Na početku teksta deplijana izložbe "Omladinske radne akcije - dizajn ideologije", koja je u Muzeju Slavonije Osijek otvorena 4. srpnja i traje do kraja listopada, navodi se kako ova izložba "istražuje fenomen kulture i dizajna omladinskih radnih akcija te odnose politike, ideologije i (popularne) kulture u tom premalo obrađenom segmentu povijesti socijalističke Jugoslavije".

Na prvo bismo se čitanje naziva izložbe mogli zapitati na koji su način omladinske radne akcije, koje su se kroz četrdesetak godina realizirale u bivšoj Jugoslaviji, povezane s dizajnom te na koji je način dizajn mogao pridonositi ideološkom significiranju ove vrste radnih akcija. Čitavo je dvadeseto stoljeće postojala tendencija naglašavanja uloge vizualne komunikacije jer je njome bilo moguće na jednostavniji i konkretniji način komunicirati određene poruke, nerijetko i one političke.

Međutim, ne radi se ovdje o iznašašću koje je produciralo najkrvavije stoljeće u dosadašnjoj povijesti. Još su od staroga vijeka poznate geste kojima su nadmoćni narodi i pobjednici oblikovali ikonografiju vlastite dominacije prikazujući poražene neprijatelje ili manjima od sebe ili u ležećem položaju u odnosu na svoj položaj ili s glavom ispod svojih nogu ili na neki drugi način koji bi nedvosmisleno otkrivao tko je u dominantnom, a tko u podređenom položaju. Povijest nam vizualne kulture dvadesetoga stoljeća pokazuje brojne primjere u kojima je umjetnost, pa samim time i dizajn, uvelike pomagala vizualizaciji određenih ideologija koje su trebale biti predstavljene kao one dominantne te samim time i jedine ispravne. Brojni su primjeri sovjetske propagande, kao i one nacističke, u kojima se inzistiralo na glorifikaciji "prave" strane. U ikonografiji se tih ideologija mogu vidjeti tipizirana rješenja u kojima su vlasnici ideologija prikazivali svoje vojnike kao snažne, rasne i muževne muškarce, a žene su odisale sigurnošću te su vizualno bile spremne preuzeti sve poslove koje njihovi muževi, koji su ležali po rovovima i pucali na bojnim poljima, nisu mogli obavljati. Doista, ovakav je način prikazivanja trenutnog stanja društva pridonosio širenju pozitivnoga stava u vremenima u kojima nije sve bilo suviše pozitivno. Dizajn se na sličan način koristio u vizualnom predstavljanju omladinskih radnih akcija, a izložba koju se u osječkom Muzeju Slavonije može vidjeti na iscrpan način, kako u slici tako i u tekstu, donosi mnoštvo povijesnih, kulturoloških i umjetničkih informacija o ovoj temi.

Jedan se oblik omladinskih radnih akcija počeo organizirati još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, a povijest će se ovoga fenomena moći pratiti sve do sloma Jugoslavije. U pravom smislu riječi, ovakve se akcije počinju provoditi neposredno nakon završetka rata. Među prvima se navodi akcija gradnje trase omladinske pruge Brčko - Banovići u dužini od 88,5 km na kojoj se radilo 1946. godine, a već iduće godine uspjeh je ovoga pothvata potaknuo radove na pruzi Šamac - Sarajevo. Cilj je prvih poslijeratnih akcija bila obnova i izgradnja Jugoslavije, ali i niza generacija mladeži koji će odgovorno i samosvjesno pridonositi prosperitetu zemlje. Već su tada uočeni određeni problemi ovakvih akcija. O njima se raspravljalo na sastanku Centralnog vijeća Narodne omladine Jugoslavije u proljeće 1947. godine.

Iako su akcije trebale biti "velika škola graditelja socijalizma" u kojoj bi se na doslovan način u djelo provodila parola "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas", na ovakav se oblik rada među mladima gledalo kao na jedan oblik zabave i ljetnoga odmora. Na istom je sastanku bio spomenut i problem mobilizacije mladih izražen osobito u pedesetim godinama. U članku "Yugoslav Teenagers" objavljenom u američkom tisku 1958. godine istaknuto je kako je program ovakvih akcija dobrovoljan, no da se može nazrijeti kako Komunistička partija ipak daje sve od sebe kako bi mlade uvjerila da se prijave za sudjelovanje. Gledajući četrdesetogodišnju povijest fenomena radnih akcija omladine, može se uočiti kako je prvotna poslijeratna usmjerenost na "idejnopolitički rad" uvjetovan potrebama društva osjetno slabila te da nakon šezdesetih, a osobito u sedamdesetim godinama, u prvi plan dolaze individualni interesi mladeži - a to su bili zabava, druženje s vršnjacima, kompenzacija za školsku ljetnu praksu i pokušaj da se praznici provedu izvan doma. Na promjenu je dodatno utjecala i nemogućnost pronalaženja konkretnih zadataka jer se dobrovoljni rad mladih negativno odražavao na tada izmijenjeno tržište radne snage te je bio u konkurenciji s ponudom građevinskih tvrtki. Ne začuđuje stoga činjenica da je između 1945. i 1947. u akcijama sudjelovalo gotovo 80 % mladih, a sredinom osamdesetih taj je postotak sveden na 1 %.

