Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka napravilo je još jedan korak u proširivanju djelatnosti. Naime, Osijeku već odavno nedostaje treća kazališna scena, ona za mlade, koja bi bila spona između kazališta za male i kazališta za velike. Taj mukotrpan proces počeo je stidljivo još davne 1999., ali se intenzivirao u posljednjih nekoliko godina. U tom svjetlu postavljena je i ovogodišnja premijera na Osječkom ljetu kulture Trojica u Trnju, Pavla Pavličića. Režija je pri tome povjerena Nikoli Zavišiću, koji je osječkoj publici već poznat po pomalo drukčijoj estetici, dramatizacija i dramaturgija Dori Golub, scenografija Tončici Knez i Nikoli Zavišiću, kostimografija Suni Kažić, dizajn videa i glazbe Willemu Miličeviću, scenski pokret i koreografija Maji Huber te oblikovanje svjetla Nikoli Zavišiću i Igoru Eleku.

Prozni predložak temelji se na pustolovno-avanturističkoj priči o zgodama i nezgodama četvero prijatelja iz Dugava koji nakon nestanka jednog od njih kreću u potragu. Tijekom ljetnih praznika Hrvoje (Gordan Marijanović) zadužen je za brigu oko bakina psa i mačke te se jednog dana jednostavno ne vrati kući. Njegovi prijatelji Braco (Srđan Kovačević), Tut (Kristina Fančović) i Biba (Ivana Vukićević) munjevito se organiziraju i kreću na veliku pustolovinu u kojoj će se suočiti s pljačkom banke, policijom, doktorima, jezivim čovjekom s tetovažom i brojnim drugima, a sve će naravno završiti sretnim krajem.


Zavišić i Golub predstavu su odlučili napraviti za tinejdžere i odrasle, pa se tako na programu napominje kako je ciljana skupina starija od deset godina. Samim time i trajanje je duže od uobičajenih dječjih predstava (oko sat i pol), a naglasak se stavio na energiju, brzinu izmjenu scena, tehnička i multimedijska pomagala, miješanje lutkarske i glumačke umjetnosti, uporabu lego-figurica i parafrazu Lego-filma, Netflixovih serija Stranger Things i Dark. Predstava je tako obilježena filmskim umetcima i vizualno dopadljivim i zanimljivim scenskim identitetom u kojem se sve jednostavnije radnje obavljaju naprijed na sceni kroz akcije Tuta i Brace te s pomoću samo dviju klupa koje postaju vrata, tramvaj, krevet… Složenija zbivanja odvijaju se iza scene, to jest iza projekcijskog platna koje se proteže preko cijele scene i na kojem se projicira radnja izvođena uživo i snimana iza platna. Tako se primjerice scene u kojima se ulazi u prostor kuće igraju s pomoću makete kuće i lego-figurica, a sve se projicira na velikom platnu. Jednak je slučaj i s filmskom potjerom autima gdje glumci animiraju male modele fiće i spačeka i lego-figurice, a sve se odvija u izgrađenoj maketi naselja Trnje. Veliko projekcijsko platno služi i kao podloga za pojavljivanje brojnih ostalih likova (samo se Braco, Tut, Biba i Hrvoje pojavljuju uživo u predstavi) i istovremeno je i interaktivno, pa likovi na sceni razgovaraju s likovima iz projekcija. Radnja je obilježena i brojnim songovima koji daju dodatnu energiju i zanimljivost radnji, a pogotovo se ističu scenskim pokretom. Sve navedeno trebalo bi privlačiti pozornost mladih koji su okarakterizirani kratkom pozornošću i potrebom za kontinuiranom akcijom i izmjenama, uvjetovani tehnološkim dostignućima suvremenosti.

Svoj obol ovakvom konceptu dao je i sjajni mladi ansambl koji pršti energijom i zapravo je ključan element postizanja držanja pozornosti. Sve četvero glumaca izvrsno se snalazilo u danim zadacima u govoru i glasu, scenskom pokretu i animaciji, pjevanju i glasovnim stilizacijama, a svoju zrelost ponajbolje su pokazali prilikom brojnih tehničkih poteškoća s kojima su bili suočeni poput prestanka rada mikrofona, zatrzavanja i gubljenja videoprojekcija usred radnje, kada su vrsno improvizirali dajući vremena tehnici da riješi problem a da se radnja ne prekine. Međutim, unatoč zanimljivim redateljskim rješenjima, primamljivom vizualnom identitetu i vrsnoj vještini ansambla, predstava je obilježena i brojnim problemima. Nejasno je zašto je izabrana radnja s prelaska sedamdesetih na osamdesete godine kako bi se obratilo današnjoj mladoj publici koja s tim vremenom nema nikakvih poveznica. Osim toga sama dramatizacija, a onda i dramaturgija, prilagođene brzom izmjenjivanju, kratkim scenama i uporabi filma, rezultiraju plošnim i skicoidnim karakterima i nerazvijenim dramskim situacijama, čime se gubi na mogućnosti poistovjećivanja s likovima, a time se gube i vrijedne poruke upisane u izvorniku - prijateljstvo i odanost, poštenje, važnost humanosti i zajedničkog rada, neisplativost zločina… Cijela predstava tako postaje pretrpana i na kraju se „od šume ne vidi drvo“, a slabosti dramatizacije i dramaturgije očituju se i u predugačkim replikama, repetitivnosti, nepotrebno dugom trajanju pojedinih scena, a onda se na samom kraju sve linije radnje nezgrapno pokušava riješiti u nekoliko minuta.

Nova predstava Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića hvale je vrijedan korak u novom smjeru i svakako ga treba podržati. Otvaranje nove scene u Osijeku ključno je za razvoj publike i osiguravanje opstanka kulture, međutim u tom ne treba pretjerivati. Nekada je manje više. Kako su dosadašnji pokušaji stvaranja nove scene tekli polako i pažljivo, trebalo bi tako postupati i s predstavama. Unatoč navedenim problemima, predstavu se isplati pogledati zbog zanimljivih redateljskih rješenja i izvrsnog mladog ansambla, a uspijeva li u svom naumu, najbolje će prosuditi oni zbog kojih je i napravljena.

Alen BISKUPOVIĆ