Prva sjednica novog saziva Europskog parlamenta, u tom starom EU-u bez identiteta i karizmatičnog vođe, počela je 2. srpnja kao da je posljednja. Naime, iako su proeuropske snage i dalje većinske, bitno je poremećen politički balans unutar njih - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, politologinja s prebivalištem u Parizu, te dodaje:

- Reformatorska struja (Macronovi progresisti i Zeleni), ugrozila je dominantnu poziciju tradicionalnih proeuropskih snaga (demokršćana i socijaldemokrata). Dakle, doista se radilo o posljednjoj prilici za stare eurokrate za hvatanje pozicija prema principu "obećaj promjene i, u isto vrijeme, osiguraj da sve ostane isto". Nove reformističke snage će tek tijekom predstojećih pet godina pokušati staru Europu preobraziti u novu. Ako ne uspiju, vitalni organi starog EU-a postupno će otkazivati.



Nakon svega, tko su pobjednici, a tko gubitnici, može li se govoriti o pobjedi Macrona, a porazu Merkel? Kako u Francuskoj gledaju na sve što se zbivalo s izborom čelnika EU-a?


- Već prvi dogovor EU članica, sastavljanje dijelova puzzle zvane "EU top jobs", pokazao se kao nemoguća misija. Tako su populisti dobili priliku denuncirati Europu bez kormila, a Emmanuel Macron eurokrate sa "skrivenom agendom" (karijeriste) zbog kojih EU svijetu šalje lošu sliku o sebi. Taj rat za EU fotelje generirao je prvi novi europski trend: uravnoteženje snaga unutar francusko-njemačkog para. Treba reći da Macronu uspijeva sve što poduzima. Rekao je da ga od svih pozicija jedino zanima mjesto šefa Europske središnje banke, pa je to mjesto konačno i osigurao za predstavnicu francuske desnice Christine Lagarde. Razbio je Spitzenkandidaten izbornu metodu, nametnuo paritet - odnosno dodjelu dviju od četiri ključne fotelje ženama te time iz kombinacija izbacio ne samo Manfreda Webera nego i njegove konkurente (koje je formalno podržavao), a potom Angeli Merkel predložio za šeficu Europske komisije kancelarki blisku pučanku Ursulu von der Leyen. Nakon toga se francusko-njemački par lako dogovorio postaviti na čelo Europskog vijeća Macronu bliskog belgijskog liberala i frankofona Charlesa Michela, a na poziciju visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a, s Macronom kompatibilnog, španjolskog socijalista Josepa Borella. Dakle pravi pobjednik "EU rata za fotelje" Macronova je metoda "lijevo i desno, u isto vrijeme", s pomoću koje je francuski predsjednik uspješno "slalomirao" između inertnih europskih institucija i prvi stigao na cilj. Na lijevom krilu "Macronove europske vlade" nalazi se socijalist Josep Borell koji će svojom proimigracijskom politikom svakako iziritirati Salvinija i populiste Marine Le Pen, jednako kao na desnom krilu Christine Lagarde - čelnica omraženog MMF-a. Reformatorski potencijal nalazi se upravo u antagonističkom dijalogu koji nameće novi saziv Parlamenta.

Što očekivati od politike Unije u idućem petogodišnjem razdoblju, koji su i kakvi prioriteti? Što će biti s odnosima EU - SAD, EU - Rusija?


- S jedne strane, profil izabrane čelničke četvorke, odnosno njihova "odnarođenost" koja se reflektira u studiju i/ili karijeri u angloameričkim međunarodnim strukturama, svojevrsna su garancija održanja postojećeg poretka, odnosno vladavine financijskog kapitalizma i očuvanja privilegiranih odnosa s angloameričkim saveznicima, a protiv ruskih ekspanzionističkih pretenzija, što pak ne bi trebalo priječiti članice EU-a u razvoju gospodarske bilaterale s Rusijom. S druge strane, "odnarođenost" i nezgodne afere šefice Europske središnje banke Christine Lagarde u Francuskoj, kao i predsjednice Komisije Ursule von der Leyen u Njemačkoj (koja je frankofon i frankofil), garancija su vođama Europe jer se tim aferama mogu poslužiti kao sredstvom pritiska, ako se nove čelnice EU-a pokušaju oteti europskoj kontroli. Izbor Christine Lagarde, odvjetnice i bivše ministrice ekonomije, najavljuje više političko nego tehničko rukovođenje europskom bankarskom središnjicom, dok se od Ursule von der Leyen očekuje da nastavi razvijati francusko-njemačku vojnu suradnju, te da radi na jačanju europskog obrambenog sustava u koji vjeruje kao i francuski predsjednik. Drugi novi trend EU-a je kraj proeuropskog bipartizma. Svakako će trebati računati s trećom proeuropskom političkom grupom, koja je dolaskom makronista (21 zastupnik) promijenila ime, iz ADLE u Renew Europe, čime su Macronovi progresisti formirali bazu za djelovanje na europskoj razini. Četvrta proeuropska grupa čiji je utjecaj porastao su osvježeni Zeleni. Taj novi odnos snaga odrazit će se na program rada za predstojeće petogodišnje razdoblje, a koji će nova predsjednica Komisije braniti 15. srpnja pred Europskim parlamentom: borba protiv klimatskih promjena, trgovinski sporazumi, socijalna politika, demokratizacija institucija itd.



