Ja radim filmove o stvarnom životu i o stvarnom svijetu pa nemam problema s inspiracijom koja dolazi iz svakodnevice, ljudi koje upoznajem i događaja o kojima čujem ili čitam - spremno je odgovorio Mike Leigh na pitanje o tome kako pronalazi nove ideje za svoje filmove i što ga i dalje inspirira nakon toliko dugo godina iza kamere.

- Nije riječ o jednoj stvari, rekao bih da me život inspirira. Ja ne radim filmove o filmovima, ne snimam izmišljene priče i fantastične svjetove, ne adaptiram romane i knjige. Svi moji filmovi originalne su priče inspirirane životom - dodao je redatelj.

A život ovog slavnog britanskog redatelja definitivno je uspješna i originalna priča, bar kad je riječ o profesionalnoj strani koja je izrodila jednu veliku, uspješnu i cijenjenu karijeru globalnih razmjera: broj nagrada i priznanja mjeri se u stotinama, a među najvažnije svakako pripadaju sedam nominacija za Oscara, deset nominacija i pet osvojenih Bafta, kanska Zlatna palma za najboljeg redatelja ("Naked", 1993), venecijanski Zlatni lav ("Vera Drake", 2004), a nama je zanimljivo i da je Mike Leigh 2008. godine nagrađen Zlatnom arenom u Puli za režiju filma "Happy-Go-Lucky". Ovog tjedna posebni je gost jubilarnog 10. Odessa International Film festivala, gdje je prikazana miniretrospektiva njegovih filmova te mu je uručena počasna nagrada Golden Duke za doprinos filmskoj umjetnosti.

Iako je Mike Leigh potpisnik scenarija za svoje filmove, poznat je kao redatelj koji prije snimanja nema napisan tekst. Za razliku od Woodyja Allena, koji svojim glumcima daje samo one dijelove scenarija koji se tiču njihovih uloga, u filmovima Mikea Leighja nastaju u hodu.

- Kao što možda znate ja nemam napisan scenarij, nego prvo izaberem glumce i onda s njima kroz razgovor, izmjenu kreativnih ideja i prijedloga i improvizacije zajedno stvaramo priču koja nastaje tijekom snimanja. Pravi izbor glumaca i njihova kreativna suradnja u mojem je slučaju još i važniji proces nego u klasičnoj podjeli uloga na osnovu napisanog scenarija. Zbog toga mi je jako važno da radim s inteligentnim glumcima, a vjerujte mi nisu svi glumci inteligentni, i s karakternim glumcima koji se mogu transformirati u likove bez većih problema i koji su istovremeno i odlični ansambl-glumci koji se jednostavno uklope u grupni rad - otkriva nam britanski filmski veteran svoju neobičnu kreativnu metodu. Impresivnoj zbirci priznanja i laureata Mike Leigh je dodao i Nagradu za životno djelo i poseban doprinos filmu "Golden Duke", koju je osobno preuzeo na upravo završenom 10. Odessa International Film Festivalu, ukrajinskom Cannesu na poznatoj crnomorskoj rivijeri.

Slavni 76-godišnji britanski filmaš, rođen u engleskom Salfordu, filmski zanat izučavao je u Londonu na Royal Academy of Dramatic Art, kao i London Film School, debitirao je filmom "Bleak Moments" 1971. godine, a njegov svjetski uzlet započeo je 1993. art-hitom "Naked", nakon čega su slijedili "Secrets and Lies" (1996.), "Topsy-Turvy" (1999.), "Vera Drake" (2004.), "Happy-Go-Lucky" (2008.), "Mr. Turner" (2014.) i "Peterloo" (2018.).

- Do nedavno snimao sam isključivo na filmskoj traci jer sam tako naučio, ali moja posljednja dva film ‘Mr. Turner‘ i ‘Peterloo‘ snimljena su digitalnom tehnikom. Digitalna tehnologija sjajan je alat koji vam silno može pomoći u viziji onoga što želite snimiti, nekada niste mogli trošiti filmsku traku do besvijesti dok ne dobijete scenu kakvu želite, danas to možete, a posebno je korisno u postprodukciji. Danas odmah možete pogledati scenu koju ste snimili i znati što ste napravili, što je fantastično posebno u kompleksnim prizorima kao što je, recimo, scena masakra u mom filmu Peterloo, koju smo snimali pet tjedana, a scena traje samo nešto više od deset minuta - na susretu s novinarima otkriva nam engleski redatelj koji pripada staroj filmskoj školi, ali i prihvaća nove tehnologije koje mu, prema vlastitom priznanju, olakšavaju rad.

Iako je u karijeri radio i povijesne filmove i snimao biografske drame o slavnim umjetnicima, Mike Leigh je svjetsku slavu prije svega stekao svojim jednostavnim realističnim stilom režije, intimističkim i karakternim dramama socijalnog prosedea koje se bave običnim ljudima iz svakodnevnog života, a ne kaže se bez razloga da je London za Mikea Leighja ono što je Rim za Fellinija, Tokio za Ozua, a New York za Woodyja Allena.

- Zaboravite Hollywood! Postoji world cinema i postoji Hollywood koji ima svoju kulturu i svoju moć. Hollywood nije ništa drugo nego imperijalistički režim, i to nije mjesto gdje bi mladi filmaši trebali graditi svoju karijeru. Radite filmove o svijetu koji poznajete, o društvu u kojemu živite, o ljudima koje srećete u svakodnevnom životu, radite filmove iz srca i duše i stvarnom svijetu u kojemu živimo i funkcioniramo, a ne filmove koji ne govore ni o čemu i kojima je jedina svrha jeftina zabava - kaže nam Mike Leigh koji nikada nije bio zainteresiran za Hollywoood koji predstavlja sve ono što britanskog filmaša ne zanima i koji baš i ne ljubi slavnu američku tvornicu snova.