizam prikrije činjenicom da je prije dva i pol desetljeća bio protivnik te politike, Brković svojim mehanizmima obmane ne može prikriti da ga s Karadžićem povezuju bar dvije stvari. Prva je da su obojica nezasluženo dobila Ratkovićevu nagradu. Dodajmo da su se te nagrade nakon što ju je dobio Karadžić odrekli pisci poput Sretena Perovića i Jevrema Brkovića, a da ju je odbio primiti Marko Vešović. Balši Brkoviću se ta nagrada zbog Karadžića očigledno nije ogadila, već ju je prigrabio s ushićenjem zaboravljenog stihoklepca kojemu još samo nagrade daju privid značaja. Druga zajednička stvar je što Karadžić i Brković imaju istoga izdavača - Radomira Uljarevića, koji se, doduše, na Brkovićevoj knjizi potpisuje imenom svog mlađeg brata, upućenog u književnost i izdavaštvo upravo koliko i u atomsku fiziku.
U Crnoj Gori dobro se zna tko zapravo stoji iza izdavačkog i knjižarskog imperija, makar se formalno vodio i na mlađega brata. Riječ je, dakako, o Radomiru Uljareviću, živopisnom dobitniku tranzicije, šovinističkom tribunu 90-ih, vlasniku izdavačkih kuća, knjižara, sajmova i još koječega, čovjeku koji je 90-ih godina 20. stoljeća od prostorija Udruženja književnika Crne Gore napravio magazine oružja koje je potom dopremano na bosanskohercegovačko ratište.
Građanskome intelektualcu Brkoviću ne smeta ni takva nagrada, ni takav izdavač jer je njegov moralni relativizam odavno premašio sve norme. Uostalom, posve u duhu uređivačke politike novina "Vijesti", perjanice crnogorskog senzacionalističkog novinarstva, čiji je jedan od urednika. Zato je Brkoviću svejedno što o Karadžiću i neofašizmu koji on reprezentira misle njegovi pajdaši koji pod maskom građanskih protesta isporučuju zahtjeve koji znače rušenje temeljnih premisa parlamentarne demokracije i promoviraju ulicu kao vrhovnu državnu instituciju. Zato je na temu odnosa prema neofašizmu gadljiv do mjere da je izjednačava sa sportskim i turističkim banalnostima.
Ali zato Brković i njegovi poslodavci ne mogu više obmanjivati crnogorsku javnost izigravajući moralne veličine. To što su u četnike pošli 1946. godine, zaslijepljeni mržnjom prema jednoj ličnosti, njihov je problem, no taj problem više ne mogu plasirati kao svoju građansku žrtvu za tobožnju demokratizaciju društva, jer paktiranjem s onima koji slave neofašizam ovo društvo ne vode u demokratizaciju već u neofašizaciju!
SUSPENZIJA STIDA
To što pojedini politički akteri (poput pomlatka stranke koju je ‘97. formirao Slobodan Milošević radi rušenja države Crne Gore, koji danas umišljaju da mogu prevariti crnogorske građane strategijom šutnje, crvenim kravatama i kostimiranjem u "građansku opoziciju"), uključujući i organizatore protesta, šute o neofašizmu - samo je pokazatelj da kriju svoje vrijednosne kriterije, ali i svoje namjere. I tu Brkoviću nije kriv ni pisac kojemu ne može oprostiti nagrade (i izvrsna književna djela za koja je dobio te nagrade), ni "režimski" analitičari kojima ne može oprostiti dosljednu borbu protiv neofašizma, već sama realnost od koje se u svojim relativizacijama odvojio do te mjere da na najgrublji način vrijeđa žrtve balkanskoga fašizma, izjednačavajući tu temu sa svakodnevnim trivijalnostima!
A za takav pristup bila je potrebna značajna doza suspenzije stida, koji se, ipak, makar podsvjesno, probija u njegovu tekstu čija struktura izravno podsjeća na mucanje, počinjući nedovršenim iskazima, nastavljajući postavljanjem (retoričkih) pitanja (a njih je čak 14 u ovome kratkom tekstu!) te završivši autocitatom!
Kao netko tko je proveo dvije + dvije ("mirne reintegracije"), ukupno četiri godine u opsadiranome Osijeku, iskusivši zajedno sa svojom obitelji i svojim sugrađanima na vlastitoj koži užase tog posljednjeg batrganja neofašizma u Europi u 20. stoljeću, nisam mogao prešutjeti ovaj podmukli manifest legitimiziranja neofašizma koji u formi općeg moralnog relativizma plasiraju u agonalnoj Crnoj Gori, zajedno s književnikom Balšom Brkovićem. Onima koji su iz neznanja podržali agresorsku politiku Slobodana Miloševića, uvjereni da brane Jugoslaviju, a koji su se javno i činjenično pokajali zbog tih zabluda, davno sam oprostio, ali za one koji danas, kad se o tome ratu i njegovim posljedicama sve zna, u ime moralnoga relativizma tome neofašizmu daju legitimitet, nema oprosta! Bestidno pružajući ruku promotorima neofašizma, takvi Crnu Goru guraju u slomivrat i nestanak sa zemljovida Europe!