Što se događa s populistima u novom sazivu Parlamenta, te koliko je nakon svega, uključujući i izbor Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe, porastao ugled RH u Europskoj uniji?


- Treći novi europski trend je rekonfiguracija euroskeptika u EU, nezahvalan posao kojeg su se prihvatili francuski pobjednici na europskim parlamentarnim izborima - populisti Marine Le Pen koji su ojačali tu grupu zastupnika i pristupili usklađivanju s italijanskom Ligom. Njihovoj je parlamentarnoj grupi (peta po snazi u Parlamentu) ime izmijenjeno u: Identitet i Demokracija. Pokušat će mijenjati EU izunutra, u Europu suverenih nacija. Izvan te grupacije ostali su Farageov Brexit Party, a s njima naravno i poljski PiS, dok je Orban ostao među pučanima, iako ga oni tjeraju iz te grupe. Naime, političke elite "novih Europljana" rezolutno su protuimigracijski orijentirane, ali su glatko odbile same se odreći prednosti koje su ishodile u smislu očuvanja socijalnog mira u vlastitim državama - npr. EU direktivu o "upućenim radnicima", a zahvaljujući kojoj Istok svoju jeftinu radnu snagu slobodno upućuje na rad na Zapad. Dakle, istočnoeuropskim se političkim elitama, čijoj se vanjskoj politici Plenkovićeva diplomacija priključila otkako se hrvatski premijer profilirao u svojevrsnog šampiona europske proukrajinske politike, ne vjeruje. One EU nikako ne bi napustile, iako ga žestoko kritiziraju. Istodobno, nemaju progresivnih, konstruktivnih i kohezivnih reformatorskih ideja koje bi mobilizirale sve Europljane. Stoga ih danas nema na ključnim mjestima u, za EU, ključnom razdoblju. Međutim, eurokrati iz Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, država s dna EU ljestvice uspješnosti, koji su velikim europskim igračima korisni u lobiranju i u njihovim geostrateškim igrama, nagrađeni su financijski i karijerno interesantnim pozicijama. U tom kontekstu, izborom Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe nije automatski porastao ugled Hrvatske. Kao proukrajinska protuteža ojačaloj Rusiji koja se vratila u Vijeće Europe, uspjeh hrvatske diplomacije najviše će poslužiti samim hrvatskim eurodiplomatima u daljnjem razvoju blistave profesionalne karijere.

Što RH čeka kad počne predsjedati EU-om od siječnja 2020.?


- Hrvatsko Predsjedništvo blisko će surađivati s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i visokim predstavnikom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepom Borellom, te uglavnom intervenirati u zakonodavnim predmetima oko kojih je nužno postići dogovor. Sizifov posao. Kako se radi o čelnicima koji su makronisti, dakle istodobno zaštitnici otvorenih granica (slobodne trgovine i kretanja ljudi) i okoliša, može se očekivati da se prvo forsira prijenos debate oko globalnog zatopljenja i ekotakse na europsku razinu. Ekotaksa je u Francuskoj i Belgiji izazvala prosvjede Žutih prsluka koji nisu pristali plaćati kaznu umjesto glavnog zagađivača planeta - slobodne trgovine, odnosno multinacionalnih kompanija kojima delokalizacija proizvodnje i interkontinentalno transportiranje roba donosi veći profit nego lokalna ekoprodukcija i distribucija.


Usporedno, Vijeće Europe s Marijom Pejčinović Burić na čelu, u uvjetima u kojima je u njezinu mandatu proširenje EU-a stavljeno ad acta, poslužit će u davanju "svijetlog" hrvatskog pregovaračkog primjera Ukrajincima. Tako bi se i oni, zahvaljujući nekom drugom "teksaškom dealu" poput Daytona, mogli zateći bez komada teritorija (kao Hrvati bez Neuma) i još u podređenom položaju na njemu. Potom bi trebali biti strpljivi kao Hrvati, pa čekati da ih eurodiplomati "legitimnom brigom o poštovanju ljudskih prava Ukrajinaca u Rusiji" vrate u ravnopravan položaj. Evidentno je da, u tim uvjetima, postoji opasnost od potpunog odvajanja hrvatskih eurokrata od hrvatske stvarnosti koja diktira druge prioritete.
Hrvatska je, nakon Tuđmana, za predsjednika izabrala "nadzemnog fikusa" kako bi se mogao sasvim posvetiti ovladavanju razularenim hrvatskim podzemljem. Nakon njega su slijedila dva mandata za kojih je "sve bilo dobro u najboljem svijetu", pa je Hrvatima bila jedino predočena dilema: tko je između "Kena i Barbi" zgodniji svjetskim moćnicima. In fine, jasno je da su od predsjedanja EU-om za Hrvatsku neusporedivo važniji predstojeći RH predsjednički izbori. Idealno bi trebali obilježiti povratak na polupredsjednički sustav s moćnim i karizmatičnim predsjednikom, kojeg okružuju nepotrošeni stručnjaci koji se neće libiti približiti narodu praksom parcipativne i direktne demokracije kako bi ostale Europljane konačno upoznali s realnim problemima hrvatskih građana, te prijedlozima za njihovo rješenje sadržanim u jasno definiranom i razrađenom programu hrvatskog demografskog i ekonomskog rasta i razvoja. Uspješna ofenziva donedavno nepoznatog francuskog predsjednika potvrđuje valjanost takve analize. (D.J.)