Europski će parlament u utorak odlučivati hoće li sljedećih pet godina Ursula von der Leyen biti na čelu Europske komisije. O prijeporima koji su se tijekom pregovora o novim čelnicima institucija Europske unije pojavili, aktualnom trenutku te budućnosti EU-a u globalnom okruženju, razgovarali smo s politologom Tihomirom Cipekom.

Čini se da je Unija ipak uspjela pronaći svoju dobitnu kombinaciju novog vodstva. Očekujete li probleme s izglasavanjem novih čelnika institucija EU-a, ili će sve ići prema dogovoru?

- Mislim da će se na kraju prihvatiti postignuti kompromis, ali sigurno će biti mnogo glasova protiv. Parlament s pravom smatra da je izigran i da se njegova funkcija ovakvim načinom predlaganja čelnika zapravo derogira. Zeleni su se pokazali najdosljednijima, jer su svi njihovi zastupnici zauzeli stav da se glasuje protiv kompromisnog prijedloga. Ustrajali su u odluci da se Europski parlament oko toga mora pitati, pa su i ostali kod načela spitzenkandidata koje su građani Europe birali na izborima, a čija je volja sada ipak posredno izigrana.

Hoće li ovo iskustvo označiti trenutak promjena u europskim izborima, bar s obzirom na priču o spitzenkandidatima, i što to znači za buduće odnose među najvećim grupacijama u EU parlamentu?

- Treba vidjeti što će elite odlučiti, ali mislim da nema nekog velikog smisla dalje inzistirati na spitzenkandidatima. Dakle, ostaje vječito "hrvanje" između šefova vlada i država, i parlamenta, između izvršne i zakonodavne vlasti. Ta se borba odvija i na razini nacionalnih država, a i na razini Europske unije. Ovdje taj odnos nije do kraja riješen i stoga će i dalje utjecati na način na koji funkcionira EU, odnosno rušit će demokratski legitimitet njezinih institucija. To su zapravo dva koncepta Unije: je li ona zajednica nacionalnih država, ili treba postupno ići prema tome da EU bude zajednica građana. Paradoks u ovome slučaju je to što su upravo oni koji inače zagovaraju zajednicu građana, a to su, recimo, liberali i Macron, nametnuli završni prijedlog koji negira taj put. Imate, dakle, liberalnu frakciju čiji predstavnici, primjerice Guy Verhofstadt, kažu da treba izgraditi Sjedinjene Države Europe, a onda kada se taj koncept počne nazirati kroz građansku priču sveeuropskih izbora, onda od toga brzo odustaju i idu na ovu podjelu moći, gdje veliki onda zapravo određuju tko će u Europi biti glavni. Radi se o nekoliko sukoba: najprije, tu je sukob između sjevera i juga, tj. bogatijih i siromašnijih članica, potom između istočne i zapadne Europe, u kojemu je istočna Europa u potpunosti izgubila, a treći je sukob između političkih stranaka, odnosno frakcija u Europskom parlamentu, gdje su europski pučani na kraju, evo, ipak uspjeli nametnuti svoje kompromisno rješenje.

Svoju ulogu u svemu tome, i to nikako ne nevažnu, imao je i hrvatski premijer Andrej Plenković. Potvrđuje li i to da je on u proteklom razdoblju uspio ostvariti bitan pomak u pozicioniranju Hrvatske i utjecaju naših političara u EU-u?

- Što se tiče Hrvatske to se dogodilo u onolikoj mjeri koliko je ona povezana s politikom Europske pučke stranke. Mislim da se Plenković tu pokazao kao jedan dosljedan i odlučan političar EPP-a, jer je zastupao načelo da onaj koji je bio spitzenkandidat treba biti i izabran, a ne da odjednom to bude netko drugi, zbog pregovora između država i vlada. Mislim da je tu zastupao načelo koje je korektno i da će mu to dio EPP-a honorirati. Ne mislim da nas je to, kako se dijelom pokušalo interpretirati, svrstalo zajedno s Višegradskom skupinom, istočnom Europom i Italijom, jer je to načelo, kada čitate novine u Europi, ipak naišlo na podršku; radi se jednostavno o tome - da ako je netko za određenu funkciju dobio najviše glasova, i obnaša tu funkciju.

Kako vidite budućnost EU-a, kao put ka kompaktnijoj organizaciji s manje kontradiktornih stavova, poput ovih o migrantima, ili dodatno zaoštravanje odnosa?