Budući da su akcije bile rezultat potreba u društvu za koje se tražio pogodan društveno-politički model obnove i razvoja, s vremenom se uz pomoć propagande nastojalo pridobiti veći broj mladih koji bi dobrovoljnim radom pridonosili realizaciji petogodišnjih planova i planiranih projekata. Premda je u početku vizualna prezentacija akcija bila jako skromna, zahvaljujući procesu dugog trajanja u području je dizajna i vizualnih komunikacija došlo do bogate i šarolike produkcije potrebnih umjetničkih i promidžbenih materijala poput grafičkih mapa, plakata, letaka, novina, razglednica, knjižica, iskaznica, diploma, poštanskih markica, stručnih publikacija i slično. Nesumnjivo je kako se politički plakat svojom znakovnom jednostavnošću razlikuje od simboličke višeznačnosti koju možemo naći na plakatima koje bismo u užem smislu mogli nazvati umjetničkima. Međutim, poticaj za oblikovanje jednoznačnog vizualnog jezika u kojem se naglasak stavlja na upečatljivu i pojednostavljenu informaciju prihvatili su brojni dizajneri.

Među onima koji su oblikovali navedene propagandne materijale spominju se brojna važna imena tadašnjega dizajna poput Mihajla Arsovskog, Marijana Detonija, Borisa Dogana, Ivana Doroghyja, Mladena Galića, Ivana Picelja (...). "Tiskani materijali proizvedeni u tom razdoblju“, piše Sanja Bachrach Krištofić, "trebali su biti nositelji jasne, uvjerljive, učinkovite i razumljive poruke". Prikazi mladih ljudi snažnih fizionomija s osmijehom na licu u čijim se gestama očituju radost i polet tipična su ikonografska rješenja propagandnih materijala. Osim plakata, vrlo je važna bila dokumentarna fotografija kojom su se bilježile situacije na terenu, a koristila se za novinske tekstove ili dokumentaciju. Treći bitan aspekt vizualne komunikacije, doduše puno manje korišten u propagandne svrhe, bili su crteži i slike. Likovni su umjetnici poslani već na prvu akciju gdje su kao studenti/umjetnici/brigadiri sudjelovali u gradnji pruge Brčko - Banovići. Rezultat njihova boravka ondje bila je "Mapa crteža Brčko - Banovići", objavljena već iste godine. Među umjetnicima koju su tom prilikom sudjelovali bili su i Dušan Džamonja, Ferdinand Kulmer, Vlado Kristl, Belizar Bahorić, Zdenko Venturini, Miljenko Stančić (...). Crteži su to u kojima se situacija predstavlja vrlo skicozno, a stilski u skladu s tradicijom moderne koju će mladi umjetnici vrlo brzo pokušati zamijeniti socrealističkim pristupom.

O potrebi je promjene poetičkoga pristupa govorio i tadašnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske Mirko Rački ističući na prvoj zajedničkoj izložbi članova u prosincu 1946. kako "neće više biti l‘art pour l‘arta, umjetnost će biti l‘art pour le peuple", izražena velikim opisnim kompozicijama proizašlima iz tradicije realizma s naglaskom na socijalnoj osjetljivosti. Ipak, nakon rezolucije Informbiroa (1948.), vrlo brzo naša umjetnost dobiva novi smjer neopterećen tradicijom ruskog socijalističkog umjetničkog nazora. Konačni se odmak mogao uočiti na izložbi "Slike, kipovi, grafika“ (1951.) na kojoj se nitko od članova ULUH-a ne dotiče tema obnove i izgradnje.

Nakon toga jugoslavenska je likovna umjetnost tragala za novim formalističkim estetikama, a estetika propagande omladinskih akcija dobila je nešto novije ruho te je isključivo bila realizirana kroz plakate i fotografije. "Osnovna karakteristika dizajna za omladinske radne akcije (prije svega vizualnih komunikacija realiziranih u formi plakata, novinskih oglasa, omota ploča, amblema na značkama i prišivcima te radnim uniformama udarnika)", navodi Bojan Krištofić, "bila bi da su njihovi autori stvarali relativno benigniju i manje stamenu varijantu uobičajene komunikacije vladajuće jugoslavenske ideologije, izraženu simbolima kao što su crvena zvijezda (u najstarijim primjerima i srp i čekić), Josip Broz Tito, narodni heroji i heroine (...) apstraktni likovi radnica i radnika i tome slično".

Iako bismo iz današnje pozicije mogli reći kako ikonografija ovih vizualnih primjera djeluje naivno i pomalo patetično, njihova je funkcija bila upravo komunicirati jednostavne i poznate ideje o nužnosti obnove društva u formi samoupravnog socijalizma s tendencijom njegova napretka. Ako na ovaj segment gledamo kao na dio mikropovijesti naše svakodnevice, jasno je zašto on do sada nije adekvatno istražen, ali je još jasnija potreba za povijesnom i kulturološkom analizom koja je ovom izložbom i napravljena.