Ispred zgrade Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku održan je okrugli stol pod nazivom Umjetničko obrazovanje i likovna scena grada Osijeka. Kao što je i bilo najavljeno, stol je okupio predstavnike institucija i članove umjetničkih udruga koje sudjeluju u provođenju programa iz područja vizualnih umjetnosti u gradu Osijeku. Među njima su bili Ivana Đerđ Dunđerović, Vladimir Frelih, Ana Petrović, Valentina Radoš i Andrej Tomić, a moderator je bio Igor Loinjak.

Pitanje scene grada Osijeka postalo je aktualno zahvaljujući osnivanju Umjetničke akademije u Osijeku (danas Akademije za umjetnost i kulturu) na temelju čega je došlo do povećanja broja mladih umjetnika koji su počeli sudjelovati u kulturnom životu grada donoseći svježinu i odmak od prethodno ustaljenih modela umjetničkoga djelovanja.


U razgovoru je otvoreno nekoliko važnih pitanja s kojima se ne samo obrazovne nego i muzejsko-galerijske institucije neprestano susreću. Između ostaloga radi se o pitanju definiranja samoga pojma „likovne scene“, ali i poticajima koje ona nudi ne samo za građane već i za kulturno pozicioniranje grada. Pitanje koje je u ovoj raspravi bilo u središtu pozornosti odnos je grada i kulturnih institucija prema pulsirajućoj sceni koju najčešće oblikuje sektor nezavisne produkcije.


Kao i institucionalni, i nezavisni se kulturni sektor nalazi u problemu neraskidanja s državnom centralizacijom zbog koje brojne manje sredine na razini kritike i recepcije ne dobivaju dovoljno prostora koji bi im omogućio bolju vidljivost. Konačno, istaknuto je kako se u prezentaciji Osijeka neprestano ističu kulturne vrijednosti poput kompleksa Tvrđe ili Europske avenije koje pripadaju segmentu povijesne baštine. I sve je to u redu, ali treba znati da je Tvrđa, kada se gradila, bila odraz vrhunske fortifikacijske arhitekture u ovom dijelu Europe, kao što su i vile u Europskoj aveniji mogle parirati onima u srednjoeuropskim prijestolnicama.
Međutim, kultura živi sa stanovništvom, s gradom, ali i s vremenom u kojem nastaje. Generacije koje su gradile Tvrđu i secesijske vile ostavile su nam u nasljeđe estetski stav. Poticanjem kulture na način na koji danas u Osijeku to činimo budućim generacijama ne ćemo ostaviti ništa, a i ono što ostavimo možda će proučavati povjesničari koji se bave poviješću svakodnevice. To će biti tek siguran podatak da smo u vremenu u kojem živimo stvari gledali krivim dalekozorom. Zaključno bi se moglo reći kako je cilj i ideja ovoga okrugloga stola bio pokušaj da razvijanjem kvalitetne kulturne politike do toga ne dođe jer od kulture, koliko god ona bila skupa, privređuju svi, samo ne umjetnici.