Svatko tko imalo "zarezuje" teniski sport mora se diviti i nakloniti Novaku Đokoviću, najboljem tenisaču današnjice, koji je u nedjelju na središnjem terenu All England Cluba u čudesnom i nevjerojatnom finalu pobijedio Rogera Federera i pet put osvojio Wimbledon, ukupno 16. Grand Slam naslov.

Đoković nije dostigao velikog Federera, koji u kolekciji ima 20 Grand Slamova, ali mu se posve približio, kao i Rafi Nadalu, koji je na turnirima iz "velike četvorke" slavio čak 18 puta.

Za razliku od Federera, koji će sljedećeg mjeseca proslaviti 38. rođendam, Đoković i Nadal imaju - vrijeme. I mogu dostići čudesnog Maestra iz Basela, čovjeka koji je svojom pojavom i igrom oplemenio, učinio tenis boljim. Đokoviću su 32, a Nadalu 33 godine i mogu još nekoliko godina igrati na vrhunskom nivou. Uostalom, Federer je pokazao kako se u gotovo 38. može igrati čudesan tenis u maratonskom finalu od pet sati. Velika trojka - Đoković, Federer, Nadal - više od 15 godina neumorno vlada teniskim terenima, teško je reći tko je najbolji svih vremena, jer mišljenja su različita, ali je činjenica da su sva trojica veličine, s tim što Roger i Rafa imaju ono što Đoković nema. A itekako čezne za tim. Podršku i obožavanje navijača gdje god se pojave. U nedjeljnom wimbledonskom finalu cijeli stadion navijao je za Federera, nije mu to pomoglo, ali publika je i na taj način pokazala tko je njezin kralj i idol. Đoković ima dvije uzastopne titule, ukupno pet naslova u Wimbledonu, ali nema podršku. I ne samo u Londonu. Zvižduke je slušao i u Parizu, Londonu, Rimu, Miamiju...

- Federer je ovdje najuspješniji igrač svih vremena i ima pravo biti voljen, ali morate poštovati nekoga tko je pet puta osvajao Wimbledon, bar nešto više nego što se poštuje Đokovića. Novak je došao na mjesto gdje su Roger i Rafa imali zabavu i pokvario im ju je. Nakon 16 Grand Slam titula mislim da je vrijeme da se svi probude i vide veličinu Novaka Đokovića - poručio je nekadašnji wimbledonski šampion i bivši trener srpskog tenisača Boris Becker.

Na zvižduke je poludjela i srpska javnost, koja se pita "zašto ljudi ne vole našu sportsku ikonu" i, prema običaju, u tome vidi "urotu Zapada prema Srbima ili maloj naciji". Naravno, urota je prvorazredna glupost. Publika se uglavnom, svagdje i u svakom sportu, priklanja malima i autsajderima. Uostalom, to se najbolje vidjelo na primjeru hrvatskih nogometaša prošloga ljeta u Rusiji, kada su svojim izvedbama na travnjaku, ali i ponašanjem, očarali cijeli svijet i pretvorili mnoge koji nikada prije nisu čuli za Hrvatsku u svoje navijače. Samo su bili jednostavni, srčani, bili su svoji, igrali su fantastično i osvojili milijune gledatelja.

Đoković često sluša zvižduke, a za to je dijelom i sam kriv. Bez dvojbe je jedan od najboljih tenisača svih vremena, ali je i čovjek koji teško prima poraze, zna biti užasno nervozan, arogantan i ironičan, često uvrijeđen poput malog djeteta. Ono što ljudi vole je kad poraženi kaže "moj suparnik je danas bio bolji", a Novak to nerado govori. Posebice kada gubi od nekog poput Bautiste Aguta, Kačanova, Zvereva... I za svaki poraz ima opravdanje, izgubio je jer je bio ozlijeđen, bolestan, iznerviran, nije bio na najvišem nivou, smetali su mu vjetar, kiša, gledatelji, mučilo ga nešto izvan terena... Vrlo rijetko je "krivac" suparnik koji je možda odigrao meč života. Masa to ne voli, nije sportski i viteški. Đokovićevo lanjsko ponašanje u Roland Garrosu nakon poraza od Marca Cecchinata bilo je - sramotno. Uvrijeđen i ljut na svako je pitanje odgovarao sa "da" ili "ne" i najavio kako možda propušta Wimbledon. Bila je to vijest-bomba, naravno da je poslije igrao na travi, ali pošto-poto je htio biti u centru pažnje. Iako je Cecchinato ostvario rezultat karijere i zaslužio slavu, nakon tog meča Đoković je prebacio fokus na sebe. Na početku karijere, kad god je išlo nizbrdo, uglavnom je predavao mečeve ili zvao liječničku pomoć te remetio suparnike. Mnogi igrači su prigovarali, nije bio omiljen u svlačionici, ali je tjerao po svome.

- Vjerujem li Đokovićevim ozljedama i bolovima? Ne! Uzima vrijeme samo zato što je umoran ili da poremeti suparnika. Ako padneš pa se raskrvariš, logično je zatražiti liječničku pomoć. A ovo što Đoković radi je smiješno - kazao je svojedobno Tommy Robredo, a Andy Roddick otišao korak dalje i nazvao ga - prevarantom.

Ljudi to ne zaboravljaju, iako, otkako je na vrhu svijeta, i lista ozljeda i bolova sve je kraća. Đoković bez dvojbe želi biti omiljen u masi, ali mu zbog njegovih grijeha i ostalih faktora ne ide... A ti drugi faktori su - velika dvojka. Iako je Novak svjetski broj 1, i dalje živi u sjeni Federera i Nadala, koje ljudi jednostavno vole više. Ta dvojka ne forsira šale i ne pokušava na silu zabaviti gledatelje, ne glumi i ne boluje na terenu, ne pravi grimase, ne gestikulira prema tribinama, ne zamjera nekome tko ne navija za njih... Nisu bezgrešni, ali su dvojac koji samo igra vrhunski tenis, obični su i skromni momci bez puno priče izvan terena. I to je ljudima dovoljno. Biti običan i svoj, bez ikakvog forsiranja ljubavi i obožavnosti. To nekako dođe spontano i samo...

I da, Roger i Rafa uvijek su znali itekako nahvaliti suparnika koji ih pobijedi, a i to je nešto što tenisače čini velikima.

- Puno čestitki Borni. Odigrao si veličanstveni meč i čestitam ti na prvom naslovu na travi. Nadam se da će ih biti još puno, danas si bio puno bolji od mene - poručio je Federer lani Borni Ćoriću, koji ga je pobijedio na travi Hallea. Vjerojatno najveći svih vremena nije tražio albije, samo je čestitao Borni i priznao tko je toga dana bio bolji. Više nije broj 1 i najbolji, ali vrhunski džentlmen Federer je zbog toga bio i dalje jest najomiljeniji.