- Napetost između nacionalnih država i europskih institucija vidi se i na ovom primjeru. Meni se čini da je ta napetost nerješiva. Ali očito je da se nastoji te mehanizme koji povezuju Uniju u smislu financijske, sigurnosne i vanjske politike, što više ojačati. To mi se čini kao bitan trend. EU je jedan neprekidni proces pregovaranja u kojem se nastoji sačuvati onoliko suverenosti država koliko se to još uopće može. Svi ti izazovi EU-a proizlaze iz toga što je SAD s Trumpom na čelu promijenio svoju politiku. Ono što je jasno jest da EU traži način kako da se institucionalno poveže ne bi li se suprotstavila politici SAD-a, koliko god se javno može pričati nešto sasvim drugo. Tu postoje različiti interesi, primjerice kada je riječ o uvozu energenata ili carini. SAD je počeo uviđati da Kina sve više jača koristeći se globalizacijskim mehanizmima, pa se sada počinju zatvarati u sebe. U tom zatvaranju SAD nameće i carine za europske proizvode. Doduše, stalno se odlažu carine na automobile, što bi bio veliki udarac za Njemačku. Europu se na neki način gura u sukob s Iranom koji EU ne želi, a već su na neki način gurnuti u sukob s Rusijom koji također dobar dio EU-a nije htio.

Što može Europa u tim složenim međunarodnim odnosima, ima li Stari Kontinent tu šanse?

- To ide teško i sporo, zato se često neki procesi i zaobiđu. Središnje države EU-a nastoje ipak nekako zadržati svoju moć i idu prema onome što mi zovemo federalizacijom, a to je zapravo nekakva ideja da se Europa čvršće poveže. Zato nije slučajno da se kontrolira Europska središnja banka, da se formira jedan budžet u kojemu bi se onda uspostavile i neke europske jedinice za vojnu intervenciju, da se formira što samostalnija i neovisnija europska energetska politika. Europa, dakle, to pokušava, ali ti pokušaji da se Europa nekako integrira i konkurira, suprotstavi se Kini, Rusiji (koja se uvijek smatra nekakvim manjim "neprijateljem", osim kada gledamo Poljsku i baltičke države), i SAD-u, nisu do kraja definirani, tu nema čvrstog odgovora. Razlika je u tome što mi se čini da Europska unija i političke elite u EU-u to uviđaju, a naša javnost još nije do kraja osvijestila te glavne trendove u geopolitičkim igrama velikih. Ovi rezultati pokazuju da centar Europe (Francuska, Njemačka i zemlje Beneluxa), može nametnuti svoju volju, da mehanizmi odlučivanja budu efikasniji nego dosad.

Je li nakon Brexita realno očekivati nove težnje za izlaskom iz EU-a, ili će ih ovo iskustvo od toga odgovoriti?

- Mislim da je nakon Brexita vrlo teško očekivati da će netko htjeti proći kroz to. Čini mi se da nakon britanskog iskustva neće biti više takvih snažnih pokreta, oni će postojati, ali na marginama. Čak i ovi koji imaju kritičku riječ u EU-u, koji će se protiv niza odluka Europske komisije pobuniti, poput poljske i mađarske vladajuće elite, više ne najavljuju izlazak. Margaret Thatcher je 1975. na raspravi u Donjem domu britanskog parlamenta rekla da je referendum oružje diktatora i demagoga. I to je rekla baš u raspravi o odnosu Velike Britanije s tadašnjom Europskom zajednicom. Zanimljivo je kako se to sada pokazalo dobrim dijelom točno. Naravno, ne mislim da su svi britanski građani do kraja iracionalni, posebice ako imate vrlo jasne podatke da im se realni dohodak nije povećao od 1979. godine. Kada bismo imali novi referendum, bilo bi jako tijesno, ali se pokazuje da vas u politici racionalni uvid ili transparentnost ne mora uvijek pokolebati i okrenuti. Zagovornici Brexita tako su sada još čvršći u svome stavu, ali se dio srednje javnosti i laburističkih poslanika koleba, pa bi vjerojatno rezultat bio nešto drukčiji. No, već činjenica da Europa zapravo nema mehanizme izlaska pokazuje kako se smatralo da je ona jedan vječiti projekt. I da je zapravo izlazak iz EU-a nemoguć, odnosno da nitko neće to zatražiti - kako bi tako nešto uopće nekom palo na pamet? A sada se pokazuje kako se posljedice jedne slučajne ideje, gdje su britanski konzervativci željeli dobiti još koji poen više, Britancima sada vraćaju kao bumerang, prijeteći da ako to tako završi, Britanija bude posve potisnuta. I da jedna velika zemlja, koja objektivno još ima status "srednje sile", postane sve manje značajna jer je na izlasku iz EU-a.

Kako će završiti ta priča?

- S jedne strane postoje krupni interesi financijskog kapitala i biznisa, dobrog dijela nove globalne klase da se proces preokrene i Brexit nikada ne dogodi. No, teško mi je predočiti situaciju da bi se, ako pobijedi Boris Johnson, čiji je glavni program da se pod svaku cijenu, sa sporazumom ili bez njega, mora izići iz EU-a, Brexit mogao izbjeći. Eventualno bi bilo moguće raspisati novi referendum, ali to bi tek potpuno delegitimiralo političku klasu te bi ispalo da ljudi trebaju glasati dok ne glasuju "ispravno". Teško je predvidjeti rasplet, no za Britaniju put Brexita znači marginalizaciju jednog otoka koji će onda ima "ekstra odnose" sa SAD-om.