U povodu 25. obljetnice djelovanja objavljena je monografija Športsko plesne udruge Feniks iz Osijeka. Tog ni malo laganog zadatka prihvatio se Andrija Brkić, inače jedan od plesnih trenera u klubu, ali i produktivni publicist koji do sada iza sebe ima dvadesetak objavljenih knjiga.

Za ukoričenje povijesti poznatog osječkog plesnog kluba trebalo mu je više od pola godine, a to je uključivalo brojne intervjue s plesačima, pretraživanje novinskih članaka, nabavljanje fotografija. I na kraju, monografija je, sa 172 stranice, ugledala svjetlo dana, neposredno prije slavljeničke godišnje produkcije ŠPU-a Feniks u povodu 25 godina djelovanja.

Kako je došlo do stvaranja monografije, a znamo da to nije bio lagan zadatak?

- Ja sam već godinama planirao napisati neku knjigu o Feniksu. Htio sam napraviti nešto čime bismo predstavili klub, a kako se bližila 25. godišnjica, više nije bilo smisla čekati i krenuo sam pisati, što mi nije problem, i prikupljati fotografije.

Kažete kako vam ovo nije prva knjiga. Što ste do sada objavili?

- Pisanje je moja strast, a monografija Feniksa mi je 22 knjiga. Moram naglasiti kako ništa od toga nisam službeno objavljivao, iako je svaka knjiga imala više od 100 stranica. Izdana mi je samo ova monografija i doktorat! A od napisanih knjiga mnogo je tu publicistike, poezije. Ma svega!

Pisanje monografije zahtjevan je posao, kroz klub je prošlo tisuće ljudi. Kako ste sve to organizirali?

- Prvo sam napravio koncept, a onda krenuo rudariti. Kod kuće imam golemu bazu podataka, slike slažem po godinama i mjesecima, a sve to prate i tekstovi s natjecanja, revija, plesnjaka. Počeo sam skupljati i dodatne slike od drugih plesača, i razgovarati s ljudima. Tako se polako stvarao kostur monografije, a onda je uslijedilo pisanje i odabir fotografija. Prvo je bilo zamišljeno da dominiraju fotografije jer je ples vizualno najbolje dočaran, a onda se pojavila i potreba da se trebaju ispričati i priče.

Plesači su prošli brojna natjecanja u Hrvatskoj i inozemstvu, bili na festivalima u Rovinju, Balatonu, Budimpešti. Neki su posjetili i Kubu, Južnu Ameriku, SAD. Bilo je to sve fotodokumentirano, te je uistinu mnogo građe koja nije sva mogla stati u monografiju. Što je bila ulaznica za monografiju, bar što se tiče fotografija?

- Birao sam fotografije s nastupa, da se vidi ta ljepota pokreta koju nam samo ples može dati. Ples je jedna fantastična disciplina, kako kažu, odlična za dušu i tijelo, a kada tu još dođu i kostimi, dobije se kompletna slika. Iskreno, bilo je teško odabrati fotografije jer ih je uistinu bilo puno, no na kraju smo uspjeli.

Jesu li vas, kako se to voli reći, ubijali rokovi?

- Do posljednjeg sam dana dobivao nove informacije o klubu, i fotografije i priče, pa je sve sličilo na kaos i bilo je poprilično teško sve to procesuirati. No posljednjih tjedan dana prije tiskanja počelo se ozbiljno raditi na knjizi koja je sada zaokružena i ispeglana. Dobro to izgleda.

Kako izgleda monografija, jeste li išli po vremenskom slijedu?

- Knjiga je podijeljena po razdobljima jer su kroz klub prošle generacije i generacije plesača. Napravio sam razdoblja od po 6,7 godina, koliko se jedna generacija znala zadržati na okupu. Pokrivene su sve plesne grupe, jedini je problem bio uskladiti frekventnost ljudi, događanja s fotografijama, jer je bilo važnih događanja gdje nije bilo kvalitetnih fotografijama. Tu prvenstveno mislim na razdoblje prije 2000. Danas, zahvaljujući modernim tehnologijama, ništa više ne može proći nezabilježeno.

Kada govorimo o fotografijama koje su u monografiji, koliko ih je bilo?

Iskreno, morao sam sortirati na tisuće slika, praviti screening po deset puta da bi došao do željene materije. No kako volim ‘‘kopati‘‘, traženje pravih fotografija bio mi je izazov koji sam uspio riješiti.

Kakov je bio osjećaj pisati monografiju?

- Ma osjećaj je fantastičan jer ja to volim. Obožavam pisati, a pogotovo o nečemu čega sam član i gotovo 20 godina aktivni sudionik, bilo kao plesač, kao voditelj tečaja ili kao koreograf u klubu. Pisanje monografije oduzelo mi je mnogo vremena, što je najbolje osjetila moja obitelj, supruga i troje djece. No kako je i Ivana cijeli život u plesu, ujedno i moja plesna partnerica, imala je razumijevanja za to.

Gdje ste pisali monografiju?

- Zvučat će napuhano, ali doslovno u svim krajevima svijeta. Najviše u Osijeku, a kada sam bio na putu, jer radim na Poljoprivrednom institutu u Osijek, monografija je stvarana i u Čileu te Turskoj. Pomoću društvenih mreža sam i od tamo komunicirao s plesačima i prikupljao građu za monografiju.

Kažete da vam je ovo 22 knjiga. Što ste pisali do sada?

- Uh, tu ima svega, ima putopisa, pjesmarica, knjiga o plesu, eseja. Ma svega. Jednostavno imam potrebu svoje misli staviti na papir. Nikada me nije tjerala želja da to objavim. Svaka je knjiga ukoričena i otisnuta u vlastitoj nakladi, a ja sam i poklanjao prijateljima. Neke od tih knjiga su čak i pročitali, ha ha ha.

Što tebi znači Feniks, kada gledaš godinama unatrag?

- Prvo što je klub održalo na životu sve ove godine je zajedništvo, što je velika vrijednost Feniksa. I svjestan si da plešući u klubu i učeći druge radiš nešto dobro. I kada u takvoj atmosferi ostvariš rezultat na plesnom natjecanju, osjećaj je fantastičan. A sve to prepoznalo je stotine ljudi koji su prošli kroz natjecateljski program Feniksa, da ne govorim o tisućama koji su bili na tečaju plesa.

Kako vidiš Feniks u Osijeku?

- Ne vidim Feniks kao isključivo natjecateljski kolektiv. Nitko sretniji od nas kada krenu medalje na natjecanjima, no Feniks je sinonim za promociju plesa, i tečajevima i plesnjacima. Ne treba ti veća satisfakcija, dovoljno je vidjeti osmijehe na licima ljudi kada krenu plesati. Tada smo svjesni da radimo dobru stvar u Osijeku. Klub s tradicijom i dobrim vibracijama. Klub koji je spreman za put prema 50. obljetnici djelovanja. Mislim da ću i 2044. biti dovoljno mlad da budem autorom monografije!