Bile su devedesete i činilo sa kako je samo nebo granica. Thomas Edward Yorke sa svojim je Radioheadom snimilo dva kolosalna albuma - “The Bends” (1995) i “OK Computer” (1997). Onda je Yorke odlučio da ne želi biti stadionska zvijezda, da Radiohead neće postati niti novi U2 niti novi Pink Floyd, pa je tri godine poslije sve to potkrijepio s albumima “Kid A” (2000) “Amnesiac” (2001). Međutim, da apsurd bude veći, ta gotovo amaterska eksperimentalna izdanja koja su trebala cijelu priču o Radioheadu prizemljiti, pokazala su da što god Yorke i braća Greenwood snime to odmah prolazi u mainstreamu kao komercijalna roba.

No, depresivac kakav već jest, usto još i beskrajno predan vlastitim vizijama kad su glazba i umjetnost općenitu u pitanju, Yorke je uporedo s održavanjem Radioheada na životu ambiciozno radio i na samostalnoj karijeri. Tako smo dobili “The Eraser” (2006), pa “Tomorrow‘s Modern Boxes” (2014) i ove godine LP “Anima”, što uz rad na nekoliko projekata filmske glazbe, uključujući dakako i koncerate, čini Yorkovu karijeru i dalje beskompromisnom, samodostatnom i samodopadnom.

U cijelo to Yorkove osobeno, unikatno i komplicirano autorsko poslanje uklapa se i najnoviji rad “Anima”, popraćen istoimenim kratkometražnim filmom Paula Thomasa Andersona. Taj je konceptualni album iznova utemeljen na analognoj elektronici, što je i u ovom slučaju šarmantno, no još je intrigantnija pozadina, odnosno lirika pjesama. Tu je Yorke svoj na svome, u zamci psihologiziranja (C.G.Young), depresivan i beznadno izgubljen na stazi koja je odavno u mračnom tunelu bez da se na kraju puta vidi svjetlo. Album kao cjelina odlično funkcionira, neke će pjesme (“Traffic”, “I Am a Very Rude Person”, “The Axe”...), možda postati hitovi u “kapsuli budućnosti” na putu prema sretnoj utopiji ili nesretnoj distopiji.