Piše: Akademik prof. dr. sc. Milorad Nikčević, crnogorski i hrvatski znanstvenik, povjesničar i teoretičar književnosti, umirovljeni sveučilišni profesor
Za Balšu Brkovića odnos prema neofašizmu, dakle, jednako je važna tema koliko i rasprave o sportskoj ili turističkoj statistici...
Moralni relativizam Brkovića odavno je premašio sve norme i posve je u duhu uređivačke politike “Vijesti”, čiji je jedan od urednika...
Presuda Radovanu Karadžiću nije presuda srpskome narodu već ideologiji u čije su ime počinjeni najveći zločini u poslijeratnoj Europi...
Slučaj Sinđelić
Podgorički Viši sud odredio je 2. 7. 2019. ekstradicijski pritvor Saši Sinđeliću, svjedoku pokajniku crnogorskog Specijalnog tužiteljstva u slučaju pokušaja državnog udara u Crnoj Gori na dan parlamentarnih izbora 2016., na zahtjev Hrvatske koja ga je pravomoćno osudila na 21 godinu zatvora zbog ubojstva počinjenog na njezinu teritoriju. Kako je za Hinu priopćila savjetnica za odnose s javnošću Višeg suda u Podgorici Aida Muzurović, Sinđeliću je ekstradicijski pritvor određen jer je za njim raspisana Interpolova tjeralica. Podsjetimo, Sašu Sinđelića osudio je Županijski sud u Vukovaru 2012. godine na 21 godinu zatvora zbog ubojstva Mirka Fotesa 2002. Presuda je postala pravomoćna 28. veljače 2012. Viši sud u Podgorici prethodno je, odlukom od 22. travnja, odbio zahtjev Republike Hrvatske za izručenje Saše Sinđelića. “Saša Sinđelić se u trenutku donošenja odluke o odbijanju izručenja nije nalazio u Crnoj Gori, tako da njegovo izručenje Republici Hrvatskoj nije bilo moguće”, priopćeno je tada iz Višeg suda u Podgorici. U međuvremenu je Sinđelić 17. lipnja ilegalno došao u Crnu Goru, tvrdeći da mu je u Srbiji život u opasnosti. Budući da je za njim bila raspisana Interpolova tjeralica, on je uhićen te je nakon saslušanja kod suca istrage smješten u ekstradicijski pritvor. Sinđelić je bio glavni svjedok pokajnik crnogorskog Specijalnog tužiteljstva u sudskom procesu protiv četrnaest optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora. Na temelju njegova iskaza svi okrivljeni, među njima dvojica agenata Ruske obavještajne službe i dvojica čelnika oporbene demokratske fronte, osuđeni su za pokušaj prevrata u Crnoj Gori na ukupno 69 godina zatvora. (H/D.J.)
Euforični Đukanović
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, na primanju u povodu Dana državnosti njegove zemlje 13. srpnja, naglasio je da suvremena Crna Gora već živi svoj europski život te da s realnim optimizmom gleda u svoju europsku budućnost: “Za vrlo kratko vrijeme preskočili smo vjekove lutanja po balkanskim stranputicama. Zato nas u ostvarenju naših ciljeva ne smije obeshrabriti kompliciranje procesa na europskoj i globalnoj sceni, niti neke skeptične poruke koje ovih dana dolaze s važnih europskih adresa. Mi s Balkana moramo pokazati Europi da je politika proširenja njezina najbolja politika. Učinit ćemo to najuvjerljivije provođenjem reformi, izgradnjom institucija i jačanjem vladavine prava, kao i ljudskih prava i sloboda po europskim mjerilima.” Dodao je da je europski i euroatlantski smjer “matična odrednica državne politike nove Crne Gore.” Đukanović je također kazao da će, neovisno o tome hoće li politika proširenja biti jedan od prioriteta nove administarcije EU-a, Crna Gora nastaviti jačati partnerski odnos s Unijom jer za nju nema “alternative temeljnoj pripadnosti suvremenoj europskoj civilizaciji.” Podsjetimo, Crna Gora 13. srpnja slavi kao Dan državnosti u sjećanje na taj dan 1878., kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora potvrđena kao neovisna država, te na 13. srpnja 1941. kada je u toj zemlji izbio antifašistički ustanak. “Berlinskim kongresom 1878. okončana je jedna velika oslobodilačka i državotvorna epoha u crnogorskoj povijesti. Crna Gora je tada potvrđena kao država u punom međunarodnom kapacitetu i zauzela svoje mjesto u krugu europskih naroda i država toga doba. To mjesto je trajno učvršćeno herojskim pothvatom crnogorskog naroda koji je 13. srpnja 1941., prvi u Europi, masovno ustao protiv fašizma i uključio se zajedno s drugim jugoslavenskim narodima u slavnu Narodnooslobodilačku borbu, u kojoj je, vođen velikim idealima, uz velike žrtve, obnovio i svoje nacionalno i državno ime”, zaključio je Đukanović.(H/D.J.)